srijeda, 17.09.2008.
Sanjala sam da sanjam san o snovima ...
no.266
Bilo mi je hladno. Hladno je bilo cijelu noć. Zašto mi je bilo hladno?
Zato što sam ja tako divna i predivna nesebična sestra.
Radijatori ništa nisu pomogli, odmogla je činjenica da treutno nemam jastuk. U mukama sam se prevrtala pokušavajući gledati nekaj na teve. Daljinski je, nakon što sam revoltirano ugasila to ništavilo, završio negdje uza zid ( još ga nisam podigla ) i onda sam tek nekako zaspala.
Bilo mi je hladno i u snu. Skroz. Vrtila sam se po krevetu, navlačeći deku lijevo, desno, sve dok se nisam u nju zamotala. Nekako.
I dok sam se pomalo uljuljkavala u toplinu, u san se ležerno ušetao On.
Pred ljeto sam ga pustila. Odlučila sam tako. Samo što nisam znala da o tim stvarima ne odlučujem ja. Pa se sada, kada je ljeto na kraju, vratio.
Samo tako.
Ušetao se potpuno realnog izgleda sa ničijom tuđom značajkom, samodostatan kao i u stvarnosti. Bio je stvaran.
Nosio je superman majicu, kosa mu je bila gusta, malo duža, a koža potamnjela od sunca.
Bio je lijep. Kao što je uvijek lijep uostalom.
U snu je bio prisan, kao da se oduvijek znamo, razgovor je tekao najnormalnije na svijetu, imala sam što reči.
Mrzim se probuditi nakon takvih snova, koji su trenutak nikad realizirane stvarnosti.
I još uvijek mi je hladno iako sjedim kraj radijatora pojačanog do kraja.
Hladno mi je iznutra.
A on se vratio. Oh, ne. Zar opet sve ispočetka?