subota, 13.09.2008.
Problem je u ljudima što ne vjeruju u Teatar. Što ima čovjek koji je osvojio svijet a izgubio dušu?
no.265
Nekad muljam nekome kad me pozove van ili negdje da ne mogu. Rijetko ali eto dogodi se.
I onda jučer kad sam napokon fakat htjela izać bez najave u 19.45 u zgradi nestane vode.
Oprat kosu, zube i još svašta nemoguće.
I kaj? Ostanem doma, a fakat sam htjela ići.
Pa ti laži.
KAZALIŠTE SNOVA
Moj komentar je suvišan.
Toliko me predstava ispunila da ja jednostavno nemam što za reči.
Nisam čitala Camusov tekst i zato sam se prepustila onome što je redatelj pred nas stavio.
Prvo sam pomislila koja šteta da ovo nisam gledala na Brijunima, ... jer onaj ambijent i pravi
mjesec na nebu zasigurno su zaokružili priču.
No kada je počelo. Bilo je sasvim nevažno.
Sjedili smo na balkonu, sa lijepim pogledom na četiri monumentalna stupa koja su dočaravala neko tamo antičko vrijeme ali bojom podsjećale na mjesečevu površinu i stalnim pomicanjem na njegove mijene.
Mjesec je totalno dominirao predstavom kao i vjerojatno Kaligulinom psihom.
Potreba je nas ljudi da svakakva čudovišta pravdamo, najvjerojatnije da bi opravdali sebe, pa tako ga pokušava pravdati i redatelj.
Infatilno sjedenje Kaligule u krilima muškaraca, gotovo dječačka bespomočnost, tuga u glasu poništava njegovu ludost.
U školi smo učili da je Kaligula bio lud odnosno sve ono što Sven Šestak nabroji u jednoj od meni najjačih scena. On nabraja i nabraja i nema kraja dijagnozama i dok govori biva uvučen u Kaligulinu igru i postaje njenim sudionikom.
Da, orgije.
Party mode drevnog Rima.
Sven Šestak Livio Badurina
Najbolji su pokušaji opravdanja - samoća, otuđenost, vanvremenost i neshvaćenost.
Rijetko kada kažemo jednostavno, frajer je bio lud i to je to.
'' Postojao sam od nastanka svijeta i postojat ću dok i posljednja zvijezda|ne padne sa neba.
Iako sam uzeo oblik Gaja Caligule, ja sam svi ljudi, kao što sam i nijedan čovjek.
I tako...
ja sam Bog.
C A L I G U L A ''
Tesla ima sedmoricu veličanstvenih u newyorškim odijelima sa cilindrima.
Izgledaju sjajno.
Sviđa mi se kako redatelj koristi uniformiranost da bi impresionirao.
Kaligula ima njih pet šest, mahom u odijelima a zatim polugole u crnim kratkim suknjama i zaista izgledaju impresivno. Naročito sa zlatnim detaljima, perjanicama.
Ima snage u ' istome ' - nekakva latentna privlačnost.
Osjetiš se pozvan. Želiš i ti.
Nije važno što.
Slikano sa balkona u Gavelli
Livio Badurina je glavni Kaligula, iako sam stekla dojam da su to većinom svi glumci osim Svena Šestaka, Ozrena Grabarića, Svena Medvešeka i Filipa Križana koji je rasturio scenu svojom pojavom tj. energijom igrajući carevog slugu.
Voda koja uz stupove dominira scenom ispala je super medij za uranjanje i izranjanje što tjelesno ali više iz stanja duše svih likova. Svojim zvukom i odrazom. Lagano koračanje uz koju voda stvara uhu ugodan zvuk, pa zatim žustri hod gdje voda bublja pod nogama i frenetično bacanje uz pljuskove i kapljice koje su letjele zrakom. Mirni, ljuti, ljubomorni, ludi .... sve nam je to voda prenijela.
Voda je ustvari neko jezero, kako se zove ne znam ali više je stanje svijesti nego zaista voda.
Trenutak kada je voda zaista voda jedan mi je od ljepših.
Sven Medvešek prilazi lagano i zagleda se u njenu površinu. Mene tada neodoljivo podsjeti na Narcisa koji se vječno ogledavao u jezeru ali brzo shvatim da on promatra nešto drugo. Ne sebe, nego nešto u vodi. Zatim spusti tjeme na pod i podboči se rukama a noge digne iznad glave, sve jako polako. Nogama kruži po zraku kao da vozi bicikl i ja tad shvatim da je on ustvari zaronio i pliva prema dnu.
Zatim naglo skoči na noge ( izronio je ) a u rukama mu je zlatni ogrtać koji je Kaligula odbacio u prolazu.
Scensko rješenje vrijedno zlata.
Slikano mobitelom
Kazalište u kazalištu, Kaligulina zabava, redatelj, glumac sa cijelim Rimom kao scenografijom.
Ljudi imaju problem, ne vjeruju u Teatar kaže opet genijalni Ozren Grabarić sa svojim tranzistorčekom. Putovanje na mjesec, loptanje sa mjesecom, uprizorenje veselog diktatora - dok velika bijela lopta ( mjesec ) odbačena dolazi pod čizmu Svena Medvešeka koji je u maniri Charlie Chaplina odbaci natrag, njima dolje.
Hitler kao podsjetnik da luđaci nisu živjeli samo u antičko doba.
A Kaligula ostavlja krvave tragove i po Mjesecu i po svojoj sestri, ženi ... jedinoj glumici u predstavi. Dijana Vidušin me impresionirala svojom snagom među svim tim muškarcima i što im nije dala da se zabavljaju baš do kraja međusobno nego je zavladala nad svakim ili je ustvari Kaligula zavladao njome kroz sve njih.
Kako god, žena ga je voljela. Svakakve su to ljubavi.
Ali ono krajnje je da su LJUBAVI, strasti i želje ... ostvarene, neostvarene ... Ove druge su groznije.
Želja izludi čovjeka.
Željeti Mjesec jer ga ne možeš imati.
Pazi, ti si rimski Car imaš sve, ali sve što ti padne napamet. a Ti baš hoćeš Mjesec.
Kako poznato.
Kako poznato.
Ljudski.
Suvremeno.
Očigledno bezvremeno.
Imaš sve što ti treba a ti baš želiš ono nešto drugo.
LJUDSKA PRIRODA
Svi mi želimo Mjesec.
Tomaž Pandur je sanjar. Ima sreću da svoje snove može prenijeti na scenu.
Kompleksno, veliko i sjajno.
Glavni adut je VIZUALNO.
Sve što se događa na sceni maksimalno je lijepo. Scenografija, kostimi, glumci, glazba i ambijent.
I osjećaj koji se u tebi probudi dok gledaš.
Čitam kritiku u Večernjaku, i frajer piše da su ljudi nakon predstave izlazili u muku i nelagodi te gledali u pod.
Pitam se koliko ih se prepoznalo pa su zazujali.
Ili se on sam prepoznao pa je, eto, napisao tu za mene nebulozu koju je naslovio:
'Kaligula šokirao Zagrepčane'.
Šokirao?
Što je šokiralo Zagrepčane?
Goli mušarac na početku? Lijepa gola žena? Dvoje troje lijepih muškaraca koji se ljube?
Krv?
Što ih je šokiralo?
Ja ne znam.
Frajer je to napisao tek tako, jer gavellina publika su dijelom puritanske zagrebačke stare puce, pa da im malo podilazi.
Jedna je rekla: bilo je lijepo ali ne bih više, hvala. Jednom je bilo dosta.
Vjerojatno je istu rečenicu rekla svome suprugu nakon prve bračne noći.
Ionako je poznato da oni koji najviše protiv nečega skaču sami su u to zagrizli do kraja.
Ustvari neka on piše što hoće. Ima potpuno pravo.
To je njegov dojam.
Kao što je ovo gore moj.
Da je predstava lijepa.
Da te uvuče i ne da ti van dok ne završi.
Da sam pročitala Kaligulu možda bi mi neka stvari bile jasnije ali osjećam da je poanta i poruka
doprijela do mene.
Osjećaj.
To je ono što najviše volim i želim i što se trudim postići u mojem malom stvaralčkom svijetu.
Probuditi nešto u ljudima dok sjede u svojim stolicama u mraku.
Glumci su bili odlični.
Gospon redatelj očigledno pronalazi u Badurini ono što mu treba za sve njegove junake. Sviđa mi se njegov glas i način na koji govori. Sviđa mi se kako je svjestan svoga tijela do krajnjih granica i to je ono što ga čini kompletnog i posebnog glumca.
Ivina ljubav života je za mene novost, i pomeo me na prvo gledanje. Dečko je još na akademiji i daje se do kraja. Njegova je uloga sva u pokretu, on nam sve prenosi gotovo bez riječi. Dogodi se da osjetiš njegovu žalost na kraju kada ga Kaligula otjera od sebe, a ne bi trebao.
Tamo gdje je započeo sa ' Snom ' sada je, što se mene tiče, završio Hrvoje Klobučar. Pretvorio se u glumčinu.
On je glumac koji može sve. Uživam u njemu sada na jednom novom nivou.
Sada na njegovo ime, prvo što ću reči je:
' On je prejak glumac, a zatim sve ostalo.'
Kaligulin sumanuti cerek, totalna dominacija tom scenom. Bio je izvanredan.
Oduševio me i Sven Medevešek. Da je Rade mladji to bi bila njegova uloga. Bilo je očito. Gospon Sven je bio jedina opozicija svemu što se odvijalo na sceni. Ozbiljan, realan, tih i miran. Ljut naravno, ali miran. Odličan.
Svaka scena od početka, kako se razvija, je razglednica za seb. Zasebna slika u okviru.
Gospon redatelj je majstor vizualnog, njegov izričaj podsječa me na Buzz Lurhmanov, filmski.
Raskoš, raskoš, ljepota, grandioznost, i važnost tijela, pokreta i glazbe.
Glazbu potpisuje slovenski Silence koji je radio glazbu i za Teslu. Energični klavir i glas pjevača samo pojačavaju sve što se događa.
U njihom albumu guštam maximalno.
( thnx Iva, nadam se da mi središ i Kaligulu, mig - mig )
Ispalo je da imam nešto ipak za reči.
Al to je tek nešto malo. Nisam baš neki virtuoz na riječima kad se sve zbroji i oduzme.
Ono kaj je meni unutra.
To je ono pravo.
Trudim se bez suvišnih obješnjenja prikazati to na sceni.
"Hereja: Treba braniti svijet ako želimo u njemu živjeti!
Kaligula: Ne trudi se... Svijet je nevažan! Onaj koji to uviđa zadobija slobodu. Mrzim vas jer niste slobodni! Vi koji vrlinu prodajete a sanjate o sigurnosti kao što devojka sanja o ljubavi, vi koji ćete umrijeti u strahu ne znajući da ste lagali cijelog života... "
'' Problem je u ljudima što ne vjeruju u Teatar.''
Ja toplo preporučam Kaligulu u Gavelli.
U Gavelli.
KALIGULA.