srijeda, 11.07.2007.
kad sretnemo se oči u oči
no.110
Počne lagano šaputati u uho.
- Hej, pa do mene još nisi bila. Znam da sliniš zamnom na slikama. -
Čovjek bi očekivao da će Italija se malo finije izražavati ali ne...
- Vidim ja kako ti njega gledaš već godinama. Ja se crvenim od tvojih misli a ti ništa. Još si doma. Neće on do tebe, ne može. -
Ok, sad je već i drska ali paše mi njena toplina i fini mirisni dah kojeg osjećam.
Svaki pokret njene glave šušanj je čempresa tamo negdje uz toskanski puteljak.
Zavodljiva je ta Italija.
I Toscana.
Prolaze me žmarci na reklamu za pizzu italianu na njemačkom rtl-u.
Buljim u razglednicu iz Firenze koju su sestre dobile od frendice iz zbora.
Čitam 'pod suncem Toscane'.
Italija zna da je želim.
Toskanu.
Firenzu.
Jer tamo je ON.
Galleria dell'Accademia.
Mramor, visina 434 cm
godina rođenja / 1504 g.
David.
Michelangelov sin.
Ira i Fortezza.
Snaga i bijes.
I ljepota.
Kad čuješ prvi put za tog nekog Davida kojeg svi spominju kao sinonim nečeg najlijepšeg na svijetu ti samo vidiš kip i nije ti ništa jasno.
Rasteš, učiš stvar ili dvije i po klišeju on zaista postaje i tvoja poredba. Jer po 'knjizi' je tako.
Ali dogodi se da zastaneš i prepustiš se Davidu.
Kad ideja o njemu postane veća od samog komada mramora iz kojeg se rodio.
Kad pogled klizi uz njegovu bijelu ruku minutama bez treptaja. Gdje mu grli ramena i lagano se spušta niz tijelo.
Savršeno tijelo.
Kad ideja o njemu postane veća od njega samog.
A visok je četiri metra.
Gledano iz raznih pojedinačnih kutova njegovi udovi su raznih proporcija.
Ali njegov Tata je znao kako će ga svijet gledati dok on njih gleda sa visoka.
David nas gleda sa visoka. I pogled na njega je savršen.
Njegove su ruke predivne.
Razmišljam često o tom modelu kojeg je M. gledao dok je radio.
Ne vjerujem da je on plod anatomskih seciranja i obdukcijskih zaključaka.
Tih teških četiri metra mramora imaju dušu.
Netko je stajao ispred njega jer ja vidim IDEJU LJEPOTE koju on predstavlja.
Nadahnuće.
Možda sam zasljepljena. Možda poludim od tih ruku prošaranih napetim žilama.
(Olivier.)
Ne znam.
Bilo bi ekstatično dodirnuti Davida.
Njegovo tijelo.
Savršeno a ništa manje hladnije od nekih drugih, živih, tijela koje sam pokušavala.
Proći vrškovima prstiju po vječno čvrstim rukama. Zastati na ramenima...poljubiti ga u vrat.
Ne znam.
Osjećam nekog drugog iza njega.
Nekog ispred M.-ovih očiju.
Tada 1504.godine uživo.
To savršenstvo šetalo je Toskanom.
M. je mislio da je baš ON taj koji bi mogao poraziti Golijata.
Ne znam.
Ali želim ga napokon vidjeti.
Biti u istoj prostoriji sa njim.
Baciti pogled sa tog predodređenog savršenog mjesta u kojem se spoje svi elementi koje pružaju savršenstvo.
- David. -
- David. -
Italija šapuće. Čujem ja i rado bih.
Vrlo rado.
Biti slobodan staviti ruksak na leđa i sjesti na vlak.
Doći njegov grad i platiti osam eura da bih ga vidjela.
Ja ne bih platila da osam eura da vidim njega. Ulaz u četiri zida koja ga okružuju ima cijenu.
On je neprocjenjiv.
Bella Italia.
Drži me i ne puštaj.
Za sada ideja o njemu je dosta.
Možda zato jer me O. podsjeća na njega.
Ne znam.