ponedjeljak, 04.06.2007.
Marcus , Maximus i Petronije
no.97
Dakle onaj drugi, ha? Tko još nije siguran, na 'drugi' mu je link do tog boemčića.
U tijeku je Katunarićeva priredba u Knapu na koju sam htjela ići iz samo jednog debilnog razloga zbog kojeg na kraju nisam bila. Jer sam razmislila i shvatila da sam prizemna ponekad. Moj odlazak ne bi imao veze sa kazalištem, sa predstavom ili interesom za Katunarićev rad. Radilo bi se o jednom lijepom tijelu u izlogu i to je to. A bila sam i lijena. Prati kosu, trudit se nacrtati lice. Živcirat se otkriva li mi majica guzicu ili ne..nemam volje za to. Ne danas i ne za tu lutku.
Sutra će tamo biti Niki i Jelka. Sutra.
Sutra idem gledati prejakog Johhnya Deppa kako gusari naokolo.
Danas sam dobila na dar soundtrack iz 300.. Sasvim iznenada. A ja sam ta koja je danas trebala darivati. Jer je rođendan. Sretan rođendan. Sad ćemo imati isto godina neko vrijeme. Cijelih mjesec i pol. ;) I volim vas draga moja.
Sad gledam jednim okom Qvo vadis na TCM-u.
Rimski general Marcus Vinicius.
Bio mi je heroj kao malecnoj djevojčici. Gledala sam to sa Didom u Kinoteci davno, davno. Onako maloj taj čovjek u lijepoj čudnoj uniformi bio je wow! I onda mi je bilo precool što nosi suknju i lijep štit i mač. Zamišljala sam da sam ja na kraju zavezana za stup u Areni i da me on spasi. Nakon što Ursus udavi bika. Strašna je pomisao udaviti jadnog bika ali rimska okrutnost tamo ga je usosila isto kao i nas tj. Lygiu i Marcusa.
Umirala sam od smijeha na Nerona i onda iako perverznjak nije nimalo bio smiješan ustvari. O, Flame devine... gdje prebire po žicama ( upravo na ekranu!!!! ) Bio je nominiran za Oscarića ali ga je pobrao lik iz 'Tramvaja zvanog čežnja'. Ima neko ime ne znam ga sad.
Ali Robert Taylor je takva muškarčina da oči bole.
Samo je Maximus Decimus Meridius veči ;) ( i upravo via moja sestra uletava u video )
Kad Petronije pošalje Neronu pismo odoh ja u Germaniju i Joaquinu Phoenixu.
I oduvijek mi je bila lijepa zadnja scena gdje prođu kraj štapa obavijenog cvijećem, sunce kroz njega zvjezdasto pukne i čuje se glas; Ja sam put istina i život. The end. Nekako simboličan taj KRAJ nakon Kristove izjave. I zbor zaurla a ja sva happy. Nisam baš znala kaj se događa ali glazba je nagovještala nekaj predobro.
A sada Petronije i njegove brižne riječi:
Ovo je večer oproštaja.
( oslobađa svoju ropkinju simboličnim skidanjem narukvice )
Draga nema plakanja pred gostima.
( nakon njega prereže si vene i ona )
A sada prijatelji želim napisati pismo našem Caru.
Za Nera, imperatora Rima, vladara svijeta i vrhovnog svečenika.
Znam da će ti moja smrt biti razočaranje, budući da si mi tu uslugu htio sam učiniti. Biti rođen za vrijeme tvoje vladavine je nesporazum ali umrijeti u njoj je radost.
Opraštam ti ubojstvo tvoje žene i majke, paljenje našeg voljenog Rima, obečašćivanje naše divne zemlje sa smradom tvojih zločina ali jednu stvar ti ne mogu oprostiti.
Dosadu zbog toga što sam morao slušati tvoje stihove, tvoje drugorazredne pjesme, tvoje osrednje performanse,
( bori se za dah diktirajući )
Ovo su tvoji specijalni darovi; ubojstva i palež, izdaja i teror. Zato...
Sakati svoje podanike ako baš moraš, ali te sa posljednjim dahom molim... nemoj sakatiti umjetnost.
Nemoj skladati više glazbu.
Mrcvari ljude ali im nemoj dosađivati kao što si dosađivao meni.
Tvoj prijatelj,
pokojni
Gaj Petronije.
( umire na rukama Unice,njegove ljubavnice ex ropkinje)
Drugo jutro; pismo je uručeno.
Neron zavaljen u krevet poput gigantskke bebe čita njegove poslljednje riječi.
Kako se usudio ubiti bez mog dopuštenja?
( iz stanja ganutosti do stanja bijesa u sekundi )
Zapalite mu imanje i pobijte sve sluge!!!!!!
Here he goes again!
THE END