četvrtak, 31.05.2007.
biti slobodna reći....
no.94
Nije to ona ljubav da ga trebam na onaj način, iako bi bilo lijepo poljubiti ga naprimjer. Ovo je ona za mene 'beyond' ljubav koju osjećam iz ne znam uopće kojeg poriva više. Jednostavno je ovdje. U mojoj glavi, srcu i tijelu. Ponekad prije spavanja pomislim, Jesus, kako bi ja da ga više nema. I ta pomisao postane nepodnošljiva.
Neću lagat da nisam bila zaljubljena u njega. Mislim da su sve žene bile jer ne možeš ostat ravnodušna na najsavšenijeg muškarca na svijetu. Ni da želiš ženo..ni da želiš. Moja zaluđenost, oh bila je itekako, razbila se o jednu istinu koja i da nije bila istina ne bi za mene osobno išta značila. Ne ovakvoj.
On je lijep, on je pametan, on zrači sigurnošću koju viđam samo na izvještačenim facama. Njegova je stvarna.
On je gentleman. Pažljiv. Meni je dosta da je njegova energija u mojoj blizini. Ne treba ništa niti reči ni pogledati me. Glavno da znam da je ovdje. Ja sam slaba a on je jak. Slabe se osobe bolesno vežu za jake. Ono što ne razumijem on mi objasni. Ne bojim ga se više. Ne mislim da će me popljuvati. Ne više.
I ja sam pustila korjenje uz njegovo stablo. Trebam njegovu energiju u svom životu. Od prvog dana. Od prve godine gdje sam od njega dobila samo par riječi do sada kada imam privilegiju uvuči mu se u zagrljaj.
A njegov zagrljaj je moj bijeg od svijeta. I sve ovo izašlo je iz jednog pitanja neki dan - zašto ga stalno grliš a mene ne. I bilo je to u šali naravno, ali kada sklopi ruke oko mene a ja na licu osjetim toplinu njegovog tijela osjećam se najsigurnijom na svijetu. I vrijeme mi stane. I ne želim da me pusti. Najsigurnija na svijetu. Kad avion pada ta misao bi bila moja 'find the happy place' mantra.
A on nas sve grli jer to je on. I zbilja ga volim.
Ima on mana, nije nepogrešiv i ne slažem se sa svakom mišlju koja mu izađe iz glave. Ponekad skužim da ga živciram. Da se ljuti na mene. Rečenice su mu tada kratke i glas za nijansu oštriji. Ponekad ode odmah i ostavi me da se osjećam krivom.
On bi mogao bez mene ali ja više bez njega ne mogu.
Njegov život je na vrhu svjetlucavih stepenica. Za mene na njima nema mjesta. Znam to.
Sretnemo se samo na našim, crno crvenima.
On je primjer. Moj primjer muškarcima kakav muškarac mora biti. Stvari koje radimo veče su zbog njega, stvari koje ja radim mogu bolje. Zbog njega. I volim ga.
Sigurna sam. Nitko drugi mi do sada u životu nije priuštio taj osjećaj.
Zaista ima predivan osmjeh. I oči kao mali dječak.
Koliko osoba vam izvuče osmijeh na lice dok o njima razmišljate hodajući ulicom. Meni dvije, a jedna je on.
Nije to ona ljubav da ga trebam na onaj način. Ova je puno crvenija.