|
Sometimes I Cry So Hard From Pleading
so sick and tired of all the needless beating
|
|
 I have always been a bit reckless And I am not your typical princess
27.9.2009. "Your heart just breaks, that's all. But you can't judge or point fingers. You just have to be lucky enough to find someone who appreciates you." love credits
Design: glamouresqueAdjustment: murderscene |
O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi.
Ispričat ću vam priču. Ja sam Viki. Svi doktori su govorili da ću biti dečko, ali eto, kao što je mama govorila, ispala sam cura. Rođena sam prije 16 godina u jednoj bolnici u Zagrebu. Nisam imala sreće da moj porod prođe u redu, bez komplikacija. Tako je bilo i prvih tjedana. Već prve sekunde života nije mi bilo dobro. Bilo je upitno hoću li preživjeti. Ali jesam. Mama se mučila sa mnom, vodila me na pretrage, na vježbe, stalno smo bile po bolnicama. Toga se čak ni ne sjećam koliko sam malena bila. Tek nekoliko tjedana. Napokon, stanje mi se popravilo. Provodila sam dane kao i ostale bebe. Nakon nekog vremena progovorila sam i prohodala. Ali svejedno, bilo je problema. Gušila sam se, prestajala disati. Nisam bila mirno dijete, voljela sam istraživati. Dok su se samo okrenuli, ja bih se već ozlijedila. Napokon, smirila sam se. Bila sam starija, počela sam shvaćati stvari oko sebe. Imala sam dva najbolja prijatelja, dva dečka koji su živjeli blizu mene. Najdraže mi je bilo provoditi vrijeme s njima ili sa bakom i djedom. Toliko su pazili na mene. Prolazile su godine, bila sam mirna i tiha, dobra, draga, simpatična. Došlo je vrijeme za školu. Krenula sam u malu školu, upoznala nove prijatelje. Ubrzo krenula sam u prvi razred, rodila se sestrična... Kad sam bila 3. razred, rodila se druga sestrična. Prelazila sam iz razreda u razred, tako brzo. Uvijek sam bila odlična i uzorna učenica, učiteljica me hvalila i sa svima sam se družila. Krenula sam u 5. razred. Opet novo društvo, novi profesori i puno novih stvari. Ali prilagodila sam se. I sve je bilo okej. Onako kako je trebalo. Prošla sam u 6. razred, pa u 7. Shvaćala sam svijet oko sebe bolje od svojih vršnjaka. Voljela sam stvari koje se njima nisu sviđale. Voljela sam glazbu koju oni nisu. Nisu bili idealno društvo, ali bili su dobri. Napokon, završila sam 8. razred i upisala srednju školu, gimnaziju. Prvi dan je došao tako brzo. Toliko sam ga željno iščekivala. Sve je bilo idealno. Sve je bilo super. I prošla sam prvi razred. U drugom razredu stvorile su se grupice. Više neke ljude s kojima sam si bila nerazdvojna ne prepoznajem. Ali u redu je... nije mi više važno. Da, boli, ali... navikne se čovjek s vremenom. Sada se bliži kraj 2.razreda srednje škole. Sretna sam. Mogu li biti sretnija? Naravno. Žalim li zbog pogrešaka u prošlosti? Ne! Niti ikada neću. Bih li nešto htjela promijeniti? Ne. Sve bih ponovila. Jer, tako je trebalo biti. Zbog svega toga sam danas ovakva kakva jesam. Zbog toga imam krug prijatelja koji me vole, koje volim i kojima vjerujem. Zbog toga sam Viki. Mnogi ljudi misle da je moj život jednostavan. To je jer sam stalno nasmijana. Ali, ljudi nemaju pojma. Moj život je sve samo ne jednostavan. Ali da je jednostavan, bilo bi mi dosadno. A ja ne volim kad je dosadno. Ja sam Viki. Volim pričati. Volim se smijati. Zapravo, obožavam se smijati. A kad počnem pričati ne mogu stati. Volim maltretirati frendove. Volim raditi gluposti. Volim pričati gluposti. Volim ići na kave sa prijateljicama. Volim uživati u životu. Volim mamu i volim tatu. Volim obje bake i volim oba djeda. Volim i ostatak obitelji. Pogotovo sestrične koje su puno mlađe od mene, ali to nije važno. Volim život. Optimist sam. Vječiti optimist. U potpunosti. Volim svoj razred. Volim dane koje provedem s njima. Tračam. Priznajem, tračam, možda i previše, ali..nije me briga! Plešem kad sam sretna, kad sam tužna, bilo kad i bilo gdje. Obožavam pjevati iako ne znam. Želim glumiti u mjuziklu. Ponekad sam pokvarena, bezobrazna. Ponekad sam umišljena. Ponekad sam djetinjasta. Svakakva sam. Ali ono najvažnije... jaka sam. Vjerujem u sebe. Vjerujem da mogu sve što poželim. Vjerujem u život. Vjerujem u ovaj blog, vjerujem u Tea. Sretna sam. Ne u potpunosti, ali jesam. Dobila sam 5 iz eseja. To mi je vratilo nadu. Shvatila sam napokon, zapravo, dokazala sam sama sebi da mogu napisati esej za 5. Da mogu napisati esej za višu razinu državne mature. Mogu ja to! Ja sam Viki i nema mi ravne. Ja sam Viki i mogu sve što želim. Ja sam Viki!  And I need that one thing !
Svi misle da te poznaju, svi misle da te razumiju. A zapravo nitko ništa ne zna. Otkud oni znaju o čemu ja razmišljam, kroz što ja prolazim? Nemaju pojma. Vide samo smiješak na licu koji nekada nije iskren. Koji nekada samo prekriva tužnu istinu. Više ne znam kome da vjerujem. Čemu da vjerujem. U što da vjerujem. One najvažnije osobe u mom životu, gube moje povjerenje. Iskreno, mislim da ga neke osobe za koje sam smatrala da ga zaslužuju ne zaslužuju više. A možda nikad ni nisu? Nisam povrijeđena, nisam razočarana, nisam ljuta...samo sam zbunjena. To je sve. Samo trebam neko vrijeme za sebe. Neko vrijeme nasamo sama sa sobom, a nikako da dobijem to. Nakraju ispadne da te osobe za koje misliš da te ne poznaju poznaju bolje od osoba za koje misliš da te poznaju predobro... Sada, tu je 6 osoba kojima mogu sve reći i kojima vjerujem u potpunosti. Osoba za koje sam sigurna da me neće izdat, da me neće povrijedit. I zato ih volim. Jer su to oni i jer sam s njima ja. I jer sam s njima zdeprimirana i sretna i svakakva i nikad ne traže od mene da se mijenjam. <3  |
|
But Baby When They Knock You Down And Out
It's where you oughta stay |
|
