I onda odjednom osjećaš se napušteno. U skupini ljudi se osjećaš kao Pale sam na svijetu.
Svi misle da te poznaju, svi misle da te razumiju. A zapravo nitko ništa ne zna. Otkud oni znaju o čemu ja razmišljam, kroz što ja prolazim? Nemaju pojma. Vide samo smiješak na licu koji nekada nije iskren. Koji nekada samo prekriva tužnu istinu.
Više ne znam kome da vjerujem. Čemu da vjerujem. U što da vjerujem. One najvažnije osobe u mom životu, gube moje povjerenje. Iskreno, mislim da ga neke osobe za koje sam smatrala da ga zaslužuju ne zaslužuju više. A možda nikad ni nisu? Nisam povrijeđena, nisam razočarana, nisam ljuta...samo sam zbunjena. To je sve. Samo trebam neko vrijeme za sebe. Neko vrijeme nasamo sama sa sobom, a nikako da dobijem to.
Nakraju ispadne da te osobe za koje misliš da te ne poznaju poznaju bolje od osoba za koje misliš da te poznaju predobro... Sada, tu je 6 osoba kojima mogu sve reći i kojima vjerujem u potpunosti. Osoba za koje sam sigurna da me neće izdat, da me neće povrijedit. I zato ih volim. Jer su to oni i jer sam s njima ja. I jer sam s njima zdeprimirana i sretna i svakakva i nikad ne traže od mene da se mijenjam. <3

Post je objavljen 21.03.2012. u 20:39 sati.