|
Pojava da kršćani prelaze na Islam nije ništa posebno. Ovo se dešava svakodnevno i svugdje na svijetu. Neobično je da njemački kršćani u Gambiji ( Zapadna Afrika ) prelaze na islam. "A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je - ispravna vjera." Bayyina: 5
Prema ovom Allahova milost se ne skučava na određene narode, nego njegova milost obuhvata sve iskrene vjernike u svim vremenima i svugdje na svijetu. To je islam i tako je jednostavan.
Kada smo ja i moja žena prije tri godine počeli da se zanimamo za islam, ajet iz sure Muhammed nam je bio stalni pratilac: "A one koji su na Pravome putu On će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati." U srcima smo posjedovali neizmjerno blago, jedan poklon od Allaha, gdje je bilo mjesta samo za dobrotu. I ovaj poklon smo uzeli. Naš način razmišljanja smo počeli stavljati u pitanje. Kako se započinje sa ovim? Kroz čitanje islamske literature. Ne isključivo.
Susreti u Gambiji
Osnove islama se mogu naučiti putem literature. Ali da se islam istinski upozna, kontakt sa muslimanima je od velike važnosti. Ovo se desilo kada smo moja žena i ja u aprilu 2003. godine posjetili lijepu zemlju Gambiju u Zapadnoj Africi. Nekoliko hefti smo živjeli sa tim ljudima, imali učešća u njihovoj svakodnevnici i sa njima djelili brige i nedaće.
Naše putovanje je imalo povoda: od 2001. godine pomažemo jednu familiju u tom selu. Samohrana majka i troje djece koja sama živi. Nemaju nikoga da ih novčano podržava. Nemaju struje i bunar se nalazi daleko od njihove kuće. Naša podrška je imala za cilj, da oni barem ne moraju gladovati. Kroz ovaj prisan kontakt ne samo da smo saznali mnogo o afričkih društvima nego desilo nam se nešto mnogo važnije. Kao kršćani živjeli smo među muslimanima. U Gambiji živi oko 95% sunitskih muslimana i tako smo došli u izravan kontakt s islamom. To nam nije teško palo, jer smo se već neko vrijeme interesovali za islam. Ovdje nam je postalo jasno šta znači, osloniti se na Allaha. Kako smo sjedili na hasurama ispod jednog mango drveta, imali smo osjećaj da nam zajednica muslimana daje nove snage. Počeli smo da slutimo, da se van nas samih, nalazi nešto što je veće od nas i zbog čega vrijedi živjeti. Ponašanje ljudi i njihov život je ostavio dubok utisak na nas, tako da smo teška srca morali da okončamo ovaj prvi susret sa tim ljudima. Kada smo se vratili nazad u Njemačku, postavili smo sami sebi pitanje koje se nalazi u suri Ma'un: "Znaš li ti onoga koji poriče vjeru?
Nismo upoznali ni jednog muslimana koji poriče svoju vjeru. Ne samo da smo vidjeli suprotnost toga, nego smo to i doživjeli: praktikovanje islama je bilo vidljivo i osjetljivo u svako doba dana i noći. U islamu je vjerovanje u Allah sigurna luka za svakog muslimana. Vjera je uvjek u sadašnjosti; prošlost i budućnost su nebitni. Vjera se opetuje u sadašnjosti. Vrijeme Allahu nije važno jer je on oduvjek. Zamisao da Allah ne postoji ili da nam se ne obraća je strana muslimanu. On je prisutan. Allah je objasnio islam kroz objavu, tako da se islam kojeg nosiš u srcu može ispoljiti.
Ali šta smo ja i moja žena tačno doživjeli u Gambiji? Da li je to bila vjerska ubjeđenost ili put povratka samog sebi? Da li je to jedan dio našeg zadatka, na ovom skoro pa zaboravljenom mjestu, da se približimo Allahu? Iako smo se nalazili na drugom kontinentu, u jednom za nas stranom svijetu, samim time bi smo morali osjećati se izgubljenim. Ali mi smo imali osjećaj da nismo bili stranci. U sljedećoj godini smo se intenzivnije zabavili Kur'anom i njegovim značenjem. Naučilo smo da čitamo Objavu svojim srcem; kao da se Allah nama lično obraća. Naša odluka je bila neopoziva: mi ćemo preći na islam.
Znali smo da je ovo također bila želja naše 'kumske' porodice u Gambiji i htjeli smo da imaju udjela u tome. Da smo htjeli mogli smo u Njemačkoj preći na islam, što ne bi bio problem.
U Lateriyi
Kada smo našem 'kumčetu' saopštili našu odluku, dobili smo neobičan odgovor: "Znao sam da će nas Allah jednog dana sastaviti. Allaha smo molili za to." Kakva lijepa reakcija! Kada su ljudi u Lateriyi saznali šta će se tog 09. Aprila tamo desiti, bili su potpuno uzbuđeni. Majka našeg kumčeta je bila spremna da sve za nas organizuje. Čitava Lateriya je bila na nogama jer se nikad nije ranije desilo da bijelci iz Evrope pređu na islam.
Tada smo se sjetili riječi koje smo prošle godine čuli od jednog starijeg muslimana: "Vi ste prvi Europejci u ovom selu. Ali vi ste kao moj brat i sestra. Između nas ne vidim nikakve razlike, jer nije važno odakle smo, dokle vjerujemo u Jednog Jedinog Allaha." Jedan lagahni i unutrašnji nemir se širio kroz selo. Do tada smo mislili da Gambijca ništa ne može izbaciti iz takta.
Petak, 09. April 2004 je dan koga nećemo ne samo ja i moja žena zaboraviti. To je dan koji će svim ljudim u Lateriyi ostati u sjećanju. Brzo se vidjelo kako zajednica muslimana funkcioniše. Sve žene sela su spremale jelo, dok su im djeca pri tome pomagala. Muškarci su bili u džamiji i spremali se za dan. Svaki stanovnik sela se htio rukovati sa nama. Mješavina lokalnog jezika mandinka i engleskog je bila upotunjavana gestikulacijama, tako da je komunikacija imala nešto komično na sebi. Ljudi su nam davali do znanja - "vi pripadate nama". Doza ponosa da baš u Lateriyi, u njihovom selu, neko prelazi na islam, mogla se opipati zraku.
Imam i trojica straješina Lateriye su sa nama vodili jedan dug razgovor. Dobili smo informacije o islamu i još jednom su nam rekli da je čitavo selo na nas ponosno. Ovo nisu bile šuplje fraze, nego iskrene i istinite rječi.
Nakon toga smo se okupali, uzeli abdest i obukli posebno za ovu priliku napravljenu odjeću, da bi u čistom stanju stali pred Allaha. Nakon toga smo krenuli ka džamiji i hod je bio krajnje ozbiljan. Na seoskom putu vladala je tišina. Nikoga nije bilo i kao da je sve izumrlo. Samo naše 'kumče' i mi smo bili na ulici. Bili smo zamišljeni i ćutili smo. Ovaj put ka Allahu smo htjeli da doživimo potpuno svjesno, otzvorenog srca i budnog duha. Da li je ovo već živa veza sa Allahom: "To je neizbježan Dan, pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći." Naba:39
Kada smo došli do džamije zastao nam je dah. Džamija je bila puna ljudi. Seoski trg je takođe bio pun. Žene su se nalazile desno od d žamije. Cijelo selo je došlo na džumu namaz. Osjećaj dirnutosti nas je obuzeo i suze su nam bile u očima. Nakon što smo skinuli obuću ušli smo u jednu malu prostoriju pored džamije. To je bio prvi put da smo uopšte ušli u džamiju. Za nas je to bio trenutak koji se ne može riječima opisati. Sjeli smo pored imama, njegovog zamjenika trojice starješina i jednog učitelja Ku'rana. Nakon toga smo tri puta izgovorili šehadet.
Poslije toga smo dobili naša nova, muslimanska imena: Omer i Hatidža Jallow. Objasnili su nam pozadine imena i uvidjeli smo da su to bila veoma vrijedna imena. Niko nije htio da ispusti priliku a da ne pozdravi novog brata i sestru u islamu. Svako je htio da bude prvi. Na njihovim licima je bila uočljiva radost. Na putu nazad, ulica je bila probražena.
Život je bio u njoj. Muškarci su nosili malu djecu u naramku, djevojčice su kikotale a žene su blistale. Svako je htio da bude na strani svog novog brata i sestre. To su bili momenti puni emocija. Prije svega onda kada bi prilikom učenja svetog Kur'ana prekinuli čitanje, zatvorili oči i u srce rečeno zatvorili.
Kako se u Gambiji postaje musliman
Pojava da kršćani prelaze na Islam nije ništa posebno. Ovo se dešava svakodnevno i svugdje na svijetu. Neobično je da njemački kršćani u Gambiji ( Zapadna Afrika ) prelaze na islam. "A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je - ispravna vjera." Bayyina: 5
Prema ovom Allahova milost se ne skučava na određene narode, nego njegova milost obuhvata sve iskrene vjernike u svim vremenima i svugdje na svijetu. To je islam i tako je jednostavan.
Kada smo ja i moja žena prije tri godine počeli da se zanimamo za islam, ajet iz sure Muhammed nam je bio stalni pratilac: "A one koji su na Pravome putu On će i dalje voditi i nadahnuće ih kako će se vatre sačuvati." U srcima smo posjedovali neizmjerno blago, jedan poklon od Allaha, gdje je bilo mjesta samo za dobrotu. I ovaj poklon smo uzeli. Naš način razmišljanja smo počeli stavljati u pitanje. Kako se započinje sa ovim? Kroz čitanje islamske literature. Ne isključivo.
Susreti u Gambiji
Osnove islama se mogu naučiti putem literature. Ali da se islam istinski upozna, kontakt sa muslimanima je od velike važnosti. Ovo se desilo kada smo moja žena i ja u aprilu 2003. godine posjetili lijepu zemlju Gambiju u Zapadnoj Africi. Nekoliko hefti smo živjeli sa tim ljudima, imali učešća u njihovoj svakodnevnici i sa njima djelili brige i nedaće.
Naše putovanje je imalo povoda: od 2001. godine pomažemo jednu familiju u tom selu. Samohrana majka i troje djece koja sama živi. Nemaju nikoga da ih novčano podržava. Nemaju struje i bunar se nalazi daleko od njihove kuće. Naša podrška je imala za cilj, da oni barem ne moraju gladovati. Kroz ovaj prisan kontakt ne samo da smo saznali mnogo o afričkih društvima nego desilo nam se nešto mnogo važnije. Kao kršćani živjeli smo među muslimanima. U Gambiji živi oko 95% sunitskih muslimana i tako smo došli u izravan kontakt s islamom. To nam nije teško palo, jer smo se već neko vrijeme interesovali za islam. Ovdje nam je postalo jasno šta znači, osloniti se na Allaha. Kako smo sjedili na hasurama ispod jednog mango drveta, imali smo osjećaj da nam zajednica muslimana daje nove snage. Počeli smo da slutimo, da se van nas samih, nalazi nešto što je veće od nas i zbog čega vrijedi živjeti. Ponašanje ljudi i njihov život je ostavio dubok utisak na nas, tako da smo teška srca morali da okončamo ovaj prvi susret sa tim ljudima. Kada smo se vratili nazad u Njemačku, postavili smo sami sebi pitanje koje se nalazi u suri Ma'un: "Znaš li ti onoga koji poriče vjeru?
Nismo upoznali ni jednog muslimana koji poriče svoju vjeru. Ne samo da smo vidjeli suprotnost toga, nego smo to i doživjeli: praktikovanje islama je bilo vidljivo i osjetljivo u svako doba dana i noći. U islamu je vjerovanje u Allah sigurna luka za svakog muslimana. Vjera je uvjek u sadašnjosti; prošlost i budućnost su nebitni. Vjera se opetuje u sadašnjosti. Vrijeme Allahu nije važno jer je on oduvjek. Zamisao da Allah ne postoji ili da nam se ne obraća je strana muslimanu. On je prisutan. Allah je objasnio islam kroz objavu, tako da se islam kojeg nosiš u srcu može ispoljiti.
Ali šta smo ja i moja žena tačno doživjeli u Gambiji? Da li je to bila vjerska ubjeđenost ili put povratka samog sebi? Da li je to jedan dio našeg zadatka, na ovom skoro pa zaboravljenom mjestu, da se približimo Allahu? Iako smo se nalazili na drugom kontinentu, u jednom za nas stranom svijetu, samim time bi smo morali osjećati se izgubljenim. Ali mi smo imali osjećaj da nismo bili stranci. U sljedećoj godini smo se intenzivnije zabavili Kur'anom i njegovim značenjem. Naučilo smo da čitamo Objavu svojim srcem; kao da se Allah nama lično obraća. Naša odluka je bila neopoziva: mi ćemo preći na islam.
Znali smo da je ovo također bila želja naše 'kumske' porodice u Gambiji i htjeli smo da imaju udjela u tome. Da smo htjeli mogli smo u Njemačkoj preći na islam, što ne bi bio problem.
U Lateriyi
Kada smo našem 'kumčetu' saopštili našu odluku, dobili smo neobičan odgovor: "Znao sam da će nas Allah jednog dana sastaviti. Allaha smo molili za to." Kakva lijepa reakcija! Kada su ljudi u Lateriyi saznali šta će se tog 09. Aprila tamo desiti, bili su potpuno uzbuđeni. Majka našeg kumčeta je bila spremna da sve za nas organizuje. Čitava Lateriya je bila na nogama jer se nikad nije ranije desilo da bijelci iz Evrope pređu na islam.
Tada smo se sjetili riječi koje smo prošle godine čuli od jednog starijeg muslimana: "Vi ste prvi Europejci u ovom selu. Ali vi ste kao moj brat i sestra. Između nas ne vidim nikakve razlike, jer nije važno odakle smo, dokle vjerujemo u Jednog Jedinog Allaha." Jedan lagahni i unutrašnji nemir se širio kroz selo. Do tada smo mislili da Gambijca ništa ne može izbaciti iz takta.
Petak, 09. April 2004 je dan koga nećemo ne samo ja i moja žena zaboraviti. To je dan koji će svim ljudim u Lateriyi ostati u sjećanju. Brzo se vidjelo kako zajednica muslimana funkcioniše. Sve žene sela su spremale jelo, dok su im djeca pri tome pomagala. Muškarci su bili u džamiji i spremali se za dan. Svaki stanovnik sela se htio rukovati sa nama. Mješavina lokalnog jezika mandinka i engleskog je bila upotunjavana gestikulacijama, tako da je komunikacija imala nešto komično na sebi. Ljudi su nam davali do znanja - "vi pripadate nama". Doza ponosa da baš u Lateriyi, u njihovom selu, neko prelazi na islam, mogla se opipati zraku.
Imam i trojica straješina Lateriye su sa nama vodili jedan dug razgovor. Dobili smo informacije o islamu i još jednom su nam rekli da je čitavo selo na nas ponosno. Ovo nisu bile šuplje fraze, nego iskrene i istinite rječi.
Nakon toga smo se okupali, uzeli abdest i obukli posebno za ovu priliku napravljenu odjeću, da bi u čistom stanju stali pred Allaha. Nakon toga smo krenuli ka džamiji i hod je bio krajnje ozbiljan. Na seoskom putu vladala je tišina. Nikoga nije bilo i kao da je sve izumrlo. Samo naše 'kumče' i mi smo bili na ulici. Bili smo zamišljeni i ćutili smo. Ovaj put ka Allahu smo htjeli da doživimo potpuno svjesno, otzvorenog srca i budnog duha. Da li je ovo već živa veza sa Allahom: "To je neizbježan Dan, pa ko hoće, Gospodaru svome će, kao utočištu, poći." Naba:39
Kada smo došli do džamije zastao nam je dah. Džamija je bila puna ljudi. Seoski trg je takođe bio pun. Žene su se nalazile desno od d žamije. Cijelo selo je došlo na džumu namaz. Osjećaj dirnutosti nas je obuzeo i suze su nam bile u očima. Nakon što smo skinuli obuću ušli smo u jednu malu prostoriju pored džamije. To je bio prvi put da smo uopšte ušli u džamiju. Za nas je to bio trenutak koji se ne može riječima opisati. Sjeli smo pored imama, njegovog zamjenika trojice starješina i jednog učitelja Ku'rana. Nakon toga smo tri puta izgovorili šehadet.
Poslije toga smo dobili naša nova, muslimanska imena: Omer i Hatidža Jallow. Objasnili su nam pozadine imena i uvidjeli smo da su to bila veoma vrijedna imena. Niko nije htio da ispusti priliku a da ne pozdravi novog brata i sestru u islamu. Svako je htio da bude prvi. Na njihovim licima je bila uočljiva radost. Na putu nazad, ulica je bila probražena.
Život je bio u njoj. Muškarci su nosili malu djecu u naramku, djevojčice su kikotale a žene su blistale. Svako je htio da bude na strani svog novog brata i sestre. To su bili momenti puni emocija. Prije svega onda kada bi prilikom učenja svetog Kur'ana prekinuli čitanje, zatvorili oči i u srce rečeno zatvorili.
|
