Priče s hitne pomoći _ by: pravo_na_disanje

subota, 06.11.2010.

1001 noć

Šeherezada i Onur.. Kaže jedan vic: "Vrhunac sapunice je kad Rodrigo sazna da je sam sebi otac"..
Danas nam u ambulantu dolazi gospodin koji izgleda kao da je tek počeo živjeti mukotrpno zarađene umirovljeničke dane.. Preklinje nas za savjet..
I sam uvod u njegovu priču udruži 3 para ušiju.. Zanima ga dali je istina da ako je njegova krva grupa AB a od njegove žene B0, a sin 0, da to onda nije njegov sin???
Navodno je scena bila u sinoćnjoj epizodi turske sapunice 1001 noć, gdje jedan od dvojice braće sasvim slučajno prilikom nekakvih zdravstvenih pretraga saznaje da je krva grupa 0, a da mu je majka AB, što znači da nije njezin sin jer je morao naslijediti od nje ili A ili B prvenstveno..
DA, istina je.. I tako sad pacijent u sto briga, raspituje se za DNK analizu, gdje i kako se napravi.. Pokušavamo ga uvjeriti da je pogriješio u jednoj od krvnih grupa i da provjeri tko je koja grupa..
Kakva priča, serija je u Hrvatskoj izazvala maniju, svi mediji vrište o Onuru i Šeherezadi, traže se njihovi dvojnici..
Ali vrhunac zapleta bi mogao biti definitivno ovo.... Da čovjek preko serije sazna da tridesetak godina odgaja tuđe dijete misleći da je njegovo vlastito..
Kažu da ISTINA KOJA ČINI LJUDE SLOBODNIMA , NAJVEĆIM JE DJELOM ISTINA KOJU RADIJE NE BI ČULI..
U ovom slučaju se u potpunosti slažem..

06.11.2010. u 13:09 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.11.2010.

Čuješ tišinu, taj zvuk?.. Prolazi vrijeme..

Svježa smjena nakon godišnjeg odmora. Period kada sam bio ljubavno nedorečen. Taman kad sam postao siguran u nešto iz dugogodišnjeg kontakta, dogodi mi se nešto odavno tiho u sebi priželjkivano. Kako odoljeti? I nisam. Ali voće je zabranjeno. Anđeo i vrag u meni vode žestoku parlaonicu, a pjesma na radio svira: "treba znati stati kada je najbolje".. I tako se ja između sedam nepokretnih pacijenata povremeno pridružujem družbini tj. vražbini u sebi.
Moj "problem" mi se čini najveći na svijetu. Sa osmim nepokretnim pacijentom se posramim. Dečko je u cvijetu mladosti, bezazlenim skokom u vodu postao kvadriplegičar. Godinama je njegov život samo ono što mu se u glavi odvija. Pravilne crte lica i more u njegovim u očima mi se čini bistrije od mojih.
Vraćamo se u bazu. Za trenutak strka panika. Ekipa izlazi na prvi stupanj, prometna nesreća sa mrtvom mlađom osobom. Za još koji "trenutak" sve uniforme hitne, bolnice i doma zdravlja sa nedefiniranom nevjericom u očima. Život je izgubio mladi perspektivni doktor.
U zraku se osjete njihove ogoljele duše, kao da su napokon složno skinuli "unutrašnje uniforme" i postali jedno.
Više uopće nije važno što neki liječnici imaju manje, neki više dežurstava. Više uopće nije važno što neki doktori izbjegavaju kućne posjete. Više uopće nije važno što netko s trećeg kata, krati noćne s nekim sa prvog kata, a žena mu radi na drugom. Nisu važne titule.
Važan je goli život.
Nešto od čega smo svi skupa s godinama sve dalje.
Zar su tragedije jedino što nam preostaje da nas podsjeti da smo emocionalna bića željna bliskosti, ljubaznosti i ljubavi?
Zar je tuga jedina emocija u kojoj smo sposobni biti svi zajedno?

04.11.2010. u 16:38 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 02.11.2010.

Odrezana krila

U noćnoj smo imali pacijenta kojem se duh odvojio od realnosti i sada se došao sakriti kod nas, jer misli da ga vani žele ubiti navijačke skupine, a kod kuće da mu truju cigarete, hranu i piće. Šteta. Mlad čovjek, a nepovratno oštećen. Kada jednom upadnete u rupu bez dna terapije za psihičke bolesnike, nikad kraja padu, a krila su vam odrezana najčešće još u ranoj fazi odrastanja. Sve te priče imaju najčešće svoj zaplet negdje u prošlosti, i zato u njima treba imati beskrajnu dozu tolerancije.
Ono što želimo zaboraviti ureže nam se u pamćenje, a zaboravimo ono što bismo htjeli zapamtiti.
Svi takvi pacijenti su žrtve vlastitog odgoja, pomiješanog sa kratkim spojem negdje u genetici.

Noćas je i cijeli grad ostao bez vode. Četvorica radnika su nastradala popravljajući kvar. Došlo je do kratkog spoja negdje u pogonu i eksplozija im je zapalila lica i ruke. Sa opeklinama smo ih prevezli u bolnicu, putem čineći sve što je u našoj moći. Teško je prognozirati hoće li posljedice ostatu trajne.

02.11.2010. u 15:50 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Inspiracija mi se probudi kada kazaljke sata broje sitno i kada osim čuti tišinu; možete je zaista i osjetiti. Tako je sada tri sata u noći. Između povremenih pacijenata u ambulanti, koji se pretežno žale na plućne probleme, razmišljam o onome što me čeka. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u drugom gradu na hitnoj vratio sam se u svoj grad, u svoj matični odjel.
Opet sam sretan i pun entuzijazma kao kada sam upoznao sve te ljude s kojima radim. Da sam birao profile ljudi sa kojima ću djeliti ovaj drugi krov nad glavom slijedećih tridesetak godina, ne bih bio toliko precizan. Svaka osbnost, svaki karakter posebno zanimljivi na svoj način, i ne može ovaj posao biti toliko stresan i iscrpljujuć koliko ljudi s kojima radite mogu biti dobri. Odnosi između nas su više obiteljske prirode, jer 180-tak sati mjesečno boravimo zajedno, jedemo za istim stolom, ležimo na istim krevetima i seremo u iste školjke. I još se uz to susrećemo s istim problemima. Na taj način smo bitno povezani. Kada smo prečesto s jednim te istim ljudima zajedno u smjeni i kad se već može lagano osjetiti čangrizavost u zraku, napravimo feštu mimo posla, na kojoj se dobro provedemo u nekoj drugoj dimenziji. I podsjetimo koliko si uistinu značimo. Po njihovim licima i položaju kuteva usnica, već otprilike znamo kako se i osjećaju. Kada sam duže odsutan, na godišnjem odmoru ili radu u nekom drugom gradu, na neki čudan način mi nedostaju.
Mi ljudi smo društvene životinje, čije emocije kroji navika.
Kolege s posla neću niti pokušavati opisivati pojedničano, jer bi riječi umanjile njihove karizme. Ponekad razmišljam dali je spoj takvih energija kojom zrače na istom mjestu puka slučajnost ili nešto više. Kako se svakodnevno susrećemo s raznim tragedijama, bolestima i problemima, svaki dan smo iznova podsjećani koliko je život dragocjen i prolazan.
Koliko ljudi samo misli da su nesretni i svađaju se zbog gluposti, a samo zato što nisu svjesni prolaznosti života.
Svi smo mi jednako sretni ili jednako nesretni. Netko je izgubio nekog u nesreći, netko je izgubio nekog zbog bolesti, netko ne uspjeva spojiti kraj s krajem, netko je alkoholičar, netko je narkoman, netko je nesretno zaljubljen..
I kada bi sve te križeve svako "izvagao", svi oni bi za svaku osobu bili jednako teški.
"Bog nam nikada ne da veći križ nego ga možemo nositi."
Život je 10 posto ono što nam se događa, a 90 posto ono kako sami na to gledamo.
Zato ljudi volite se i oprostite si, dok nije kasno. "Oprostiti znači stvarno vidjeti, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića"
Skrenuo sam s teme, i do tada mi je i dežurstvo prošlo. "Laku noć"

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr