Svježa smjena nakon godišnjeg odmora. Period kada sam bio ljubavno nedorečen. Taman kad sam postao siguran u nešto iz dugogodišnjeg kontakta, dogodi mi se nešto odavno tiho u sebi priželjkivano. Kako odoljeti? I nisam. Ali voće je zabranjeno. Anđeo i vrag u meni vode žestoku parlaonicu, a pjesma na radio svira: "treba znati stati kada je najbolje".. I tako se ja između sedam nepokretnih pacijenata povremeno pridružujem družbini tj. vražbini u sebi.
Moj "problem" mi se čini najveći na svijetu. Sa osmim nepokretnim pacijentom se posramim. Dečko je u cvijetu mladosti, bezazlenim skokom u vodu postao kvadriplegičar. Godinama je njegov život samo ono što mu se u glavi odvija. Pravilne crte lica i more u njegovim u očima mi se čini bistrije od mojih.
Vraćamo se u bazu. Za trenutak strka panika. Ekipa izlazi na prvi stupanj, prometna nesreća sa mrtvom mlađom osobom. Za još koji "trenutak" sve uniforme hitne, bolnice i doma zdravlja sa nedefiniranom nevjericom u očima. Život je izgubio mladi perspektivni doktor.
U zraku se osjete njihove ogoljele duše, kao da su napokon složno skinuli "unutrašnje uniforme" i postali jedno.
Više uopće nije važno što neki liječnici imaju manje, neki više dežurstava. Više uopće nije važno što neki doktori izbjegavaju kućne posjete. Više uopće nije važno što netko s trećeg kata, krati noćne s nekim sa prvog kata, a žena mu radi na drugom. Nisu važne titule.
Važan je goli život.
Nešto od čega smo svi skupa s godinama sve dalje.
Zar su tragedije jedino što nam preostaje da nas podsjeti da smo emocionalna bića željna bliskosti, ljubaznosti i ljubavi?
Zar je tuga jedina emocija u kojoj smo sposobni biti svi zajedno?
Post je objavljen 04.11.2010. u 16:38 sati.