Priče s hitne pomoći _ by: pravo_na_disanje

srijeda, 27.10.2010.

Ljubavnici Jadranka Kosor i Miroslav Škoro

Nakon cjelodnevnog dana provedenog u vozilu hitne, jedva sam čekao kraj smjene, jer i kad sam na mjestu stajao, glavom su mi prolazile slike sto kilometara na sat. Pola sata prije kraja tog iscrpljujućeg poslovnog dana, dobili smo dojavu da trebamo jednu pacijenticu prevesti na dogovorenu hospitalizaciju, a da ona ne surađuje u pregledu i pružanju pomoći. Pacijentica je bila netom prije dovežena na psihijatriju jedne manje županijske bolnice i trebalo ju je premjestiti na odjel Kliničke psihijatrije radi izražene akutne psihoze.
Znajući da je to barem dva sata posla i ostajanje isto toliko duže u smjeni, nakon ovakvog dana prenatrpanog poslom bio sam lagano razočaran. No nakon što smo došli na psihijatriju i kad sam ugledao pacijenticu promjenio sam mišljenje, jer je njoj pomoć bila uistinu i potrebna. Vikala je i skakala po odjelu, pričala priče koje nemaju nikakvog temelja sa realnošću i stvarnošću.
Morali smo je oboriti na pod, da bi joj sestra mogla dati terapiju. Nas šestero djelatnika ju je jedva držalo jer nevjerojatna je fizička snaga kada ti bolest oduzme psihičku.Scene prisile je teško i sa strane gledati, a kamoli i aktivno sudjelovati u njima, i trebalo mi je malo vremena da sam sa sobom raščistim u glavi da je i to pomoć pacijentu. Pacijenti u takvim stanjima bez medicinske kontrole su u stanju izvršiti zločine koje pratimo u crnim kronikama.
Naša pacijentica je sestri otrgnula i iščupala injekciju za smirenje, koja je već bila u njezinom mišiću, ali nije stigla biti aplicirana, i ubola liječnicu u nogu. Nakon toga smo opet morali upotrijebiti silu, te sam uspio dati injekciju kroz hlače.
Morali smo je vezati jer je i dalje bila agresivna, a njezina snaga i nakon sat vremena djelovanja lijeka na zavidnoj sredini. Cijelim putem je vrištala da joj je ljubavnik Miroslav Škoro i da je vozimo kod njega, da nazovemo Jadranku Kosor jer se i ona viđa s njim, i da joj kažemo da joj se piše loše kad je ona dohvati..
Kući sam došao u 21 sat. Umoran dočekao opuštajući tuš i oprao današnji dan sa sebe i iz sebe..

27.10.2010. u 11:34 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Inspiracija mi se probudi kada kazaljke sata broje sitno i kada osim čuti tišinu; možete je zaista i osjetiti. Tako je sada tri sata u noći. Između povremenih pacijenata u ambulanti, koji se pretežno žale na plućne probleme, razmišljam o onome što me čeka. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u drugom gradu na hitnoj vratio sam se u svoj grad, u svoj matični odjel.
Opet sam sretan i pun entuzijazma kao kada sam upoznao sve te ljude s kojima radim. Da sam birao profile ljudi sa kojima ću djeliti ovaj drugi krov nad glavom slijedećih tridesetak godina, ne bih bio toliko precizan. Svaka osbnost, svaki karakter posebno zanimljivi na svoj način, i ne može ovaj posao biti toliko stresan i iscrpljujuć koliko ljudi s kojima radite mogu biti dobri. Odnosi između nas su više obiteljske prirode, jer 180-tak sati mjesečno boravimo zajedno, jedemo za istim stolom, ležimo na istim krevetima i seremo u iste školjke. I još se uz to susrećemo s istim problemima. Na taj način smo bitno povezani. Kada smo prečesto s jednim te istim ljudima zajedno u smjeni i kad se već može lagano osjetiti čangrizavost u zraku, napravimo feštu mimo posla, na kojoj se dobro provedemo u nekoj drugoj dimenziji. I podsjetimo koliko si uistinu značimo. Po njihovim licima i položaju kuteva usnica, već otprilike znamo kako se i osjećaju. Kada sam duže odsutan, na godišnjem odmoru ili radu u nekom drugom gradu, na neki čudan način mi nedostaju.
Mi ljudi smo društvene životinje, čije emocije kroji navika.
Kolege s posla neću niti pokušavati opisivati pojedničano, jer bi riječi umanjile njihove karizme. Ponekad razmišljam dali je spoj takvih energija kojom zrače na istom mjestu puka slučajnost ili nešto više. Kako se svakodnevno susrećemo s raznim tragedijama, bolestima i problemima, svaki dan smo iznova podsjećani koliko je život dragocjen i prolazan.
Koliko ljudi samo misli da su nesretni i svađaju se zbog gluposti, a samo zato što nisu svjesni prolaznosti života.
Svi smo mi jednako sretni ili jednako nesretni. Netko je izgubio nekog u nesreći, netko je izgubio nekog zbog bolesti, netko ne uspjeva spojiti kraj s krajem, netko je alkoholičar, netko je narkoman, netko je nesretno zaljubljen..
I kada bi sve te križeve svako "izvagao", svi oni bi za svaku osobu bili jednako teški.
"Bog nam nikada ne da veći križ nego ga možemo nositi."
Život je 10 posto ono što nam se događa, a 90 posto ono kako sami na to gledamo.
Zato ljudi volite se i oprostite si, dok nije kasno. "Oprostiti znači stvarno vidjeti, zdravu dušu koja je bit svakog ljudskog bića"
Skrenuo sam s teme, i do tada mi je i dežurstvo prošlo. "Laku noć"

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr