Poznate face!

srijeda, 11.10.2006.

Veronika Durbešić, glumica

OSNOVNI PODACI
ime: Veronika
prezime: Kovačić
spol: žensko
datum rođenja: 04.02.1945 u Zagrebu
zanimanje: glumica
trenutno prebivalište: Zagreb, Dalmatinska 13
suprug: Tomislav Durbešić
Radi u : Kazaliste Komedija

Film i TV:
Nit života (2000) .... Mama Biba
Dobro dosli na planet Zemlju (1993)
"Trazim srodnu dusu" (1990) TV Serija
"Putovanje u Vucjak" (1986) TV Serija
Happy New Year (1981) (TV)
Akcija Stadion (1977)
Živjeti od ljubavi (1973) .... Vjerocka
Zajamčena diskrecija (1972) (TV)
Divlji anđeli (1969)
Krik tišine (????) (TV)
Moj dijalog s glazbom ili Veronikin san (????) (TV)
----------------------------------------------------
film.hr
veronika durbešić

Rođena u Zagrebu. Već kao djevojčica od desetak godina nastupa u Dječjem kazalištu "Titovi mornari" u Splitu, a na sceni HNK u Marinkovićevoj "Gloriji". Nakon mature u klasičnoj gimnaziji završava i dva fakulteta, prvo Filozofski fakultet, engleski i ruski jezik, a zatim i Akademiju za dramsku umjetnost. Njezina slojevita i maštovita ličnost izgradila je tijekom umjetničke karijere samobitni svijet ispunjen različitim ulogama. Nastupima u avangardnoj glazbenoj grupi "Acezantez" svojim začudnim glasovnim rasponima i glumački oživljava napisanu melodiju. Od 1974. stalni je član glumačkog ansambla Kazališta "Komedija" i nastupila je u više od trideset uloga u musicalima, rock-operama, operetama i komedijama. Sposobna da svoju snagu usmjeri do najdubljih dubina ljudske psihe, dokazala je da nema malih, sporednih uloga, već da su sve velike ako stignu do prave i intelektualno jake ličnosti. U Feydeauovu vodvilju "Orden" bila je gđa Paginet, za koju ulogu je nagrađena posebnim priznanjem na Festivalu satire 1986. godine. Dva puta je nagrađena priznanjem Društva dramskih umjetnika Hrvatske za ulogu Neđike u "Matiček se ženi" 1979. i Adelaide u Kljaković-Kabiljevu "Crvenom otoku" 1982. godine. Njezin umjetnički rad okrunjen je najvišim priznanjem na polju kulture i stvaralaštva u Hrvatskoj - godišnjom nagradom "Vladimir Nazor" za ulogu Magde u "Caru Franji Josipu u ZAgrebu" i ulogu Jeljenke u Gundulićevoj "Dubravki". Jedna od životnih uloga je Mureille u monodrami "Happy New Year" uprizorena u Teatru ITD u režiji njezina supruga Tomislava Durbešića. Za ovu ulogu pripala joj je Zlatna Kolajna na Festivalu monodrame i pantomime u Novom Sadu 1981. Vanjska je suradnica - profesor već preko 6 godina na Akademiji dramske umjetnosti, kao umjetnički suradnik na Odsjeku glume. Za svoj sveukupni umjetnički i pedagoški doprinos Hrvatskom glumištu, za osobite zasluge u kulturi, 1996. odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Hobi joj je slikanje na staklu, platnu, papiru, a bavi se i unutarnjom dekoracijom. Voli proricati budućnost. Kazalište: ITD, "Gavella", HNK - Zagreb, "Trešnja", Scena "Gong" TV: Tv voditeljica, TV drame i serije, TV filmovi, program ozbiljne glazbe Film: "Divlji anđeli", "Živjeti od ljubavi", "Stadion", "Planeta Zemlja" Ostalo: Radiodrame, crtani filmovi (glas), ploče i kazete
Zagreb
Gradsko kazalište Komedija
------------------------------------------------
Vijesnik
Kucam i na sva vrata da tom ne bi bio prešućen


Tom je uvijek veličao druge, uvijek je priznavao veličinu drugih i uvijek je u tom bio prvi - kaže Veronika Durbešić. - Iako je osobina Hrvata ne priznati veličinu onoga do sebe, on je i u tome bio izuzetak. Cijenio je kvalitetu i nije podnosio glupost. Bio je znatiželjan i bio je beskrajno duhovit
Tomislav Durbešić, hrvatski književnik, pjesnik, esejist i dramski pisac, umro je prije 15 mjeseci u Parizu. Praznina koju je za sobom ostavio u Zagrebu, njegov boemski život, njegova zaigranost i znatiželja, osjeća se i među onima koji su ga dobro poznavali kao i među onima koji su ga tek susretali. Kao kazališni redatelj i profesor režije i glume na Akademiji dramskih umjetnosti, Tom, kako su ga prijatelji, studenti i poznanici zvali, zauvijek će biti dio njihova kazališta. O tome koliko danas nedostaje, koliko je i zašto prešućivan i što je sve prešućivao, o njegovoj Kristalnoj kocki vedrine i kako ju neki shvaćaju i tumače, razgovarali smo s njegovom suprugom, dramskom umjetnicom Veronikom Durbešić.
• Znam da vam je izuzetno teško razgovarati o Tomu i praznini koju je za sobom ostavio. Ali, ipak molim vas pokušajmo.
- Iako mi je teško sretna sam da mogu s nekim razgovarati o Tomu. Upravo zbog tih praznina u ljudima. Neki ljudi nikada ne umiru i zato se trudim da ostane sve što je govorio, sve što je radio, da to bude kriterij. Nema toga života i bogatstva, nema toga što bih zamijenila za ovo što radim. Ljubav je velika ali je još veća kada tijelo nestane, to je misao iz predstave »Brat magarac«, Renea Medvešeka. I to je točno. Tomovo djelo je moj život. To je ogromna vrijednost. Kao vlasnica autorskih prava dužnost mi je sačuvati sve što je Tomovo. I zato što je za vrijeme života pustio da ga prešute! Što se nikada nije borio ni za slavu ni za dobitak, čak ni za poljubac. Puštao je da sve ide spontano. Ali Tom, ma kako to netko htio, ne može nestati, ne može ga se zaboraviti i ne može ga se prešutjeti. E, vidite, ja ne dam taj trenutak, tu epohu, tu kristalnu kocku vedrine, »svečanost tragične vedrine«, ne dam da to nestane. Ja bih ga izdala u ljubavi kada se ne bih brinula za njegovo djelo, za njegovo trajanje.
• Hoćete reći da je Tom zaboravljen od onih koji ga ne bi smjeli zaboraviti?
- O tome je prerano govoriti. Moj je osobni stav da sa smrću tek počinje naš život. Na poleđini jedne knjige Tom je napisao: Ako moja knjiga bude živjela i sekundu duže od mene moj se život isplatio. No, trenutačno vlada indolentnost, takva je klima, gdje čovjek ne živi s čovjekom, ne primjećuje drugog čovjeka, nego prolazi mimo njega. Događa se ono što je Tom govorio i napisao.
I nije dovoljno samo pohraniti djela, što sam učinila s gospodinom Ivanom Kosićem i gospođom Kristinom Karanović, uz dopuštenje Josipa Stipanova, direktora Nacionalne biblioteke, a na inicijativu pročelnika za kulturu grada Zagreba Vladimira Stojisavljevića. Kroz tri mjeseca rada, sakupljeno je 270 naslova Tomovih rukopisa. To je puno. On je stvarao, stvarao i stvarao. I često se pitam jesam li možda bila prenasilna i u svojoj ljubavi a ne samo bolesti, jesam li mu oduzela vrijeme za još koje djelo. Sada mi je jasno zašto mi je govorio: Curičak, ne možeš me zatvoriti u svoju lubanju.
• Gdje je pisao? Kako?
- Sve je pisao u kavanama, ništa kod kuće. U kavani se osjećao slobodnim, intimnim, nikome suvišan i nikome potreban. Tamo je mogao pisati bez opterećenja.
• Kakav je zapravo Tom bio? Tko je on bio?
- Ne pada mi napamet zaključivati je li bio jedan od velikih mislilaca, humanista 20. stoljeća, ili govoriti o tome koliki je književnik, pjesnik, dramatičar, esejist ili veliki kazališni redatelj i teoretičar i nenadomjestiv pedagog, to će vrijeme dokazati. Bio je čovjek koji je živio, kako je govorio, u dvanaest režima, bio na kraljevu dvoru, prao prozore, dvije godine peglao lijevu nogavicu i tako prehranjivao brata, majku i skrivenog oca u urarnici, sjedio je De Gaulu na krilu, s princom je igrao ping pong, prošao je sve do pakla kroz sarajevski ratni tunel. Uvijek mi je govorio: Curičak najvažnije je biti živ.
Uvijek je druge veličao, uvijek je priznavao veličinu drugih i uvijek je u tom bio prvi. Iako je osobina Hrvata ne priznati veličinu onoga do sebe, on je i u tome bio izuzetak. Cijenio je kvalitetu i nije podnosio glupost. Bio je znatiželjan i uvijek je bio dječak, s djetinjom čistoćom. Bio je beskrajno duhovit. Otkad ga nema cijelu me obgrlio i još sam više zaljubljena u njega. Zapravo bio je čarobnjak, kako je rekao Vjeran Zuppa.
Bio je satkan od princa, od genija, od dvorske lude, od bijelog klauna, od velikog zaljubljenika, kavalira. Po kavanama se igrao skrivača, u gledalištu se osjećao sigurnim, za njega je glumac bio poeta grada, volio je zoru, volio je suton, to doba dana. I sam je režirao Vojnovićev Suton. Razgovarao je s bijelim papirom i vjerovao u prapočetak. Kada je u novinama proglašen osobom dana rekao je da će se sve vratiti guščjem peru, da će se sve vratiti početku. Nije volio ići u kućne posjete, nije volio banalnosti, volio je biti slobodan... Nikada ga nije zanimao zatvoreni prostor, njega su zanimali ljudi, volio je biti s ljudima. Volio je ljude promatrati.
• I strahovao je, kako je znao reći, od dobroga čovjeka?
- Uvijek su mu bili sumnjivi tzv. dobri ljudi. Govorio je: Curičak ne boj se neprijatelja nego prijatelja. Jer ne znaš što od prijatelja možeš doživjeti.
• Kako ste u privatnom životu razlikovali kada »glumi« a kada »ne glumi«?
- On nikada nije glumio, uvijek je bio jednak. Kako je razgovarao s predsjednikom države, s portirom, sa studentom, s glumcem tako je razgovarao i sa mnom. Kod njega nije bilo dvoličnosti, glumatanja. S vremenom, kada se bude proučavalo njegovo djelo vidjet će se da je bio vrlo kompleksna ličnost.
• Jeste li razgovarali o politici?
- Naravno.
• Je li razumio politiku?
- Ne da je razumio, on je sve predvidio! Prije svega jako je puno znao i ne samo o kazalištu nego i o politici. Kako je bio jako ispred vremena mnogi su ga smatrali prokletstvom za kazalište. To mnogi ne žele prihvatiti, kao što ne žele shvatiti da nije dosta samo reći: mi imamo državu, imamo Hrvatsku. Svi takvi morali bi znati da je identitet jednoga naroda pisac, riječ, jezik. Duša naroda je kazalište, ogledalo jedne nacije je kazalište. Tom je to znao, to je govorio i napisao. On je stalno podsjećao na dubinu te istine.
l Kako je vaša bolest djelovala na njega?
- Nikada ništa nije pokazivao. Prešućivao je svoju intimnost. Smatrao je to neukusnim. Nije volio ni da ga pitam boli li ga glava i kako se osjeća. Za njega je to bilo suvišno. Naravno, tek sada shvaćam koliko je patio. I koliko je prema njemu učinjeno nepravdi.
• Umro je u Parizu. Kako?
- Čovjek umre točno onako kako je zaslužio. Često se kaže, važno je gdje umreš a ne gdje si rođen. Svi su mislili da ću ja umrijeti a on je meni na rukama umro. Bio je čudesan, čak i u svojem zadnjem činu.
• Umro je na klupi, ispred kavane?
- Tu je samo predahnuo... Odatle više nije pješačio. Ali tijelo je napustio u bolnici Sant Antoine i tri dana sam ga čuvala u amfiteatru (mrtvačnici). Sudbina je htjela da završi u Parizu, u amfiteatru.
• Prije nego je počela agonija rekao vam je da idete u kavanu zauzeti mjesto.
- I tada me je htio obraniti pa me tjerao od svoje smrti. Mislila sam da me lukavo vara, da će zapaliti cigaretu, pa sam se vratila uhvatiti ga kako puši a našla sam ga kako mi izmiče. Zavjetovala sam se da ću na tu klupu u 4. avenue de la Republique 75011 donijeti njegova »Izabrana djela« i donijela sam ih. Uz to još i knjigu izabranih drama prevedenih na francuski, plakat i bijelu ružu. U kavani Bar-Brasserie njegova je slika i plakat, u hotelu Villa Sofia, s dvije zvjezdice, usred Bastille ima sliku i plakat... Francuzi su pokazali razumijevanje i otvorili mi sva vrata, a ovdje još uvijek kucam, kucam i kucam.
• Jedna stipendija nazvat će se njegovim imenom!?
- Da. Ali prije toga želim reći da su njegova Izabrana djela i u pariškoj nacionalnoj biblioteci. I to na hrvatskome jeziku. Sada se vratimo stipendiji. U Parizu, 17. lipnja 2002. za vrijeme promocije Tomovih Izabranih djela, u organizaciji veleposlanstva Hrvatske, hrvatske stalne misije pri UNESCO-u i AMCA-e i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, obznanjeno je da je osnovana hrvatsko-francuska Stipendija »Tomislav Durbešić«. Osnovali su je Akademija dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, odnosno dekan ADU, dr.Vjeran Zuppa i francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj, veleposlanik Francis Bellanger i Oliver Brochet, savjetnik za suradnju i kulturnu djelatnost. Dodjeljivat će se najboljem studentu režije, glume ili dramaturgije, jedne godine studentu iz Hrvatske a druge iz Francuske.
Duboko vjerujem i to je želja svih sudionika da se prigodom dodjele stipendije u Avignonu, izvede Tomova drama »Kamo idu Orfej i Euridika«. To je značajno za hrvatsku kulturu. Zapisano je u zvijezdama, bit će predstava »Kamo idu Orfej i Euridika«! I u dubrovačkom kazalištu »Marin Držiću« i u Avignonu, na dodjeli stipendije. Ostvarit će je Rene Medvešek, Mladen Vasary i Veronika Durbešić.
Tom je to zaslužio. Možda i više od bilo kojega režisera u svijetu promicao je francuske pisce u inozemstvu. Osim u svojem prvom privatnom teatru »Madrasu« gdje je režirao Molierea, on je režirao Girodouxa, Ionesca, Geneta... Zajedno s Vjeranom Zuppom osnovao je ITD i otvorio kazalište svjetskom praizvedbom Genetovova Balkona, i prije Brooka u Londonu i Bergmana u Stockholmu. Francuzi su bili zapanjeni da je u tako maloj Hrvatskoj postojao čovjek koji je tako proslavio njihove pisce. Osim te stipendije, ustanovljena je i nagrada »Tom«, za najbolju publiku, koju su ustanovili njegovi studenti i prijatelji, a na poticaj Večernjeg lista. Statuu je izradio Dimitrije Popović.
• U Tomovoj književnoj ostavštini je i jedan roman. Koji?
- Roman se zove »Oblak kroz tunel«, a tema mu je dokumentarni Tomov prolaz kroz tunel, kojim se ulazilo i izlazilo iz ratnog Sarajeva. To je bilo kada je gradio »most duha«, kada je u Sarajevu radio Girodouxov komad »Trojanskog rata neće biti«, koji je u isti dan i u isti sat igran i u Sarajevu i u Zagrebu. U trenucima kada je cijeli svijet okrenuo leđa žrtvama rata u Sarajevu Tom je dokazao da umjetnost može pobijediti rat.
• Kakav je bio vaš brak?
- Strastven. Ljubili smo se i nasred ulice. Mi zapravo kao da i nismo bili u braku. Mi smo cijeli život hodali. Sretali smo se po gradu. On bi provirio iza nekog ugla, izmigoljio iz neke kavane ili bi kucao kroz prozor Pavina kafića u Gavelli kada sam prolazila. I sada kada prolazim tim ulicama i mjestima vidim ga raširenih nogu i ruku i čujem: Dođi curičak, samo tebe imam. Vidim njegov pogled i osmijeh. I zadnji njegov pogled u hitnim kolima nikada neću zaboraviti. Pogled i njegovo oko. Uvijek je govorio da se sve događa kroz oko.
• Je li vam pisao ljubavna pisma?
- Jest. U ostavštini su i mogu se otvoriti tek za 20 godina, takva je moja želja. Bila su to pisma i s pseudonimima. Čudesna su to pisma! Moja su bila direktna i otvorena, a njegova su bila....moglo se tako razgovarati i sa Shakespeareom, i s Proustom, i s Moliereom... Ali što je bio stariji sve su bila direktnija, direktnija, direktnija.
• Kojega je pisca volio?
- Cijenio je Shakespearea. Za njega je govorio da je sve napisao tako pametno da ga se nema svrhe režirati. Inače, nikada nije bio naklonjen jednom piscu, jednom slikaru, jednom filmu...
• I Krleži nije volio ići, kako ne bi bio jedna od luda u njegovu dnevniku, kako je govorio.
- To je istina. Imao je ponos od malena. Govorio je da do pete godine nije htio govoriti, a da je od sedme brbljao sve ono što je govorio cijeli život. Ponašao se aristokratski.
• To je faktički i bio.
- Da. Stara hrvatska obitelj pl. Durbešić Grobnički dobila je plemstvo dvaput, od cara Franje Josipa i od Khuena Hedervaryja. Ali on je zazirao i od plemstva i od nasljedstva. Htio je biti ogoljen, čist, bez ikakvih pridjeva dobroga ili zloga.
• Bio je i član udruge »Zagrebački bokci«.
- To je jedina udruga kojoj je pripadao. Inače, nije pripadao ni jednoj stranci, ni jednoj ideologiji. Smatrao je da umjetnik ne smije biti opredijeljen, da mora biti slobodan. Za njega je ishodište čovjek. Uvijek se borio za smisao i ishodište postojana čovjeka.
• Na zidu, u sobi poviše nas, njegov je portret Dimitrija Popovića, s kojega se Tom smijulji, gleda s visoka, cinično, kao da prezire ovaj svijet?
- Kao avangardni konzervativac, kako je za sebe govorio, uvijek je imao jedan ciničan smiješak. Najviše je volio nekome dobaciti, jednim smiješkom zbuniti sugovornika i nestati. To je obožavao. Nije birao onoga kome ga je uputio. Mogao je to biti prijatelj, prolaznik, prodavačica na placu, bilo tko, to je njemu bilo potpuno svejedno. U tome je uživao, to su mu bile jutarnje inhalacije, to i obilasci kavana. Volio je da se sugovornik naljuti. Ali to su sve bile igrice kao i njegove galame. Učio je studente da je važna atmosfera oko teatra, a ne samo predstava. I to je smišljeno radio.
l Što mislite o našem sadašnjem kazališnom trenutku?
- Bit ću u njemu koliko je zapisano u zvijezdama. Ali ovo nije razgovor o meni. Ne borim se za sebe nego za hrvatsku kulturu, to je ono što radim i molim da se vrata otvore. Molim ljude da me sa svim mojim dijagnozama ne puste toliko kucati.
• Ipak, što mislite o odlasku u Beograd?
- Odlasku nije vrijeme. Tom je govorio i pisao da je kazalište srce jednog naroda. Pogledajte u Rusiji su teroristi za mjesto tragedije izabrali kazalište. I srpski agresori i teroristi za mjesto tragedije izabrali su 1991. godine osječko i 1995. godine zagrebačko kazalište - zagrebački HNK-a, kada je poginuo student režije i kada je stradala balerina. Kada se to dogodi onda jedna nacionalna kuća ne može otići u obnovu jugoslavenskoga »pozorišta«. Ne srpskog, ne crnogorskoga, ne francuskoga nego jugoslavenskoga. Dakle kazališta one armije koja je po nama pucala, koja je pucala po HNK. To znači slaviti državu koja nas je ubijala.
Nacionalna je kuća odgovorna za cijelu naciju i sve građane Hrvatske. Zato neka oni dođu i polože vijenac ispred kazališta, neka se ispričaju, neka se pokaju i neka igraju predstave. Ali ne 'Bure baruta'. Dosta je bilo baruta! Neka oni to učine prvi a ne mi. Ovo sve što govorim, govorim iz svoje naivnosti i velike ljubavi prema svojoj domovini koju sam spoznala na konvoju koji je deblokirao Dubrovnik, o čemu sam i napisala članak. Bez časti se ne živi.
• Što je Tom prešutio?
- Prešutio je da su ga prešutjeli. A ja sada neću šutjeti o onima koji su ga prešutjeli i neću ga prešutjeti. A što se tiče Tomove knjige koja je gotovo dovršena i zove se »Sve što sam prešutio«, ja ću je zasada odšutjeti. Neće biti ni bijela, ni crvena. Odšutjet ću je, jer moram kucati na sva vrata koja se moraju otvoriti da Tom ne bi bio prešućen.
Andrija Tunjić
--------------------------------------------------

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv