Podržavam našeg kolegu kada kaže da će objavljivati samo pozitivne vijesti.
Zašto?
Otvoriš portale, pročitaš neku vijest, komentari ispod za ništa.
Odeš van među ljude, maliciozni tračevi i komentari o nekome.
Na nekim blogovima sad već dobro znana isfrusriranost tuđim "stavovima".
Ili neko ruganje ili ismijavanje totalno beznačajnih sitnica.
Oni koji valjda nisu zadovoljni svojim životom pa rovare po tuđem. Oni koji pljuju, a kad treba mijenjati "joj, nemam vremena", "žurim" i slični fazoni.
Možeš biti full zadovoljan svojim životom, neki će izmisliti sitnicu da tvoj prikažu ogavnim ili te naprave manje vrijednim pred drugima.
Mete su naravno oni koji se ne poznaju. I oni koji nisu ništa specijalno rekli niti napravili. O njima je "najpametnije". Najgluplje je što je hejtanje postalo važno za podizanje ugleda.
Ne, u životu nije ništa bajno i sjajno da bi stalno pričali
o tome da je sve super i krasno, niti su ljudi savršena bića, ali kako se ljudi ne iscrpe tom količinom energije, a kad iscpe druge... to vide jer se mičeš od njih?
I još se bune jer si se pobunio.
Ne znam... kako vam zvuči hejtanje hejtanja?
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost