Doba godišnjih polako završava, vrijeme je da se prebaci na staru shemu, evo malo i morskih... malo Nina, Zadra, Starigrada..... i ode ljeto.

O Zadru se ne treba puno. Mediteranski šarm grada na svakom koraku. Ima se što za vidjeti. Obavezna šetnja Kalelargom (Širokom ulicom). Na kraju ulice prepoznatljiv simbol sv. Donat. I još štošta iz njegove bogate povijesti. Dva dijela, a jedna duša. Povezuje ih most. Tako bi trebalo uvijek biti.
Nin - još jedan simpatičan gradić. Doduše, viđen noću, no i to je dovoljno da vidiš koliko je živ. Poznata crkva sv. Križa iz 9. stoljeća. Lijepo uređeni parkovi. U središtu će vas dočekati, a tko drugi, nego kip Grgura Ninskog, dar kipara Meštrovića. Kažu, još dva postoje takva, u Splitu i Varaždinu. I naravno, krasi ga lijepa Kraljevska plaža na kojoj se možeš šetati namuljan ljekovitim blatom, a nitko ti to neće zamjeriti pa ni tvoje tijelo, dapače...

I za kraj, malo Starigradskih, da ne bi bilo.... igra planine i mora.
A sada u neke nove borbe, a za pobijede... lako ćemo.
(izbor iz osobnog albuma)
... i kad poželiš se ravnice, dođi u Vinkovce..., kaže jedna modernija.
Oživljavanje starih uspomena, jedan dio srca vuče u Slavoniju, točnije, Vinkovce.
Grad na SI Hrvatske sa 31 057 stanovnika, smješten na rijeci Bosut. Znate li da su Vinkovci najstarije kontinuirano naseljeno područje u Europi preko 8200 godina?

Impozantne zgrade poput ove, vinkovačke gimnazije.

Spomenik u čast vinkovačkom "Romeu i Juliji", toj zabranjenoj plaktonskoj ljubavi - Ivana i Marije Kozarac. Iza obnovljena rodna kuća samog Kozarca. Slavonci se diče i Josipom Runjaninom koji je uglazbio našu himnu.
Crkva sv. Euzebija i Poliona, a 20. srpnja je dan kada vinkovčani slave svoj "kirbaj", dan sv. Ilije.
Zanimljiva unutrašnjost crkve, upravo pripremljena za vjenčanje, ali ne moje, haha....

Umjetnički tunel koji je ujedno ulaz i izlaz na glavni trg koji nosi naziv još jednog slavnog Vinkovčanina, bana Šokčevića, koji je bio zaslužan za jačanje hrvatskog jezika.

Obavezna kava u ugodnom društvu sa starim znancima.
Engleska usred Vinkovaca....

Zalazak sunca, zalazimo i mi sa lijepim uspomenama, do nekog sljedećeg susreta.
(osobni album)

Jedna kava i prebiranje po životnim i inim temama. Što je bilo, a i sada što jest.
Misliš si koliko je čovjek bio lud i trošio svoju energiju uzalud. Na te neke stvari na koje nije moglo biti utjecaja, a možda i tuđe volje....
A opet, tko zna, da si reagirao drugačije, opet bi i bilo sve drugačije. Samo je možda trebalo malo strpljivosti. Tko će ga znati... Čudni su ti putevi.
Ostane ti samo zadovoljstvo da se sudbina poigra već i sve postane onako kako si govorio...
A ti si negdje, miljama daleko s ironijom oko srca i jednom "daskom" više u glavi.
Da li smo mogli? Mogli smo, ali nismo....

Lažu kada kažu da se dojam stvara u 7 sekundi. Obično je potrebno više da pronikneš u sam sadržaj. Ali kome se da toliko stvarati....
Sve je u dojmu.
Postane pravilo, zagubi se svaki smisao.

(moja fotka, ravno iz nečijeg vrta)
U igri razuma i srca, nema pobjednika i gubitnika. Ali nekako, iz nekog razloga, srce je to koje izvuče deblji kraj... Raspadne se u tisuću komadića, teško se liječi, ostanu ožiljci.
Uče nas da sve polazi iz glave, naručeno se mora primjenjivati.... postajemo poput nekakvih robota. Kad su u pitanju takve igre, nisi pametan. Dopuštaš da te zapravo drugi vode, pogubiš se. Nisi svoj.
Labirint.
Koga zavaravamo, koliko god se zavaravaš, osjećaj je taj koji vodi..... I odnosi. I izbori. I emocije.
Kad voliš, onda voliš.
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost