Jučer kao da više ne postoji.... Što je bilo, bilo je. Što je napravljeno, napravljeno je. Čini se daleko, a opet je tako blizu.
Može li se izbrisati?
Teško. Osim ako ne postoji neka čarobna formula. Na neki način te prati, ostane pečat.
Mogli smo bolje, a nismo. Mogli smo pametnije, a nismo. Sad bar znamo, ali s ožiljcima koji podsjete....
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost