Postoje ljudi koji izvuku ono najbolje iz tebe. Koji znaju taknuti u dušu gdje treba, koji razumiju. Ne trebaš im ništa reći, znaju. Ako im pokloniš pažnju, onda znaju da vrijede. Nisu za bezveze kod tebe.
Postoje i oni drugi.... Izvlače negativno iz tebe, svjesno ili nesvjesno, to nisi ti. Troše energiju. Iscrpljuju. One su više zaraznije, olako putuju s jednog mjesta na drugo. Prepreka svemu lijepom što može biti. Imaš atoma za ono najosnovnije, no ne i konstantno.... Previše na kupu, ne vodi dobrome.
Kako to?
Srce je očito pristojno ništa ne pitati.
Sve i svašta, o svemu i svačemu. Za sve one koji vole razmišljati bez predrasuda i ostalih kočnica, ali opet, sloboda ima svoje granice. Barem je poštujte, ako ništa drugo.
Staza kojom nisam pošao
Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.
Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.
Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.
Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.
Robert Frost