Povijest za 5. razred

Kineska Nova godina je poznata kao Prolecni fastival, buduci da pocinje u rano prolece. Pocetak proslave datira u suvise daleku proslost, da bi se mogao precizno utvrditi. Iako ima mnogo nagadjanja svi se slazu, da rec ýnianý, sto znaci ýgodinaý u savremenom kineskom jeziku, oznacava zivotinju koja napada ljude uoci nastupajuce lunarne nove godine. Prema jednoj legendi, neman Nian je imala tako velika usta da je mogla da proguta i nekoliko ljudi odjednom. Svi su se plasili, ali jednog dana starac joj je prisao i rekao:
Cuo sam da si veoma mocna, ali se pitam da li smes da progutas i mesozdere umesto ljudi koji su tvoji najveci neprijatelji? Nian je prihvatila izazov i progutala mnoge mesozdere i grabljivice, koji su povremeno napadali ljude i njihovu stoku. Pokazalo se da je starac bio preruseni bog i da su posle ovog dogadjaja nestali i bog i neman. Nian je nestala, a preostale zivotinje su se krile u sumama pa su ljudi nastavili bezbrizniji zivot. Starac je pre nego sto je nestao, dao uputstvo ljudima da stavljaju ukrase od crvene hartije (jer se Nian plasi crvene boje) na prozore i vrata na kraju svake godine, kako bi preplasili Nian ako joj padne na pamet da se vrati. Od tada se sa generacije na generaciju prenosi obicaj proslave pobede nad Nian. Tradicija postavljanja crvenih dekoracija i vatrometa vise nema funkciju plasenja mitske nemani, vec stvara svecanu atmosfetu koja vlada na proslavi dolaska Nove godine.
Prolecni fastival je najznacaniji praznik u Kini, te se po znacaju moze porediti sa bozicnim praznicima. Dan kad pocinje praznik se odredjuje po lunarnom kalendaru, a ne po gregorijanskom, tako da datum varira izmedju kraja januara do pocetka februara meseca. Smatra se, da je mesec koji predhodi novoj godini veoma pogodan za poslovne aktivnosti. Obicaj je da se bliznjima i prijateljima daju pokloni, tako da trgovci imaju pune ruke posla. Obzirom da se dolazak nove godine koristi i za obilazak dalekih rodjaka i slicno, ogroman broj ljudi krece na putovanje, sto dovodi do maksimalne cirkulacije u saobracaju zemlje koja ima 1,3 milijarde ljudi. Nekoliko dana pre dolaska nove godine svaka porodica ubrzano i detaljno cisti svoju kucu, kako bi iz nje izbacila nesrecu. Ponegde se i stolarija boji crvenom bojom. Vrata i prozori se dekorisu ukrasima od hartije koje tretiraju teme ýsrecaý, ýbogatstvoý, ýdugovecnostý i ýsrecan brak sa mnogo deceý. Nekada su kinezi na taj dan prinosili darove bogovima. Noc u kojoj se proslavlja dolazak nove godine, se provodi u krugu porodice.

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je, naravno, u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.


Vergilijev rukopis
Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije i pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Junga. Károly Kerényi iznosi da je mitologija, odnosno - mitologem - priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali ju je već postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.
Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi - zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.
Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pít
= grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik –µÍ Ŕ±ÄµÁ, a u genitivu se Zeús mijenja u ”ąĚÂ. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyws ph2tr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pít
. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tr. Na rimsku je mitologiju jako utjecala grčka i etruščanska mitologija.
Arheologija i mitografija otkrili su pak druge stvari. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.

Kozmogonija
Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.

Kaos je ništavilo iz kojeg prva bića dolaze u postojanje te se ta prva bića opisuju kao Kaosova djeca. Ona su:
• Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa
• Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom)
• Eter - vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi)
• Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte
• Eros - spajatelj, prema Heziodu je on prvi koji je nastao jer je morala postajati moć, snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni.
• Geja – zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica) Zemlje - kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika.
• Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir
• Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća
• Pont - more
Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.
Titani [uredi]
Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:
• Feba - Kejova supruga, božica Mjeseca
• Hiperion - bog svjetla i sunca, stvara sa suprugom Tejom boga Sunca Helija, boginju Mjeseca Selenu, boginju zore Eja
• Kej - nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Giros
• Krej - Euribijin suprug
• Kron - Zeusov otac, Rejin suprug, postaje vladar svijeta nakon oca Urana
• Mnemozina - majka devet Muza
• Japet - suprug nimfe Klimene, nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Tartar
• Okean - gospodar mora, najjači Titan, stvorio je sa svojom sestrom i suprugom Tetijom, bogove rijeka, mora i nimfe
• Reja - Hestijina, Demetrina, Herina, Hadova, Posejdonova i Zeusova majka, vlada sa suprugom Kronom
• Teja - Kejova supruga, tražila je za svoju djecu dio vladavine Titana, nakon toga su ubijeni Hiperion i Helije, a Selena je počinila samoubojstvo
• Temida - boginja pravednosti i reda, druga Zeusova supruga (nakon Metide), poznaje budućnost i omogućila je Deukalijonu i Piri da prežive veliku poplavu da bi mogli ponovno nastaniti zemlju
• Tetija - boginja mora, Okeanova supruga, kao Herina dadilja proklela je zvijezde da vječno šeću po nebu
Teogonija [uredi]
Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život:
1. dijeljenje (Geja, Nikta)
2. parenje (Hiperion, Zeus)


Geja, grčki pehar s Aristofanovim potpisom, 410. p. n. e. - 400. p. n. e.
Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne udružuju s božanstvima nastalim parenjem.
Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom, a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je njegov otac i ovo je njegova majka.
Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine mora i planinske vrhunce).
Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.
Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije dobivaju individualna imena:
• Bront – grmljavina
• Sterop – grom
• Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata
Također, tu su i tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri:
• Kot
• Briorej
• Gige
Olimpski bogovi [uredi]


Giovanni Battista Tiepolo: Olimp, 18. stoljeće
Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).
• Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje
• Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti
• Apolon, Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote
• Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage
• Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda
• Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
• Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita
• Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
• Had - bog podzemnog svijeta
• Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu
• Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre
• Helije - bog Sunca
• Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka
• Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca
• Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena
• Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa
Ostala božanstva [uredi]


Jean Auguste Dominique Ingres: Zeus i Tetida, 1811.


Virgils Solis: Vijeće bogova, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza
• Kron - otac olimpskih bogova, bog žetve
• Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja
• Asklepije - bog liječništva
• Eol - bog vjetra
• Eros - bog ljubavi
• Erinije - boginje osvete i prokletstva
• Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak
• Hestija - božica je srca, ognjišta i doma
• Leta - božica ratara i stočara
• Mojre - božice životne sudbine
• Morfej - bog sna
• Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti:
o Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije
o Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
o Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva
o Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
o Melpomena - zaštitnica tragedije
o Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime
o Talija - zaštitnica komedije i bukolike
o Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa
o Uranija - zaštitnica astronomije
• Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama
• Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira
• Tanatos - bog smrti



Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. p.n.e.
Mitološka stvorenja [uredi]
• Harpija
• Himera
• Hiron
• Kentaur
• Kerber
• Kiklop
• Lernejska Hidra
• Mantikora
• Minotaur
• Nemejski lav
• Pegaz
• Satiri
Junaci [uredi]


Heraklo; rimska skulptura iz 2. stoljeća p.n.e.
• Ahilej
• Eneja
• Hektor
• Heraklo
• Jazon
• Odisej
• Perzej
• Tezej
Titanomahija [uredi]
U ratu između bogova i Titana oni gube. U tome ratu Titani su bili predvođeni Kronom, a uključivali su: Keja, Krija, Hiperiona, Japeta, Atlanta i Menetija.
Olimp je bio predvođen Zeusom (Kronovim i Rejinim sinom) i uključivao je: Hestiju, Demetru, Heru, Hada, Posejdona, Hekatonhire, Gigante i Kiklope (Zeus ih oslobađa iz Tartara da mu pomognu u ratu, poslije ih ponovno zatvara).


Cornelis van Haarlem: Pad Titana, 1588.
Nakon deset godina rata Olimp odnosi pobjedu i razdjeljuje svijet među sobom.
• Zeus - zrak i nebo
• Posejdon – sva mora i sve vode
• Had – podzemni svijet
• Zemlja je ostavljena svim ostalim božanstvima
Poraženi Titani zarobljeni su u Tartar. No nisu svi Titani sudjelovali u ratu, Okean i ženski titani (Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija) ostaju neutralni. Zbog toga ih Zeus nije kaznio. Hekatonhiri ostaju čuvari poraženih Titana, dok ih s vremenom Zeus nije sve ne oslobodio (osim Atlanta).
Grci klasičnog razdoblja znali su nekoliko pjesama o ratu između bogova s Olimpa i Titana. Dominantna i jedina koja je uspjela preživjeti jest Teogonija pjesnika Hezioda. Izgubljeni ep jest Titanomahija slijepog tračkog barda Tomrisa. On sam kao legendarna figura spominje se u jednom dijelu eseja O muzici koji se nekada pripisivao Plerhtu

Stara Grčka je naziv koji se koristi za opisivanje svijeta u kojem se govorilo grčkim jezikom u doba antike. Taj naziv se ne odnosi samo na područje današnje grčke države, nego i na područja naseljena Grcima u doba antike: Cipar, egejska obala Turske (tada poznata kao Jonija), Sicilija i južna Italija (poznata kao Velika Grčka), te razbacane naseobine na obalama današnje Albanije, Bugarske, Egipta, Francuske, Hrvatske, Libije, Španjolske i Ukrajine.

Ne postoje određeni ili opće prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja stare Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku povijest prije osnutka Rimskog Carstva, međutim povjesničari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u to razdoblje uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. pr. Kr. do oko 1100. pr. Kr.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.

Prema tradiciji razdoblje stare Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. pr. Kr., ali većina povjesničara danas produljuju taj termin unatrag do oko 1000. pr. Kr. Tradicionalni datum kraja razdoblja stare Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. pr. Kr., a razdoblje koje slijedi naziva se helenističkim dobom.

Ovi su datumi dogovoreni među povjesničarima dok neki autori smatraju civilizaciju stare Grčke neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska kršćanstva u trećem stoljeću poslije Krista.

Staru Grčku mnogi povjesničari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan utjecaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim dijelovima Europe. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, posebice tijekom renesanse u zapadnoj Europi i ponovno tijekom procvata neoklasicizma tijekom 18. i 19. stoljeća u Europi i objema Amerikama.

Vjeruje se da su Grci krećući se prema jugu doselili na grčki poluotok u nekoliko valova početkom kraja trećeg tisućljeća pr. Kr., a zadnja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko 1100. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do 8. stoljeća pr. Kr. naziva se "mračnim dobom" jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni. Povijest stare Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog koji je umro 323. pr. Kr. Slijedeći događaji čine doba helenističke Grčke.

U pregledavanju izvora iz povijesti stare Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki povjesničari i politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su posebice ugledni Herodot, Tukidid, Ksenofont, Demosten, Platon i Aristotel, bili su uglavnom Atenjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Stoga znamo daleko više o povijesti i politici Atene od ikojeg drugog grada i njegove povijesti. Štoviše, ovi su se pisci usredotočili gotovo samo na cjelokupnu političku, vojnu i diplomatsku povijest, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu povijest. Sva se povijest stare Grčke mora boriti s tim pristranostima u svojim izvorima.
Uspon Grčke [uredi]


Akropola, Atena, u ruševinama, još je uvijek u centru moderne Atene. Ona je bila najveće arhitektonsko očitovanje 5. stoljeća u Grčkoj.
Grčka je u 8. stoljeću pr. Kr. počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili fenički alfabet grčkome i od oko 800. pr. Kr. počinju se pojavljivati pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samoupravljajućih zajednica čiji je oblik uzrokovan grčkom geografijom gdje su svaki otok, dolina i nizina odsječeni od susjedstva morem ili planinskim lancem.

Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Stoga su Grci od oko 750. pr. Kr. započeli širenje koje je potrajalo 250 godina naseljavajući kolonije u svim smjerovima. Na istoku se prvo kolonizirala egejska obala Male Azije, a onda Cipar i obale Trakije, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizacija dosegla sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španjolska. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marseilles i Istanbul u svom početak su bili grčke kolonije Syracusa, Neapolis, Massilia i Byzantium.
Do 6. stoljeća pr. Kr. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezično područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali, ali su često ostajali povezani s njima u religiji i trgovini. Grci su se i u domovini i u inozemstvu organizirali u nezavisne zajednice, pa je grad (polis) bio osnovni oblik grčke vladavine.