sritna nova godina

srijeda , 31.12.2008.

dragi moj svitu, završi se i ova godina, a nova šta nan ima doć za koju uru nikako neće bit dobra, kažu oni šta držu uzde od ove primile nan države.
ako jin je virovat, naše krave će obamršat i neće davat noliko mlika kolko su dosad davale, vego manje.....
ja tome ništa nevirujen vego mislin, u boga se uzdajuć, da će svitu bit još i bolje jerbo će svit bit šparniji i razumniji...neće se trošit na skupe kredite i lusuz već na pametne stvari....a valjalo bi štagod i proizvest iz silnoga dobra na kojemu počiva naša lipa domovina...
zato, nebojmo se, držmo se boga, matere crkve i razuma šta nan ga udili pa će sve bit ko u pismi.






a evo i jednoga upitnika za koji vas molim da odgovorite šta vas se traži, pa da vidimo kakva je zapravo bila 2008.:

slike: votoante (papageno)

badnjo veče

petak , 26.12.2008.

braćo moja i sestre, siguro ste napunili dobro i srca i želuce u ove dane ali ne znan kolko vas se oko badnjaka ugrijalo...
evo, baba moja, maša, i ove godine na badnjo veče je poškropila kuću sveton vodicon, pridmolila i kosti stolitne pri vatri ugrijala, a nije bila sama...
ja nisan bijo doli, a drago mi uvik bilo unit badnjake izvanka na ognjište i povikat "dobro van došla badnja veče!", a čeljad bi meni uglas "i s tobon zajno!"
ki da je juče bilo.....a nije.

votoante

najveći dar

utorak , 23.12.2008.

znamo da sveti nikola ne donosi darove, da ne postoji ni did mraz kao ni did božićnjak...ali ništa zato:
najveći dar s neba silazi među nas!
zovu ga put istina i život.
zovu ga i spasitelj.
i otkupitelj.
mnogi ga zovu prijateljem i bratom.
on sve nas tako zove.

on je bog.
zapravo maleni bog, ditešce.
božić.

neka sve vas blagoslovi koji ovo čitate, a i vaše bližnje.
jer to je najveći dar.

ako ste dokoni nudin van jednu kratku božićnu pričicu za dicu i odrasle a kojon san pokuša dočarat božić onih koji ga ne slave u obilju, a možda su zaslužili.



BOŽIĆNA PRIČA

"Najljepši osmijeh" (2005.)


U sivom i siromašnom predgrađu našeg glavnog grada živjela je u staroj, trošnoj kućici, jedva preživljavajući, obitelj Malčić.
Mama Marija je bila vrijedna i brižna majka za svoje troje dječice. Prala je i «peglala» po cio dan «podrapanu» dječju odjeću, jer druge, novije, nisu ni imali. Kuhala je kad se imalo što za kuhati, pričala im priče za laku noć kad od gladi ne bi mogli zaspati. Njih četvero, živjelo je mjesec dana od tatine malene invalidske mirovine, a mama se nije nigdje mogla zaposliti. Jedva da su imali za kruh i mlijeko, vreću krumpira i pokoju glavicu kupusa. Slatkiše, djeca mjesecima nisu vidjela...Najstariji sin, osmogodišnji Josip, često bi ponavljao kako je «sve bilo bolje kad je tata bio s njima.»






A tate Slavka već dvije godine nije bilo s njima. On je bio hrvatski branitelj i jedva je preživio domovinski rat. Bio je triput ranjavan i dobio puno odlikovanja od samog predsjednika republike. Eno ih, gle, još vise na ispucalom i vlažnom zidu pored slike Majke Božje Bistričke! Tatu su ,ipak, jedne večeri stričeki policajci odveli u bijelom kombiju, jer je zbog strašnih ratnih snova koji su ga godinama mučili bacio pravu bombu u dvorište, jer je mislio da dolaze neprijateljski tenkovi. Srećom, nitko nije bio vani, jer je bila ponoć i petnaest. Tata je od tada na liječenju u jednoj bolnici na nekom dalmatinskom otoku, a mama je nedavno rekla da je tati napokon bolje i da bi za koji mjesec mogao biti s njima. Oni su se svake večeri za to molili Majci Božjoj. Šestogodišnja Ana i petogodišnji Marko su za tatu već pripremili poklone. Nacrtali su mu slastičarnu «Kaktus» u kojoj su prije dvije godine svi zajedno jeli kolače. Marko je još nacrtao susjedova psa Frenkija koji je volio tatu i kojem je tata uvijek bacao kosti kada bi nedjeljom za ručak jeli pečeno pile.
Danas je u obitelji Malčić poseban dan. Ne, nije nikome od njih rođendan, pa i da jest, osim mamine «puse» ionako ništa drugo ne bi mogli dobiti. Da, danas je blagdan Svetog Nikole, Nikolinje! A sveti Nikola nije bio tako siromašan kao njihova mama, on je barem bio bogat slatkišima, a to djeca najviše vole. Josip je jučer u školi čuo da nekoj djeci Sveti Nikola donosi još bolje darove, poput mobitela, auta na daljinski, kompjutora..i štošta drugo. Mama mu je na to rekla da su to obične gluposti , jer kako bi sve to uopće moglo stati u malene dječje čizmice?!
Njih troje bi vjerovatno dobili i bolje darove ove godine da su imali više od jednog para plavih čizmica koje su prije bile Josipove, pa Anine, a sada ih nosi Marko. Našli su u njima svatko po sedam raznobojnih Kiki bombona, po jednu čokoladicu Životinjskog carstva, te po jednu lizalicu. U čokoladicama su bile i sličice životinja, ali od tri sličice koje su dobili, dvije su bile iste. Tako su imali dvije jegulje i šišmiša. Mama im je kasnije objašnjavala da jegulje nisu zmije već zmijolike, neotrovne ribe, a da šišmiš ne šiša miševe i da spava viseći naopačke.
Sve u svemu, djeca su bila zadovoljna s darovima iako je Ana željela lutku kao u Klare iz susjedstva, a Marko «auto-džip kao u Leovog tate «kaj ima puno penez»....jedino Josip nije rekao što želi, a mama je bila sigurna da zna Josipovu želju. Dok su sinoć molili krunicu za tatino ozdravljenje i povratak, Josip je usred molitve zastao jer ga je u grlu gušila tuga za tatom. Mama je znala da ga tata jako voli, a i on tatu. Danas se, iako je uvijek bio miran dječak, u školi potukao s dvojicom dečki koji su mu govorili «di ti je tata, jel lovi bijele miševe..?»
Josip je zato imao razbijenu usnu, ali nije mu bilo žao što je dobio batine, jer bi se za tatu borio i protiv petorice, već mu je bilo žao što je sve to vidjela djevojčica Sanja i njene prijateljice.
No, nisu mu se rugale kad su ga dečki ostavili krvave usne i pobjegli. Sanja mu je čak dala papirnatu maramicu da zaustavi krv. Tada je slučajno dotakao njezinu ruku i pogledi su im se susreli.... Odjednom ga je prestalo boljeti i nasmiješio se. I Sanja se nasmiješila njemu.
Cijela iduća dva tjedna je razmišljao samo o tom «osmjehu».
Zaključio je na kraju, da je Sanjin topli osmjeh na Top listi najdražih osmjeha, na odličnom trećem mjestu, odmah iza mamina i tatina osmjeha.








Dok je večeras sa mamom, Anom i Markom pomagao kititi bor za sutrašnji Božić, pitao je mamu: « Jel` se sjećaš, mama, kad je tata, pretprošlog Božića pričal` kak` mu je pesek Frenki našel novčanik kaj je bil izgubil, a u njem je bila samo slikica Majke Božje Bistričke i samo dvajst lipica? Sjećaš se kak` se samo smijal cijelu večer?» – pitao je mamu. Ona ga začuđeno pogleda i upita: «Da, sine, ali zakaj me to sad pitaš?» Josip se malo zbuni, pa ipak upita: «Ali, ne znam kaj mu je to tak bilo smiješno. Znaš li ti, možda, mama?»
Mama se tada nasmiješi i odgovori: «Smiješno je to, kaj je večer prije rekel da ak` i ne budemo imali dovoljno penez za život, Majka Božja Bistrička će uvijek biti s nama! I eto, ostal` je bez ono malo penez kaj je imal, jer su mu ih lopovi pobrali, al` sliku Majke Božje je dobil natrag..ha, ha...jel` sad raz`meš čem` se tata smijal?»
Josip je kimnuo glavom kao da je razumio, al od svega, bilo mu je ipak, najvažnije što se tata onako slatko smijao.
Zaključio je u sebi, tatin je osmjeh na prvom mjestu!
Mama ga je malo čudno pogledala kao da je osjetila o čemu njezin Josip razmišlja.
Ona je pak razmišljala o sutrašnjem danu. Znala je da djeca ujutro očekuju slatkiše pod borom ili se barem nadaju da će ih biti, a ona nije znala kako da ih pribavi jer se već bila zadužila u trgovini i bilo ju je sram moliti trgovkinju za novu odgodu plaćanja...
Zato je cijele noći u krevetu prebirala krunicu i molila se Majci Božjoj Bistričkoj da joj pomogne u ovoj situaciji. Poslije molitve mirno je zaspala. Ta, uvjerila se toliko puta da molitva pomaže i nije bilo razloga da tako ne bude i ovaj put.
Ujutro ju je probudio Frenkijev lavež i kloparanje vlaka koji se zaustavio u naselju. Nije ni slutila da joj Majka Božja šalje odgovor baš tim vlakom!
Odlučila je izmoliti jutarnju molitvu prije nego se ustane i možda pođe u trgovinu zamoliti trgovkinju vrećicu-dvije bombona na dug. I baš je bila pri kraju molitve kad začuje neki šum kao da netko otključava ulazna vrata...Pomisli da su to sigurno lopovi, mada kod njih nemaju što ukrasti jer su i previše siromašni.
Čula je korake kako tiho idu hodnikom i ulaze u kuhinju. Čula je još neke čudne šumove i na kraju se iznenadi kad začuje kako su lampice na boru u kuhinji počele svirati «Zvončići...zvončići...» . «Lopovi su sigurno uključili lampice da vide jesu li ispravne, pa će ih onda ukrasti!» - pomisli mama. Te lampice je kupio njezin muž Slavkec prije nego su ga odveli i bile su najvrijednija stvar koju su imali. Osim toga, djeca su se jako veselila tim lampicama i zato nikako ne smije dopustiti da ih lopovi odnesu. - zaključi mama u sebi. Tada brzo navuče kućnu haljinu i hrabro jurne u kuhinju da se goloruka suprostavi lopovima.
Čim je otvorila vrata i zakoračila u kuhinju dvije snažne ruke je ščepaše oko ramena. Dah joj zastade natrenutak, a onda promuca, u blagom šoku: «Slav..ko!» Bio je to njezin dragi muž! «Marija!» - progovori on i još je jače stisnu u zagrljaj i onda skupa tiho zajecaše od radosti u to božićno jutro.
Na vratima se tada pojavi Josip te jurne tati u zagrljaj, sav izvan sebe od sreće. Za jedanaest i pol sekundi i Ana i Marko su se već vješali tati oko vrata. Poslije je Ana ispod bora pronašla lutku poput Klarine, a Marko se veselio svom malom autu-džipu kakav je imao i Leov tata, samo je ovaj bio crven, a Leov siv.
Josip pod borom nije pronašao ništa, jer nije niti tražio. On je sjedio kraj tate na starom kauču i uživao u njegovom zagrljaju i najljepšem osmjehu na svijetu. Mama je u sebi zahvaljivala Majci Božjoj , a Frenkijev je veseli lavež zasigurno već probudio cijelo naselje. Lampice na njihovom boru su i dalje svirale onu istu božićnu melodiju: «Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...»




KRAJ

Zaustavimo blasfemiju Božića!!!

subota , 20.12.2008.

Poštovani,

nakon velikog broja upita danas krećemo s novom email peticijom –
građanska inicijativa "Zaustavimo blasfemiju Božića",
usmjerenom na Red Bull TV reklamu koja ismijava Svetu obitelj i rođenje Isusovo, te se vrti na svim TV programima u Hrvatskoj.


Tražimo da se zbog povrede vjerskih osjećaja žurno makne ta reklama sa svih televizija. Ista reklama je zabranjena u Italiji prošle godine.

Bojkotirajmo proizvode Red Bulla.


Kako:

kliknite na www.glas-koncila.hr/tvreklama Napišite svoje ime, email i kliknite 'pošalji'.
Vaše pismo istodobno dobiju: 1. Red Bull Adria doo, 2. Agencija za elektroničke medije, 3. HTV vodstvo, 4. RTL Televizija vodstvo, 5. NOVA TV vodstvo.


ŠALJITE OVAJ EMAIL NA ŠTO VIŠE ADRESA!


Službeni email akcije:
zastitimo.bozic@gmail.com


U ime inicijative:

Mr.sc. Stjepo Bartulica
Mr.sc. Vice J. Batarelo
Nedjeljko Pintarić (uključen za inicijativu «Zaustavimo blasfemiju Božića»)

***Reklama Red Bull se može vidjeti na You Tube. Engleski: ( http://www.youtube.com/watch?v=yB9B4pMw8zc ), češkom(?) (http://www.youtube.com/watch?v=K8qmLOkr7B0 ) te talijanskom: (http://www.youtube.com/watch?v=sMB1Fwad6rI ). Još nema na hrvatskom na You Tube.





Jako duhovito, zar ne?

Posljednji Hrvat - priča iz skore budućnosti (I.G.2006.)

ponedjeljak , 15.12.2008.

Godina je 2206.

Jozo Boduljak, 97-godišnji starac iz malog mjestašca Vinalić, u Dalmatinskoj zagori, kraj Vrlike, bio je posljednji živući Hrvat, na ovim prostorima!
No, nije on to znao. Kao i njegov otac i djed, i on je živio pomalo čudnim životom za današnje vrijeme. Po cijele dane, provodio je u prirodi, po šumovitim obrancima planine Dinare i skupljao ljekovite trave, dok je u blizini svoje kamene kuće, imao je dvadeset košnica s pčelama. Televizor i ostala eloktronička čuda, prestao je upotrebljavati, još prije 25 godina, kada mu se, teško oboljela, supruga Mara, preselila u vječnost.
Sinova nije imao, pa je tako živio sam na neveliku imanju. Njegove tri kćeri, Ljubica, Ruža i Neda su sada već bake, po godinama, ali ne žive u Hrvatskoj, jer Ružica se udala za Talijana, Neda za Njemca, a Ljubica je od Boga pozvana, otišla živjeti u samostan, negdje u Portugalu.
Ruža i Neda hrvatskog muža nisu mogle pronaći, jer Hrvata u Hrvatskoj, tada, skoro da i nije ni bilo!? A danas ih, osim Joze, više i nema!
Jer, hrvatski je narod izumro, nestao s lica zemlje! Kako to strašno zvuči!
Sva sela su već desetljećima opustošena, nema gotovo nikoga. Samo su stare zidine i poneka napola osušena voćka govorile o tome da je tu nekada bilo života.

A gradovi su još živjeli. Bili su napučeni strancima koji su ovdje pristigli iz svih krajeva svijeta. No, ponajviše je bilo onih iz susjednih zemalja.
Sva upotrebljiva, nekad hrvatska imovina, bila je sada njihova. Turizam je na obali trajao neprekidno, i ljeti i zimi, jer takve ljepote, još uvijek, nadaleko nema.
Hrvatska rudna bogatstva iscrpljivala su se do maksimuma. Iako je «Lijepa naša» još uvijek bila lijepa, stotine autoputeva kojim je bila išarana uzduž i poprijeko prijetili su njezinu uništenju i devastaciji. Divlje životinje su također nestale bez traga, a nije bilo ni domaćih, osim onih koje su se uzgajale za potrebe industrije.
«Ujedinjena vojska zapada», stvorila je ovdje na desetke vojnih baza koje su vrvjele od neobuzdane mladeži, svih boja kože.
Granice, ove nekad vrlo lijepe i ponosne državice, skoro da i nisu postojale. Otkako je prije dva stoljeća primljena u članstvo «ujedinjenih evropskih zemalja» , otad su i granice prestale postojati. Tu je dolazio tko je i kada htio, kupovao zemljišta i zgrade, pa i cijela naselja. Hrvatski otoci i obala su bili poseban mamac za strance. Za samo jedno desetljeće, sve je već bilo razdijeljeno! Hrvati su sve prodavali, ali ne zbog toga da bi se obogatili, već zato što to nisu imali komu ostaviti. Jer, djece nisu imali...
A «istočnjaci» s kraja svijeta, s «čoporima» djece i šatorom pod rukom, brzo su se snašli u «obećanoj zemlji hrvatskoj».
Jozo Boduljak, da se vratimo opet njemu, posljednji živući Hrvat, sjedio je danas, u ovo toplo kasnolipanjsko jutro, pred svojim skromnim domom, u hladu smokve i promatrao visoke vrhove Dinare.
Pio je čaj s medom i razmišljao o tome, kako samoća u starosti nije nimalo ugodna. Navrati tu, doduše, poneki stranac, raspitujući se za njegovo ljekovito bilje, ali Jozo nije znao engleski, tek nešto njemački, tako da je jedva uspjevao razumijeti potrebe stranaca.
Hrvatski jezik, u Hrvatskoj, nitko nije govorio, a moglo ga se naći samo još na nadgrobnim spomenicima. Knjige više nitko nije ni čitao, a ljudi su umjesto knjiga, pod rukom znali nositi, jedino, malena prijenosna računala....
A svećenici? Zar, oni kroz tisućljeće nisu bili najvjerniji promicatelj nacionalne baštine, poglavito hrvatskog jezika i....
Nije bilo svećenika! I crkve su, gotovo sve, bile odavna zatvorene ili pretvorene u muzeje, mjesta gdje su stranci djeci govorili kako su se ovdje nekadašnji «Croati» molili svom Bogu, nedjeljom....
A ako bi dijete pitalo gdje su sada ti «Croati»...tate, stranci, bi, s podsmjehom, odgovarale: «Pa, kod Boga, svoga!»
Ipak, bili bi u krivu, jer Jozo Boduljak, sin Ivana i Nade rođ. Pripužić
, još je udisao sveti hrvatski zrak!
Sjedio je u hladu smokve, kako rekoh, pio čaj s medom i čitao džepni kalendar. «Da, da, daaa... «– povlađivao je Jozo samom sebi na «starom» hrvatskom jeziku. «Danas je, Dan hrvatske državnosti, 25. lipanj, 2206.!»
Naravno, da se nije slavio taj dan, niti ga je imao tko slaviti, međutim Jozi je to bilo itekako važno! Njegov šukundjed Stipan, je 1991. godine poginuo u Kijevu, u uniformi Zbora hrvatske narodne garde, braneći svoju obitelj i domovinu od «bizantskih» osvajača!
Stipanova obitelj je tada od prvog hrvatskog predsjednika dobila i odlikovanje, Spomenicu domovinskog rata!
Jozo, kao da se i sam toga sjetio, zaputi se sporim i tromim staračkim korakom do ulaza u kuću. Nakon par minuta, vrati se natrag pod smokvu, ali sa «komadom mjeda» u rukama. Bilo je to odlikovanje njegova šukundjeda Stipana! Jozo je bio jako ponosan na to odlikovanje koje su mu preci sačuvali, a on ga nema komu dati! Možda praunucima u Italiji i Njemačkoj? Ne, to bi oni brzo bacili u smeće...
Drhtavim rukama, Jozo prihvati kopču na medalji i prisloni ga na lijevu strane svoje sive majice, negdje baš iznad srca... i zakvači je.
Nekoliko puta je pogladi dlanom, kao da ni sam ne vjeruje...jer nikad do sada nije ju nosio. Ali, danas je bio poseban dan, Dan hrvatske državnosti,
dan kada su Jozini preci proglasili, a kasnije krvlju izvojevali, svoju vlastitu državu!
Bio je to malen, ali ponosan i hrabar narod, narod vjeran Bogu i Istini, narod koji se znao žrtvovati za svoju djecu, unuke i nova pokoljenja...bio je to narod koji je volio svoje i poštivao tuđe, narod kojeg je i Svevišnji silno uzljubio, a poslije...Što je bilo s tim narodom?





Ni samom Jozi nije bilo posve jasno što se dogodilo s njegovim narodom.
Njegov najbliži susjed je iz Vijetnama i uzgaja piliće, a do njega Kinez koji ima maleni pogon za izradu ukrasnih predmeta....
U obližnjem gradiću Vrlici, puno je muslimanskog i arapskog življa..ali Hrvata nema. U Sinju su pretežno Albanci i Romi, a u Splitu Nijemci i Talijani.. U Zagrebu Austrijanci, Nijemci, Mađari, Kinezi....U Pulu sve sami Talijani i Slovenci...I opet, nigdje nijednog Hrvata...osim Joze.
Kako se dogodilo to uništenje, naroda koji je za sebe smatrao da je od Boga izabran?
Jozu je sve to kroz desetljeća mučilo, ali je hrabro živio s tim, čitao Bibliju svaki dan, pod smokvom krunicu molio i sjećao se neprežaljene, pokojne supruge Mare, koja mu je na umoru rekla «Jozo, ja odo` gorika u nebo, tamoka su svi naši...a, ti izduraj kol`ko moš` tute, e, ćeri će te podikad obać`..»
Jozi su te riječi ostale u živom sjećanju, kao da je jučer bilo, a ne prije dvadeset i pet godina... A kćeri...nisu ga «obašle» ni Nijemica Neda , ni Talijanka Ružica, već, samo jednom, najstarija, časna sestra Ljubica, koja je bila u nekom strogom redu,u Portugalu, te je mogla otići kući svakih dvadeset godina, na tjedan dana.
I tih sedam dana su Jozi u živom sjećanju. Ljubica je jedva znala pokoju hrvatsku riječ, tako da su se tih sedam dana uglavnom smješkali jedno drugom i pokazivali rukama ono što su htjeli reći.
Suze mu navru na oči, uvijek kad se sjeti Ljubičina pozdrava, kad je odlazila, misleći kako se više sigurno neće vidjeti: «Adijo ćaća!», rekla je, kratko.
Jozo je i sada nadlanicom brisao oči, jer se toga ponovno sjetio.
A onda mu u pogled padne na medalju od šukundjeda, koju je bio okačio o majicu, te pomisli: «Eh, baš sam ja neka junačina s medaljom, a plačem kao dijete...moj šukundjed, hrvatski vitez, sigurno ne bi plakao!» Reče to, značajno se nakašlje, da pročisti grlo, te usiljeno razvedri lice.
«Iako mojih sunarodnjaka više nema, ja ću se boriti do zadnjeg daha sa ovim surovim životom..neću klonuti...kao što nije ni moj šukundjed!» - prisegnu starac držeći ruku na medalji, na srcu.
Tri dana kasnije, njegov daljnji susjed Xi Jao Min, dovezao se džipom do njegove kuće da ga zamoli za lijek protiv upale prostate. Baš se bio spremio kako da mu rukama objasni što točno treba, kad opazi starca Jozu, gdje leži nepomično na zemlji. Kinez dotrča do tijela, nešto promrmlja na materinjem, kad vidje da je Jozo već duže mrtav, a onda se okrene i žurno pohita u auto i nestade, potom u daljini.
U hladu stare smokve, na kamenom popločanom podu, ostao je ležati starac Jozo, posljednji Hrvat koji je ikada živio!
Na drvenom stolu, pčele su se skupljale na ostacima čaja s medom kojeg je pokojni Jozo sam spravljao.
Nekoliko sati kasnije, mrtvozornik Enver Hadžipašić iz Vrlike koji je došao utvrditi smrt, nemalo se iznenadi kad vidje da pokojnik u desnoj šaci, na lijevoj strani prsiju, negdje na srcu, drži čvrsto, mrtvački, komad metala, nalik na .....
Vi to znate, dragi čitatelji, ali siroti Enver kako bi znao......i kako bi znao itko drugi koji se tada kraj njega našao..?!
Vi znadete, dobro, i da je Jozo umro junački, za domovinu, kao i njegov šukundjed Stipan, i znadete da je pravi Hrvat i domoljub i bogoljub..i čovjek! Vi to znadete, al nitko tko se tada kraj njega našao, ponavljam, ne zna ništa o tome!
I Jozo je sada «gorika ne nebu, di su svi njegovi...», od supruge Mare do šukundjeda Stjepana i dalje...
Umro je kao posljednji Hrvat!




Ali, vratimo se časkom, dvije stotine godina unazad, u 2006.– tu godinu i recimo «kao jedan», da je to sve bio, «samo užasno ružan san, koji ne želimo sanjati, a kamoli doživjeti, niti mi, niti naša djeca, niti itko poslije.»
Iako.... demografski pokazatelji, neumitno i statistički surovo, upravo takve stvari predskazuju!
Zato, sjetimo se sada naših predaka i njihove junački prolivene krvi za slobodu i život novih naraštaja, te ne dajmo da ona bude uzaludna.
Toliko im dugujemo! Živimo, dakle, ovaj život koji nam je sa slobodom darovan i stvarajmo novi i ljepši, u miru i ljubavi....
Ali, nemojmo nikada zaboraviti, ali baš nikada, onu krv hrvatskih mučenika, koja je bila sjeme svega što danas imamo!
Jer, možda ćete baš Vi, ili Vaše dijete ili unuk ili praunuk..doživjeti tu «čast», da budete posljednji Hrvat!
Ne dao Bog!

Kraj

potrosko blago

subota , 13.12.2008.

kad san prolitos bijo na velikoj izložbi u klovića dvorin (neš ti dvora, samo gole zidine iznutra) o dalmatinskoj zagori, vidijo san svaki čuda tute.
kameni glava od carova kolko oš. i šlemova za glavu i mačova i kopalja, i odora svakojaki, ženskoga nakita i ukrasa......a sve staro po milijun godina!!!dobro, nije baš tolko, al nikoliko stotina je. il šta bi moja baba rekla: "petnajststotina"! e tolko je to staro. a međutin čudesin i nikoliko stvari šta ji je lopata u potravlju iskopala.
e to je meni važno bilo.
pa san ja to i uslika.

ulomak pluteja ranokršćanske crkve iz potravlja
plutej= plutej je, kao što je poznato, dio ograde prezbiterija koja je omeđivala sveti prostor oltara




kapitel ranokršćanske crkve iz potravlja, 5.-6.stoljeće

saziđana kapelca u novom groblju

srijeda , 10.12.2008.

bogu vala, i novo će groblje dobit svoju crikvu.
zapravo je to kapelca koja će zlata vridit našome puku u različitin prigodon. neću ji sad nabrajat, ali moran reć da ni ne mogu iskazat svu svoju radost zaradi toje činjonice.
a još kad bi se malo uredilo okolo grobnica i same kapelce. kabi se bolje poravnalo i posijala trava, pa pokosilo, pa malo cvića, pa još dikoje stablo usadilo....
al neka, daće dragi bog, biće svega..........samo čeljad nek nan sačuva...


votoante

ukleto drvo

subota , 06.12.2008.

na svitu ima svakakvoga drveća. to i sami znate. ima ji svaki oblika, visine i širine. pa, jopet, uvik nikako sliče jedno drugome ka kinez kinezu, napriliku. ali vako drvo ki ovo na sliki na kojo je votoante nabasrlja tražeć umitničku spiraciju, tako se ne viđa svaki dan!
i kad se čovik malo bolje zagleda unj koda vidi tragove nikog davnog proklestva.....
kada se to trevilo i jeli se zapravo i trevilo nećemo znat nikada. ako je tako bilo unda bi se dalo zaključit da je i tute kod nas, u blizini, bila nika sodoma i gomora i da su se oni koji su se bižeći prid njezinin uništenjen, osvrnuli i - u drvo pritvorili!
a more bit da je ovo samo moja vantazija....

uslika: Votoante iliti Papageno