Posljednji Hrvat - priča iz skore budućnosti (I.G.2006.)

ponedjeljak , 15.12.2008.

Godina je 2206.

Jozo Boduljak, 97-godišnji starac iz malog mjestašca Vinalić, u Dalmatinskoj zagori, kraj Vrlike, bio je posljednji živući Hrvat, na ovim prostorima!
No, nije on to znao. Kao i njegov otac i djed, i on je živio pomalo čudnim životom za današnje vrijeme. Po cijele dane, provodio je u prirodi, po šumovitim obrancima planine Dinare i skupljao ljekovite trave, dok je u blizini svoje kamene kuće, imao je dvadeset košnica s pčelama. Televizor i ostala eloktronička čuda, prestao je upotrebljavati, još prije 25 godina, kada mu se, teško oboljela, supruga Mara, preselila u vječnost.
Sinova nije imao, pa je tako živio sam na neveliku imanju. Njegove tri kćeri, Ljubica, Ruža i Neda su sada već bake, po godinama, ali ne žive u Hrvatskoj, jer Ružica se udala za Talijana, Neda za Njemca, a Ljubica je od Boga pozvana, otišla živjeti u samostan, negdje u Portugalu.
Ruža i Neda hrvatskog muža nisu mogle pronaći, jer Hrvata u Hrvatskoj, tada, skoro da i nije ni bilo!? A danas ih, osim Joze, više i nema!
Jer, hrvatski je narod izumro, nestao s lica zemlje! Kako to strašno zvuči!
Sva sela su već desetljećima opustošena, nema gotovo nikoga. Samo su stare zidine i poneka napola osušena voćka govorile o tome da je tu nekada bilo života.

A gradovi su još živjeli. Bili su napučeni strancima koji su ovdje pristigli iz svih krajeva svijeta. No, ponajviše je bilo onih iz susjednih zemalja.
Sva upotrebljiva, nekad hrvatska imovina, bila je sada njihova. Turizam je na obali trajao neprekidno, i ljeti i zimi, jer takve ljepote, još uvijek, nadaleko nema.
Hrvatska rudna bogatstva iscrpljivala su se do maksimuma. Iako je «Lijepa naša» još uvijek bila lijepa, stotine autoputeva kojim je bila išarana uzduž i poprijeko prijetili su njezinu uništenju i devastaciji. Divlje životinje su također nestale bez traga, a nije bilo ni domaćih, osim onih koje su se uzgajale za potrebe industrije.
«Ujedinjena vojska zapada», stvorila je ovdje na desetke vojnih baza koje su vrvjele od neobuzdane mladeži, svih boja kože.
Granice, ove nekad vrlo lijepe i ponosne državice, skoro da i nisu postojale. Otkako je prije dva stoljeća primljena u članstvo «ujedinjenih evropskih zemalja» , otad su i granice prestale postojati. Tu je dolazio tko je i kada htio, kupovao zemljišta i zgrade, pa i cijela naselja. Hrvatski otoci i obala su bili poseban mamac za strance. Za samo jedno desetljeće, sve je već bilo razdijeljeno! Hrvati su sve prodavali, ali ne zbog toga da bi se obogatili, već zato što to nisu imali komu ostaviti. Jer, djece nisu imali...
A «istočnjaci» s kraja svijeta, s «čoporima» djece i šatorom pod rukom, brzo su se snašli u «obećanoj zemlji hrvatskoj».
Jozo Boduljak, da se vratimo opet njemu, posljednji živući Hrvat, sjedio je danas, u ovo toplo kasnolipanjsko jutro, pred svojim skromnim domom, u hladu smokve i promatrao visoke vrhove Dinare.
Pio je čaj s medom i razmišljao o tome, kako samoća u starosti nije nimalo ugodna. Navrati tu, doduše, poneki stranac, raspitujući se za njegovo ljekovito bilje, ali Jozo nije znao engleski, tek nešto njemački, tako da je jedva uspjevao razumijeti potrebe stranaca.
Hrvatski jezik, u Hrvatskoj, nitko nije govorio, a moglo ga se naći samo još na nadgrobnim spomenicima. Knjige više nitko nije ni čitao, a ljudi su umjesto knjiga, pod rukom znali nositi, jedino, malena prijenosna računala....
A svećenici? Zar, oni kroz tisućljeće nisu bili najvjerniji promicatelj nacionalne baštine, poglavito hrvatskog jezika i....
Nije bilo svećenika! I crkve su, gotovo sve, bile odavna zatvorene ili pretvorene u muzeje, mjesta gdje su stranci djeci govorili kako su se ovdje nekadašnji «Croati» molili svom Bogu, nedjeljom....
A ako bi dijete pitalo gdje su sada ti «Croati»...tate, stranci, bi, s podsmjehom, odgovarale: «Pa, kod Boga, svoga!»
Ipak, bili bi u krivu, jer Jozo Boduljak, sin Ivana i Nade rođ. Pripužić
, još je udisao sveti hrvatski zrak!
Sjedio je u hladu smokve, kako rekoh, pio čaj s medom i čitao džepni kalendar. «Da, da, daaa... «– povlađivao je Jozo samom sebi na «starom» hrvatskom jeziku. «Danas je, Dan hrvatske državnosti, 25. lipanj, 2206.!»
Naravno, da se nije slavio taj dan, niti ga je imao tko slaviti, međutim Jozi je to bilo itekako važno! Njegov šukundjed Stipan, je 1991. godine poginuo u Kijevu, u uniformi Zbora hrvatske narodne garde, braneći svoju obitelj i domovinu od «bizantskih» osvajača!
Stipanova obitelj je tada od prvog hrvatskog predsjednika dobila i odlikovanje, Spomenicu domovinskog rata!
Jozo, kao da se i sam toga sjetio, zaputi se sporim i tromim staračkim korakom do ulaza u kuću. Nakon par minuta, vrati se natrag pod smokvu, ali sa «komadom mjeda» u rukama. Bilo je to odlikovanje njegova šukundjeda Stipana! Jozo je bio jako ponosan na to odlikovanje koje su mu preci sačuvali, a on ga nema komu dati! Možda praunucima u Italiji i Njemačkoj? Ne, to bi oni brzo bacili u smeće...
Drhtavim rukama, Jozo prihvati kopču na medalji i prisloni ga na lijevu strane svoje sive majice, negdje baš iznad srca... i zakvači je.
Nekoliko puta je pogladi dlanom, kao da ni sam ne vjeruje...jer nikad do sada nije ju nosio. Ali, danas je bio poseban dan, Dan hrvatske državnosti,
dan kada su Jozini preci proglasili, a kasnije krvlju izvojevali, svoju vlastitu državu!
Bio je to malen, ali ponosan i hrabar narod, narod vjeran Bogu i Istini, narod koji se znao žrtvovati za svoju djecu, unuke i nova pokoljenja...bio je to narod koji je volio svoje i poštivao tuđe, narod kojeg je i Svevišnji silno uzljubio, a poslije...Što je bilo s tim narodom?





Ni samom Jozi nije bilo posve jasno što se dogodilo s njegovim narodom.
Njegov najbliži susjed je iz Vijetnama i uzgaja piliće, a do njega Kinez koji ima maleni pogon za izradu ukrasnih predmeta....
U obližnjem gradiću Vrlici, puno je muslimanskog i arapskog življa..ali Hrvata nema. U Sinju su pretežno Albanci i Romi, a u Splitu Nijemci i Talijani.. U Zagrebu Austrijanci, Nijemci, Mađari, Kinezi....U Pulu sve sami Talijani i Slovenci...I opet, nigdje nijednog Hrvata...osim Joze.
Kako se dogodilo to uništenje, naroda koji je za sebe smatrao da je od Boga izabran?
Jozu je sve to kroz desetljeća mučilo, ali je hrabro živio s tim, čitao Bibliju svaki dan, pod smokvom krunicu molio i sjećao se neprežaljene, pokojne supruge Mare, koja mu je na umoru rekla «Jozo, ja odo` gorika u nebo, tamoka su svi naši...a, ti izduraj kol`ko moš` tute, e, ćeri će te podikad obać`..»
Jozi su te riječi ostale u živom sjećanju, kao da je jučer bilo, a ne prije dvadeset i pet godina... A kćeri...nisu ga «obašle» ni Nijemica Neda , ni Talijanka Ružica, već, samo jednom, najstarija, časna sestra Ljubica, koja je bila u nekom strogom redu,u Portugalu, te je mogla otići kući svakih dvadeset godina, na tjedan dana.
I tih sedam dana su Jozi u živom sjećanju. Ljubica je jedva znala pokoju hrvatsku riječ, tako da su se tih sedam dana uglavnom smješkali jedno drugom i pokazivali rukama ono što su htjeli reći.
Suze mu navru na oči, uvijek kad se sjeti Ljubičina pozdrava, kad je odlazila, misleći kako se više sigurno neće vidjeti: «Adijo ćaća!», rekla je, kratko.
Jozo je i sada nadlanicom brisao oči, jer se toga ponovno sjetio.
A onda mu u pogled padne na medalju od šukundjeda, koju je bio okačio o majicu, te pomisli: «Eh, baš sam ja neka junačina s medaljom, a plačem kao dijete...moj šukundjed, hrvatski vitez, sigurno ne bi plakao!» Reče to, značajno se nakašlje, da pročisti grlo, te usiljeno razvedri lice.
«Iako mojih sunarodnjaka više nema, ja ću se boriti do zadnjeg daha sa ovim surovim životom..neću klonuti...kao što nije ni moj šukundjed!» - prisegnu starac držeći ruku na medalji, na srcu.
Tri dana kasnije, njegov daljnji susjed Xi Jao Min, dovezao se džipom do njegove kuće da ga zamoli za lijek protiv upale prostate. Baš se bio spremio kako da mu rukama objasni što točno treba, kad opazi starca Jozu, gdje leži nepomično na zemlji. Kinez dotrča do tijela, nešto promrmlja na materinjem, kad vidje da je Jozo već duže mrtav, a onda se okrene i žurno pohita u auto i nestade, potom u daljini.
U hladu stare smokve, na kamenom popločanom podu, ostao je ležati starac Jozo, posljednji Hrvat koji je ikada živio!
Na drvenom stolu, pčele su se skupljale na ostacima čaja s medom kojeg je pokojni Jozo sam spravljao.
Nekoliko sati kasnije, mrtvozornik Enver Hadžipašić iz Vrlike koji je došao utvrditi smrt, nemalo se iznenadi kad vidje da pokojnik u desnoj šaci, na lijevoj strani prsiju, negdje na srcu, drži čvrsto, mrtvački, komad metala, nalik na .....
Vi to znate, dragi čitatelji, ali siroti Enver kako bi znao......i kako bi znao itko drugi koji se tada kraj njega našao..?!
Vi znadete, dobro, i da je Jozo umro junački, za domovinu, kao i njegov šukundjed Stipan, i znadete da je pravi Hrvat i domoljub i bogoljub..i čovjek! Vi to znadete, al nitko tko se tada kraj njega našao, ponavljam, ne zna ništa o tome!
I Jozo je sada «gorika ne nebu, di su svi njegovi...», od supruge Mare do šukundjeda Stjepana i dalje...
Umro je kao posljednji Hrvat!




Ali, vratimo se časkom, dvije stotine godina unazad, u 2006.– tu godinu i recimo «kao jedan», da je to sve bio, «samo užasno ružan san, koji ne želimo sanjati, a kamoli doživjeti, niti mi, niti naša djeca, niti itko poslije.»
Iako.... demografski pokazatelji, neumitno i statistički surovo, upravo takve stvari predskazuju!
Zato, sjetimo se sada naših predaka i njihove junački prolivene krvi za slobodu i život novih naraštaja, te ne dajmo da ona bude uzaludna.
Toliko im dugujemo! Živimo, dakle, ovaj život koji nam je sa slobodom darovan i stvarajmo novi i ljepši, u miru i ljubavi....
Ali, nemojmo nikada zaboraviti, ali baš nikada, onu krv hrvatskih mučenika, koja je bila sjeme svega što danas imamo!
Jer, možda ćete baš Vi, ili Vaše dijete ili unuk ili praunuk..doživjeti tu «čast», da budete posljednji Hrvat!
Ne dao Bog!

Kraj