…šest stepeništa…
…oči koje nočima suzne sklapah,
mislima bješe optočene sjetnim,
mnogim jutrima vlažne ih otvarah,
jer neVidješe Svijet okoSebe Sretnim...
...ako neMogu te hirom dotaći,
neSmijem te Svojom zvati,
kako tada Vrijeme će doći,
i zašto Srce tvoje pati..?
...znam da jednom bit'će ti žao,
al'nikad tako kao meni,
na dlanu Život svoj sam ti dao,
zar neTragom je izgubljeni..?
...i koliko god tad' molih se Bogu,
koliko god stiskah zube i oči,
ovako više nikako ne mogu,
teški su dani i još teže noći...
...prepustih se Vjetru tvome,
nek' me kak' zapušeš nosi,
dotaknuh dno u grotlu Paklenome,
i ugasih se u jutarnjoj rosi...
...ne obečah ti Dolinu izmeđ' Gora,
i ne tražih ništa povrh svega,
izvrnuh dno Jadranskoga mora,
i sagradih stepenište kraj brijega...
...prvi je korak uvijek najTeži,
mi ga zakoračasmo kao od šale,
i svaki slijedeći bješe nam draži,
vile Nebeske snagu nam dale...
...sa Oblaka na Oblak do Neba SeDmOgA,
naših šest stepeništa gordo stoji,
nek' njima ne prođe nijedna noga,
ako se ljubavi boji...
posrnuo…
|
