Leave all hope yee who enter...

Sinoć kad sam došla doma htjela sam vam poslati SMS, ali samo toliko brzo zakomila da nisam uspjela doć do kompa :P Sinoć mi je bilo tako lijepo da sam još uvijek pod dojmom. Alma i Zucho će se sigurno pitat što se to tako posebno zbilo da bih se tako osijećala. Miješano meso, vožnja, kafić, razgovor, ništa se od toga ne doima tako posebnim (dobro, osim miješanog mesa hehe :)). E pa, stvar je u tome da sam u zadnje vrijeme bila masu zbunjena, prekinula sam veze s jednom ekipom i počela bit svugdje i nigdje. A taj osjećaj ne volim, previše je toga tu nepoznato, previše novih informacija, previše nedovoljno poznatih pogleda. I onda mi se javio onaj osjećaj ćežnje za izgubljenim prijateljima, onaj mehanizam koji ničim pokušav pokrpati stvarnu prazninu. I bila sam stvarno u dubini sebe tužna, bez osjećaja pripadanja. I onda sam se sinoć našla među naizgled totalno novim ljudima (osim Alme) i osjetila sam da negdje pripadam. A kako i ne bih kad je oko mene se bilo puno ljubavi. I koliko god možda promatračima izgledalo da sam ja bila suvišak zaljubljenoj četvorci (+ još 2 para nogu za susjednim stolom, fiiino) ja sam bila sretna. I zato vam hvala :)
"Que bien se que en tu corazón tengo un lugar."
ps: Sejo, nemoj crnit ovaj post jer ga nisam napisala iz zajebancije.