17.11.2011., četvrtak
Deseti rođendan Poslovne inteligencije
Poslovna inteligencija 17.11.2011. slavi svoj deseti rođendan! Zaista je proletjelo... Iza nas su lijepe uspomene i puno projekata napravljenih s nama dragim ljudima.
Mnogo toga smo u ovih 10 godina postigli i razvili se u uspješnu i prepoznatljivu kompaniju u čitavoj regiji. Sve to možemo zahvaliti, kako svim našim zaposlenicima, koji su se svih ovih godina trudili i naporno radili kako bismo stvorili ugodno i uspješno radno okruženje, tako i klijentima i patnerima s kojima smo ostvarili vrhunsku suradnju.
Danas naš tim broji 60 članova, od čega 50 vrlo uspješnih konzultanata, a naši uredi se, osim u Zagrebu, nalaze i u Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Podgorici i Londonu. Ponosni smo na naša postignuća, priznanja i trudit ćemo se da i dalje poslujemo u skladu s našim vrijednostima.
|
- 14:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.11.2011., ponedjeljak
Fukara
Piše: Dražen Oreščanin
Prije nekoliko tjedana vozio sam uvečer od Slavonskog Broda prema Sarajevu. Neki sigurno znaju da je to dvjestotinjak kilometara ceste na kojoj ćete sresti desetak policijskih patrola i vrlo često biti zaustavljeni zbog raznih, postojećih i nepostojećih, prometnih prekršaja. Elem, nedaleko Doboja, na ulasku u jedno selo, potpuno regularno, na isprekidanoj crti, prestigao sam auto koji je gmizao ispred mene. Nakon ulaska u selo usporio sam na malo iznad dozvoljenih pedeset, ali nije pomoglo – policajac me zaustavio i objasnio mi da sam pretjecao na punoj crti. Nakon što sam mu ja pokušao reći da je bila isprekidana crta, on mi je objasnio da na ovoj cesti radi već ne znam koliko godina i da tu isprekidane crte nema. Nakon podužeg natezanja i prijetnji da ću tamo prepavati, da ću ići u Doboj u postaju plaćati kaznu, te da bi me najradije premlatio, ipak sam dobio svoje dokumente uz komentar „Koja si ti fukara, kako možeš tako lagati, gubi mi se s očiju!“, što sam naravno odmah i učinio...
Ja zaista tamo nisam napravio nikakav prekršaj i zaista nisam lagao u tom trenutku, ali cijela ova predstava mi nije nikako izlazila iz glave, nikako mi nije bili jasno zašto je murjak inzistirao na prekršaju koji nisam napravio i zašto me izvrijeđao. Odgovor je jednostavan – zato što nisam igrao igrokaz po nepisanim pravilima! Vozač strane registracije suočen s prekršajem i kaznom u takvim slučajevima skrušeno priznaje krivicu i izvlači se s „cvajom“ u džep za revnog službenika (cvaja je lokalni izraz za dvadeset maraka, od milja za njemački zwanzig). Ako ne igraš igru, lažov si i fukara!
Naravno, meni nije padalo na pamet da platim kaznu za prekršaj koji nisam napravio, ali pitanje je što bih učinio da sam zaista napravio neki prekršaj zbog kojeg bi me policajac zaustavio. U tom slučaju vjerojatno ne bih inzistirao da idem u postaju u Doboj platiti kaznu kako nalaže zakon, nego bi nonšalantno ostavio policajcu cvaju, te nastavio put proklinjući zlu sreću što me ulovio. Tu se rasplinjava i nestaje moja aureola pravednika i postajem samo još jedan lik koji je ostavio nesretnom policajcu pinku da prođe bez kazne. Realno, nisam ništa ni bolji ni gori od njega.
Ako pokušam sve ovo sagledati u kontekstu moralnog rasula koje vlada u Hrvatskoj, silnih korupcijskih afera i suđenja koja nas bombardiraju iz medija, prilično se jasno vidi analogija modela ponašanja. Tko od nas nije prepisivao u školi, švercao se u tramvaju, nelegalno skidao MP3-eve i filmove, uvalio murjaku cvaju da se izvuče od kazne? Pretpostavljam da ima i ponetko tko nije, ali takvi su u značajnoj manjini.
Ono što sami sebi toleriramo (a ponekad se time i ponosimo) kao borbu protiv sustava, snalažljivost ili odvažnost, ustvari je varanje, krađa i korupcija. Jedina razlika između raznih Sanadera i prosječnog Hrvata je to što su neki od toga napravili unosan poslovni model. Neki su na kraju uhvaćeni s prstima u pekmezu i završili su u buksi, ali sigurno je puno više onih koji su se gadno nakrali, a nikada neće biti ulovljeni. Pitanje je da li bi taj model postojao, da u temeljima sustava ne postoji to prešutno odobravanje da je u redu to naše svakodnevno varanje „na sitno“.
Ne znam da li studenti prepisuju na Harvardu ili Oxfordu, da li je ikad netko Švicarskom prometnom policajcu pokušao uvaliti pedeset franaka da ga pusti bez kazne, da li se ljudi švercaju u Deutsche Bahnu? Vjerojatno ponekad netko pokuša i uspije, ali sumnjam da to može postati model ponašanja, jer jednostavno sa sobom nosi preveliki rizik, budući da većina razmišlja drugačije i da su kazne sigurno drastične.
Ja svojoj kćerci nikad neću reći da prepisuje u školi ili da se šverca u tramvaju, isto kao što su i meni moji roditelji pokušali objasniti da to nije u redu. Ipak, nekako sam siguran da će i ona krenuti tim putem, jednostavno ne znajući i ne misleći da radi išta loše, zato što će joj na taj način neke stvari biti malo lakše. Ne znači da će ona kad odraste postati lupež, jer na kraju krajeva lupež nisam postao niti ja, niti velika većina silnih generacija koje su tako odrastale.
Nažalost, uvijek će postojati oni koji će takav model iskoristiti ne da bi si malo olakšali život i obveze ili ispali frajeri, nego da bi si na uštrb ostalih budala osigurali kruha bez motike. Onda će ostale budale kukati kako su ih lupeži pokrali i pripaliti lomaču, ni ne shvaćajući da su sami prešutno cijeli život odobravali takav model ponašanja.
Ako svatko od nas pronađe u sebi snage i volje da, unatoč sitnim osobnim ciljevima, policajca zamoli da mu napiše kaznu, da na granici na pitanje carinika da li ima što za prijaviti odgovori potvrdno, da plati parking kada se zaustavi na petnaest minuta, da ne kreka softver koji instalira na računalo, možda ćemo za dvadeset ili trideset godina imati uređeno društvo s normalnim, ljudskim vrijednostima.
|
- 22:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
