Fly me to the moon
09.12.2005., petak
Teško je ful biti cool kad si tu....
Stojim nasred tramvaja neuspjesno trazeci neko povoljno mjestasce za svoje umorne guzove i nozice koje su se ispresetavale po trgu nekoliko tisuca puta. Ponosno, spretnim pokretom zauzimam mjesto, i to tocno ispred majusnog "prepariranog" nosica male trendseterice kojoj je, sudeći po odjeci, ovo prvi put da je uopce stupila u tramvaj. A po izrazu lica ocito nikada nije osjetila miris pune 14-ice.. Ništa, sjedim ja tako, zarobljena u svojim mislima, i odjednom sa strane primijetim poznata imena ispisana na plohi tramvajske unutrašnjosti. A onda medju njima ugledam i svoje.. Nasmijala sam se i pomislila: Sto mi je to trebalo? Zaboravila bih na taj dogadjaj da na danasnji dan pri ulasku u tramvaj nisam zatekla nekolicinu djecaraca kako vrijedjaju ljude oko sebe, smiju se svakome i svacemu i uopce ih ne dira, ni najmanji neuron u njihovu mozgu, kako se prikazuju drugima. Jer oni su sebi cool. Vidjela sam im to na licima. Imali su onaj glupav pogled za koji zapravo misle da je neobično cool i zakon. A zapravo ne shvacaju da se samo trebaju namjeriti na zajebavanje krive osobe i da su odjebali karijeru.... Komentiram sama sa sobom - koja sam ja onda bila luda generacija? Mi smo znali dobro ruziti i fenomenalno se provoditi a da pritom nikada nikoga nismo vrijedjali... Iako smo djelovali (a vjerojatno i bili) razulareni pubertetlije, uvijek smo ustupili mjesto u tramvaju starijima... A ovi... Na sljedećoj stanici udju 12-godišnjakinje koje su na sebi imale odjeće dovoljno mozda da toplo obucem moju Taru.... ili joj barem napravim papucice... i to usred dvanaestog mjeseca.... Jedna od njih bila je ona mala s prepariranim nosicem od prije par dana. Decki su, naravno, nabacivali odvratne komentare nadglasavajuci jedan drugoga, a cure, uzdignutih glava, nosova, minica i ne-znam-ni-ja-cega, prave se da ih ne zamjecuju. One uzivaju u ovim odvratnim stvarima, pomislim. Kriste. Ovo nije normalno. Kad ih netko napadne, nece one biti krive... Nikada.... Prisjetila sam se potisnutih sjecanja kada imala 14 godina i zavidno gledala vršnjakinje poput ovih djevojčica koje su imale više love, hrabrosti, tanje noge i uzdignutija prsa. Htjela sam biti jedna od njih, slatkica sa puno love, koju nista nece sprecavati da osvoji svijet... Sjecam se svih noci koje sam provela u suzama kada mi roditelji nisu dopustili odlazak na proslavu Nove godine sa drustvom ili odlazak van... A kada sam i izasla, uvijek je postojao policijski sat.. Jer, draga Poslovna, prvo ocjene moraju biti u redu da bi se moglo izlaziti van,.... A znate sto to znaci kad imate 14 godina... opcu katastrofu... Mislim da nije bilo veceri kada sam isla spavati da nisam ronila suze... krokodilske.... Smučilo mi se. Kako sam ikada htjela biti takva? Prerano odrasti? Nemati svoj JA... Bloze, sto pubertet napravi od covjeka... Mislila sam da je kraj svijeta zbog takvih stvari! Danas, kada sam sa majkom vise prijateljica nego sto imamo odnos majka-kcer, danas, kada mozemo slobodno razgovarati o svim seks/droga/rock and roll stvarima.... Danas shvacam da je bila u pravu... I da sve sto je rekla ili cinila zaista JE bilo za moje dobro.. Zadovoljna sam sto sam postala kakva jesam. Ljudi me vole zbog onog što jesam i znam da puno znacim ljudima koje poznajem i da me postuju. Bila bi sretna kada bi ovaj post procitala mladja populacija... Mozda im ovaj post pomogne da shvate da je potrebno naci svoj put, svoj stil, svoje ja.. I htjela bi zahvaliti anonimnoj osobi koja mi je dala inspiraciju i koju sam citirala u ovom postu... ako naidje, pronaci ce se :) Voli vas Poslovna |
