17.02.2006., petak
LABUĐE JEZERO
Hohesprung je slatki mali potok. Nastaje u obližnjim planinama i hita dolje prema Dravi. Nije velik, ali ima sve što potok treba imati. U proljeće se pretvara blatnu bujicu, ima stari štednjak odbačen u grmlju ispod mosta, ima zeku. I upravo kraj tog potoka izgradili su umjetno jezerce za starački dom. I to ne bilo kakvo, općina ne štedi kada su u pitanju njeni vrijedni pregaoci. Na prvi pogled jednostavno i skromno tako da u potpunosti odražava duh austrijskog naroda: bez kaskada, fontana i sličnih kič pizdarija, a opet raskošno u svojoj ljepoti od koje zastaje dah, pravo malo zen jezerce s velikim bijelim oblim kamenjem, trskom i lopočima, zlatnim ribicama, stazicom od finog bijelog tucanika koja ga okružuje i klupama na koje su dobri starci mogli sjesti, počinuti, te zagledavši se u ogledalo jezera, rekapitulirati sav svoj dosadašnji život. Zamisliti se nad njegovim smislom, odlučiti što im je činiti s onim što im je od života i preostalo. I baš na to jezerce jednog je sunčanog zimskog dana, morao sletjeti umorni labud.
Ostatak priče možete pročitati, pogađate, na stranicama blogerskog online magazina BESTSELER
|
08.02.2006., srijeda
DAN KAO SAVRŠEN ZA MAGLU
One godine kad sam rođen, Lou Reed uspio je uhvatiti esenciju onog savršenog ljetnoga dana u kojem me mama, uz urlike, predstavila svijetu. Vele da se po jutru dan poznaje, po danu rođenja čak i cijeli život, a vele i to da kako posiješ tako i žanješ. I svi, baš svi imaju nešto za reći na temu te uzročno-posljedičnosti, pa se toga dana i Lou našao pozvan napisati pjesmu Perfect Day, da bi samo koji mjesec kasnije ušao u londonski Trident Studio i snimio album Transformer.
No tko zna čime su bile špricane jagode koje je toga ljeta mama mahnito proždirala. Što je to bilo u vodi, u zraku kojeg sam tada prvi puta udahnuo i kako se ta quintaessencija što otvara vrata percepcije i omogućuje da virneš s one strane zavjese, uspjela apsorbirala u mojoj krvi, to nitko ne bi sa sigurnošću mogao reći. No ipak ZNAM da upravo o tome pjeva Lou i ZNAM da od toga dana ipak nekako uspijevam, kroz sve demijurgovske smicalice, igrice zavođenja i vječite promjene, nazrijeti onaj fragment nepromjenljivog. Iskru Savršenog inkapsuliranu u vrijeme. U trenutak. Postojan i dug koliko i treptaj. Kratak kao i sama vječnost. A onda mi obično dođe, baš kao što mi je došlo i prošle večeri, da dignem ruke i poviknem: oh, kakav savršen dan!
Jest da baš i nije ljeto, da nismo pili sangriju u parku niti hranili životinje u zoološkom vrtu, ali smo otišli na kolače u Ivicu i Maricu i u kino gdje se davao remake carpenterove Magle s Radom Šerbebeđijom u ulozi gubavog kapetana Blakea. Mala kovrčava naslonila je glavu na moje rame i zaspala. Ubrzo za njom i ja, dok su se prosute kokice dizale i spuštale na mom trbuščiću, ljuljuškale mirno i spokojno kao čamci privezani u luci.
I usnih da se nalazim na prekrasnoj zelenoj livadi. I svi, ama baš svi moji prijatelji i dragi ljudi bili su tamo. Pozdrav, generacijo! Šetali, sjedili na dekicama, pričali, jeli i zabavljali se. Haklao se nogać. Igrao badminton. Fuki, Goks, Bero i Kizo španali su belu. Sa kazetofona svirao je Lou Reed. I dok sam tako sjedio za drvenim stolom i promatrao ih, na klupici pored sebe spazih neku knjigu. Podigao sam je, otvorio nasumično na jednoj priči i... O Bože, progutao je u trenu. Pročitao je još jednom. I još jednom, upijajući svaku njenu rečenicu, svaki od tisuću cvjetova koji su iskrsavali u mojim čulima. I odmah sam znao: u rukama sam držao SVETI GRAL! Priču svih priča. Bacih pogled na korice, a tamo je crvenim slovima pisalo Bukowski. Topio sam se od miline, tamo na livadici sve je bilo jednostavno savršeno.
A onda je Neno Koprivnjak odnekud iščeprkao staru bocu s etiketom nečitka natpisa. Rekli smo mu neka je ne otvara, no on ju je ipak otvorio. Iz boce je počela kuljati gusta magla. I odjednom se sve zacrnilo. Vesela livadica pretvorila se turobno, jezivo mjesto.
''Ima nešto u toj magli…'', zaključila je debela Mirna razredna štreberica čohajući se badminton reketom po nozi, samo trenutak prije nego što ju je usisala i progutala magla. Uhvatio sam malu kovrčavu za ruku, strpao knjigu za pojas i potrčao prema puteljku. Bježali smo prema gradu. Iza nas valjala se magla i gutala sve pred sobom. Ljude, pejzaže, događaje, trenutke. Sve moje prijatelje. Jednog po jednog. Kao kokice.
„Što da radimo, izbrisat će nas zauvijek.“, zaplakala je mala kovrčava
„Ne boj se ljubavi. Neću dozvoliti da se to više ikada dogodi.“
Razmišljao sam, onako u trku, razmišljao i napokon se dosjetio. „Brzo! Potražimo kuću s ventilatorom.“
Ubrzo smo u predgrađu naišli na trošnu drvenu kolibicu. Unutra je bilo malo mjesta. Tek za mršavu staricu, njenog maloumnog sina, oskudni namještaj, željeznu peć, dva drvena kreveta na kat i što je najvažnije – ventilatore. I to čak dva komada! Zakračunao sam vrata i namjestio ventilatore da pušu prema njima. Znate, inženjeri i njihovi snovi su prije svega vrlo praktični. Taman kad smo se opustili i uvjerili da ventilatori efikasno otpuhuju maglu, netko je snažno zakucao na vrata.
BAM! - prvi put.
BAM! - drugi put.
BAM! - treći put.
„Aaa-aaa –a“, cvilila je mala kovrčava, „Učini nešto. Ne mogu to više podnijeti.“
Usrao sam se od straha. No ipak sam nekako prišao vratima i upitao: „Tko je??“
„Domaći…“, zagrebe grubi čekinjavi glas.
Pogledao sam kroz prorez i ugledao – Bukowskog! Stajao je tamo vani, stari pokvarenjak glavom, bradom i velikom papirnatom vrećom punom cuge. Iza njega, pokraj velikog crvenog Chevya iz '78 zaustavljenog nasred travnjaka, stiskale su se dvije uplašene žene.
„Što želite? - upitah.
„Imam razloga vjerovati da nam treba zaklon. Primjećujem i da imate ventilator, pa ako bi bili ljubazni…“
„Ne jedan nego dva…“, pohvalih se, „I oba su u funkciji.“
''Reci im nek' odjebu i pronađu SVOJU kučicu s ventilatorom.“, vikala je mala kovrčava
„Onda, možemo li ostati kod vas za večeras?“, pitao je
„Ne !!!“, graknuli su uglas svi iz kolibe, „Ne otvaraj mu vrata!“
„Ali kamo da idemo? Magla guta sve na putu.“
„Isuse Bože reci im da se gone odakle su i došli.“
„Ali ljubavi, to je samo stari Bukowski u društvu dvije dame. Pa ne možemo ih ostaviti napolju.“, rekao sam pomirljivo i otkračunao vrata.
„Hej dušo, “ namignuo mi je dok se provlačio kroz odškrinuta vrata, „mislim je pod ovim okolnostima prokleto glupo odbiti tipa sa vrećom prepunom klope, cuge i dva oskudno odjevena komada.“
I tako smo se svi stisnuli u maloj trošnoj drvenoj kučici. Da je, kojim slučajem bilo riječ o snu o tri praščića, zločesti vuk entropije smjesta bi nas otpuhao u treščice, no falabogu to je ipak bio san jednog inženjera i sve je bilo pod savršenom kontrolom. I dok je napolju divljala nadnaravna strava i užas, dok su nestajali cijeli svjetovi, unutra su ventilatori uredno puhali odvraćajući maglu od vrata. Brineta se šutke odmjeravala s malom kovrčavom, starija žena drijemala je pored peći, njen retardirani potomak štipao je plavušu za guzicu, Bukowski i ja sjedili smo na kredencu i razgovarali.
„Dušo, neka sam proklet ako razumijem sve to o čemu pričaš. Internet, blog i sva ta sranja.“
„Gospodine Bukowski,“ rekoh, „moram vam priznati nešto. “.
„Za prijatelje – Hank…“ reče i namigne, „Hajde dušo, dodaj mi jednu pivu iz vreće“
(Malo mi je smetalo što mi je govorio dušo, ali u njegovu glasu se nije ipak nije moglo osjetiti niti trunčice patroniziranja)
„Znate,“,rekoh pružajući mu knjigu i pivu, „oduševljen sam vašom pričom. To je, to je…jednom riječju, VRHUNAC!“
„Podignuo je čupavu obrvu, coknuo ustima i uzeo knjigu. Čitao je priču, obrnuo na korice i rekao: „Nikad vidio. To nije moja priča.“,
I dodao: „Ovo je vraški dobra priča!“
„Hm, dobro, dobro, nije vaša. Ali na koricama piše vaše ime.“
„Žao mi je dušo, ne bih znao. No moja svakako nije.“.
„Ali čija je onda?
„Ne znam. U snovima je sve moguće.“
„Dobro, i što ćemo sad? Što da radim s njom.“
„Znam na što ciljaš. He, he.. “ otpio je dugačak gutljaj i trknuo me bocom o rame. „Ti si je našao, jeli tako? Tako je. Ovo je tvoj san. Tvoja priča. Radi s njome što želiš.“
„Ali…“
„Ma zajebi s tim ali... Probudi se! Pođi doma. Sjedni i jednostavno je napiši.“
Bio sam ushićen. O Elohimi! O nebesa! Evo me gdje idem malen ispod zvijezda i donosim vam Savršenu Priču. Jeben je to osjećaj. Mislim da se tako osjećala Janica nakon olimpijade, osjećaj koji su nedvojbeno imali i piloti na kraju Partizanske eskadrile, onaj Hobit kad se napokon riješio prstena.
Onda sam se probudio. Odjavna špica se rastezala se širokim ekranom poput žvake zalijepljene za guzicu. Ljudi su tromo ustajali sa stolica i oblačili kapute. Nisam vidio film ni Šerbedžiju, no više me nije bilo briga. Napustili smo kino i izašli u noć. Grad je teško disao pod pokrivačem svojih potisnutih htijenja i spavao snom bez snova. Snom koji ne krijepi, već isisava srž iz kostiju poput babe krezubih desni. Svuda oko mene grad je grcao u svome hropcu operiran od svoje ljudskosti, nemiran, nestalnoga pulsa, trzao se izranjavan u svojim malim dnevnim izgubljenim bitkama ne ostavljajući prostora samome sebi čak niti za one prave, životne. Došlo mi je da mu prekratim muke. No kako ubiti jedan grad? Dok sam vozio niz prazne ulice, semafori su besramno namigivali, a ja na njih nisam obraćao pažnju. Samo sam vozio. Što dalje. Prema našem predgrađu. Bez riječi. Bez misli. Bez osjećaja. S objema rukama stisnutih oko volana, zakačen kao koala na eukaliptusovu stablu, dodirnut u srcu, svrgnut u glavi. Potresen do savršenstva. Opijen od priče i sna.
U stanu svukao sam kaput, zbacio sa sebe svu odjeću, odjenuvši tek o kućni mantil i svoje čarobne papuče za pisanje. Zatim sam u postelji ušuškao malu kovrčavu, sjeo za laptop, i… - nisam se mogao sjetiti niti riječi.
I tada sam ponovno ZNAO… da je to jedan uistinu savršen dan za savršenu priču u kojoj me stari pokvarenjak uspio na trenutak navesti da zaboravim na sebe, i pomislim, da sam netko drugi. Netko uistinu dobar.
|
01.02.2006., srijeda
|
Dobio sam ponudu da napišem dramu. Ne neću vam još reči gdje će se to i na koji način zavrtiti, prerano je još govoriti o tome, samo mogu kazati da je to ono, prava pravcata ponuda, za novce. No ja ne znam pisati drame. Zadnji put sam pisao nešto dramsko, bilo je to u šestom razredu osnovne škole. Bio je to tekst za lutkarsku predstavu. Zvala se: Kako je Zagi dobio Univerzijadu. I naravno da sam dobio neku nagradu za to. Uprizorila ju je školska lutkarska sekcija pa je s njom nastupala po vrtićima i staračkim domovima. E sad... pošto ja ne znam NIŠTA o pisanju drame, evo jedne male stilske vježbe, a vi pomagajate kako znate. Naime, upravo sam podigao auto sa servisa. Možete i uplatom na moj žiro račun.
DRAMA U TRI ČINA
By Porto
DRAMA JE NAPISANA PO ISTINITOM DOGAĐAJU. SVAKA SLIČNOST SA STVARNIM OSOBAMA NIJE SLUČAJNA.
Dramatis Personae (in order of appearance): Porto, Mala Kovrčava, Glas Tišine, Poslovođa, Blagajnica, Lik u autoservisu.
I ČIN
(Zavjesa se otvara na Portov stan. Stan je u mraku. Svjetlost reflektora pada na Porta koji sjedi za stolom pred punim loncem špageta i čeka. Nervozno se vrpolji i pogledava na sat.)
Porto: Nema je. Još je nema. Zovem na mobitel, ne javlja se. Sigurno se šmuca s talijanima po službenim ručkovima.
(Zvoni mobitel)
M.K: Halo ljubaviii?
Porto: Pa dobro di si ti?
M.K: JOOOOJ SVE MI SVIJETLI!!!!
Porto: Ma koji kurac ti svijetli ??!?!?
M.K: SVE !!! I taj ZVUK ?!?!? Jooooj, što da radim?!?!?!
Porto: Što je bilo? Što je bilo? Gdje si sada?
(Veza se prekida. Porto neko vrijeme zuri pred sebe u pun lonac špageta, a onda ih počinje trpati u tanjur. U pozadini se čuju njegove misli.)
Porto: (jeka. ko iz bunara) Svjetla i zvuk? Na pamet mi padaju spilbergovi Bliski susreti treće vrste Da je ne otimlju vanzemaljci? Da je ponovo zovnem? Ionako se ne bi javila. Bolje da je ne zovem dok je u vožnji. Znam da nema razloga, ali ja ipak brinem... brinem… brinem...
Glas Tišine: O lanu! Nema razlog da brineš! Prvo jedi, a za brigu ostavi za kasnije… kasnije… kasnije…
Porto: Sad jedem špagete da se ne ohlade. Brige ostavljam za kasnije.
(…zvoni mobitel…)
Porto: (obrecne se) DA!?
M. K.: Halooooo?
Porto: Pa mislim stvarno, ono… tu te čekam s večerom…
M.K.: Joooj a ja sam tu na pumpi kod Laništa… (šleper)… pokvario se auto…(šleper)… sve je puno specijalaca… (šleper)... Strah me je…
Porto: Joj znaš kaj, ništ' te ne čujem od kamiona. Daj se smiri i ispričaj što je bilo.
M.K.: Pa ne znam, prvo je… (šleper)… a onda odjednom TRES! TRES!...(šleper)… pa sve lampice na panelu BLJES!… (šleper)… pa je roštalo. Strašno je roštalo. Pa sam se prepala…(šleper)…
Porto: Daj stani negdje gdje te mogu čut! Uđi unutra na pumpu. I pitaj! Pitaj nekog da ti pogleda auto. Pitaj specijalce. Za koji kurac ih plaćamo... Nek služe narodu i dami u nevolji.
(…šleperi... cijeli transport šlepera...)
M.K: Halo?
Porto:Da?
M.K. Pitala sam specijalce.
Porto:Da, i što vele?
M.K. Vele da je otišao nekakav alimentator. Tak nekaj.
Porto:Alternator?
M.K: Da, da to!
Porto: I kaj još vele?
M.K:. Vele da trebam muškarca koji se razumije u auto. Vele da čovjek koji zapostavlja auto zapostavlja i ženu. Vele… Mislim ono, vidiš kakav si ti, puštaš me da se vozim s neispravnim autom. Mogla sam poginut, mogla sam…
Porto: Jeli? Ma nemoj… to vele? Pitaj ti njih znaju li oni bejzbol igrat. Da. Ono s bejzbol palicama, da. Reci, da ko ne zna s bejzbol palicom ne zna ni s vlastitim pimpekom. To ti njima reci.
(…muk… šleperi...)
Porto: Ha i što sad vele?
M.K: Psuju ti oca i majku.
Porto: Oca i majku veliš…
(Porto se sjeti svog oca. Prekida maloj kovrčavoj i zove oca na mobitel)
Porto: Ej stari pomagaj! Stao ti snahi auto na pupi kod Laništa. Daj pliz, odfuraj se tam i vidi kaj se da napravit. Oke? Ajd bok.
(Porto poklapa slušalicu. Posipa špagete šalšom i parmezanom pa ih navija na viljušku. Mrmlja nešto punih usta. Zvoni telefon.)
Porto: Znači, šlepaju auto u servis. Oki doki. Bok.
(Zatamnjenje)
II ČIN
(Dan II. Jutro. Porto pronalazi svoj auto na parkiralištu ispred eminentne auto-kuće ovlaštenog servisera renomiranog francuskog proizvođača automobila. Automobil je sav zasran golubljim drekom. Prilazi mu poslovođa u sivom kombinezonu. Na leđima mu velikim slovima piše Renault. Porto pali automobil. Ispod haube čuje se čudan zvuk)
Porto: (obraća se autu) Oj jebem te, da te jebem. Još te nisam otplatio, a već me jebeš?
Poslovođa: Dobar dan. Recite gospodine, što je vašem autu?
Porto: Ne znam. Veli žena da su zasvijetlile lampice na kontrolnoj, da se čuo se čudan zvuk ispod haube i da je stao. Pregledajte ga molim vas… i popravite što treba. Da se moje zlato sigurno vozi. Popravite i gumu od prednjeg branika. Zalijepio sam je izolirbandom da ne visi. Jebiga, znate kako je. Žena je zajahala na viski i rinzol i…
Poslovođa: Je… vidi se odmah da ga žena vozi.
Porto. Ah, a kako ste sapogodili?
Poslovođa: Po ratkapama. Skroz su izubijane od rinzola.
Porto: Da, da, hihihi… Rinzoli su prirodni neprijatelji žena.
Poslovođa: Da i ratkape promijenimo?
Porto: Ma neee, nema potrebe. Prije ili kasnije, otpast će same. Sad baš i nisam pri lovi...
Poslovođa: No dobro, kako god želite. Otvorite radni nalog i ostavite ključeve.
Porto. Hvala vam. Vrlo ste ljubazni.
(Porto veselo odlazi. Lagano zatamnjenje. U mraku se čuje zvonjava telefona)
Porto: Auto je gotov? Mogu ga podignuti? Juhuhu, pa nije prošlo ni dva sata! Alal vam vera majstori al' ga opraviste! Dokle radite? Do pet? Mislim da neću stići danas, vidimo se sutra jutro. Đenjaaaaa….
III ČIN
(Dan III. Fade in na blagajnu autoservisa. Porto, lik nalakćen na desk, blagajnica.)
Porto: 2470 kuna !? U pičku materinu…
Blagajnica: (osmijeh broj dva)
Lik: Odralo vas. Da ste išli kod mog kuma...
Porto: DVIJE I ČETIRISTO… VI NISTE NORMALNI !!!!
Blagajnica: (osmijeh broj tri)
Lik: … u pola cijene bi prošli. I još bi vam auto na ruke opro… usiso iznutra…
Porto: Dajte da vidim račun.
(… print… print…)
Blagajnica: Evo tu vam sve piše.
Porto: (čita na glas)
ULJE……………………………........ 396,72 kn
REMENICA ALTERNATORA.. 681,60 kn
BRTVA ČEPA………………….…...... 6,20 kn
FILTER ULJA………………….........59,40 kn
REMEN ALTERNATORA……....161,90 kn
POTROŠNI MATERIJAL………....65,67 kn
Lik: Ehehe da je to njemačko auto… tek na 150 000 počneš razmišljat o servisu.
Porto: Dobro, to je 1372 kune, a gdje je ostatak?
Blagajnica: Mehaničarski radovi…
Porto: (urla) 4 SATA MEHANIČARSKIH RADOVA !? 655 kuna ?!?
Blagajnica: Dodajte još na sve PDV i evo vam cifre.
Porto: TILT!
Lik: E da pajdo moj… Nekad kad je zaribo stojadin…
Porto: TILT! TILT!
Blagajnica: (osmijeh broj 4)
Lik. ...ma kakav servis. Fino si ošo na autootpad…
Porto: Pa jeste li vi normalni. ČETIRI SATA? Ulje je mijenjao i remenicu… četiri sata?
Lik. Uuuuu…a mi smo mijenjali gusjenicu tenka za 20 minuta! I to pod paljbom granata…
Porto: (osvrće se po uredu) Gdje je taj zlikovac koji ga je popravljao ? Jučer me zvao nakon DVA SATA i rekao da je gotovo. A tu piše četiri sata….
Blagajnica: Žao mi je gospodine, postoje normativi, postoje…
Lik. To vam je neki klinac radio. Ne zna taj šta je vojska. Šta je diciplina. Danas svi služe civilno.
Porto: Dajte mi nekog s kim mogu razgovarat… Dajte mi poslovođu, dajte šefa… dajte…
Lik: Ehehe kume moj nije ovo Njemačka da ćeš šefa zvat! Ovo banana. Balkan je ovo, mafija.
Blagajnica: Način plaćanja?
Porto: Kartica. Na koliko rata mogu platit Amexom? 12? 24?
Blagajnica: Gotovinom, na tri čeka ili odjednom na karticu.
Lik: aiiii… i Rowenta peglu dobiješ na 12 rata.
Porto: Kako nemate na rate? Pa di vi živite? Ko danas hoda s 2500 kuna u novčaniku?
Blagajnica: Žao mi je, ali još nemamo takav ugovor sa Amexom.
Lik: Evo što su vam francuska kola. Prođeš šezdeset 'iljada i svaki dan na servis.
Porto: Mrmlj… (Pruža karticu)
Blagajnica: Evo potpišite i možete podiči ključeve.
Lik: Golf dvojka. E to je bio auto….
Porto Mrmlj... (Nažvrlja potpis na slip Amexa. )
Blagajnica: Hvala. I doviđenja gospodine…
Tip u sivoj kuti: Vaši ključevi gospodine. Auto je tu ispred, na parkiralištu.
Porto: Mrmlj… (Izlazi iz servisa. Lik ga prati u stopu. Čuje se zvuk otvaranja auta.)
(...Plink! Plink!..)
Porto: (naglo se okreće prema liku i unosi mu se u lice) Dobro, a zašto vi hodate za mnom?
Lik: Uuu šta vam je auto zasran… Za te novce, mogli su ga i oprat.
(Porto stoji spuštene glave. U ruci stišće račun. Svjetla se gase. Totalno zatamnjenje. Traje onoliko dugo koliko je potrebno. Sve dok publika i sama ne počne osjećati snažnu nelagodu i netko ne zavapi VODE!)
KRAJ
|
|
