One godine kad sam rođen, Lou Reed uspio je uhvatiti esenciju onog savršenog ljetnoga dana u kojem me mama, uz urlike, predstavila svijetu. Vele da se po jutru dan poznaje, po danu rođenja čak i cijeli život, a vele i to da kako posiješ tako i žanješ. I svi, baš svi imaju nešto za reći na temu te uzročno-posljedičnosti, pa se toga dana i Lou našao pozvan napisati pjesmu Perfect Day, da bi samo koji mjesec kasnije ušao u londonski Trident Studio i snimio album Transformer.
No tko zna čime su bile špricane jagode koje je toga ljeta mama mahnito proždirala. Što je to bilo u vodi, u zraku kojeg sam tada prvi puta udahnuo i kako se ta quintaessencija što otvara vrata percepcije i omogućuje da virneš s one strane zavjese, uspjela apsorbirala u mojoj krvi, to nitko ne bi sa sigurnošću mogao reći. No ipak ZNAM da upravo o tome pjeva Lou i ZNAM da od toga dana ipak nekako uspijevam, kroz sve demijurgovske smicalice, igrice zavođenja i vječite promjene, nazrijeti onaj fragment nepromjenljivog. Iskru Savršenog inkapsuliranu u vrijeme. U trenutak. Postojan i dug koliko i treptaj. Kratak kao i sama vječnost. A onda mi obično dođe, baš kao što mi je došlo i prošle večeri, da dignem ruke i poviknem: oh, kakav savršen dan!
Jest da baš i nije ljeto, da nismo pili sangriju u parku niti hranili životinje u zoološkom vrtu, ali smo otišli na kolače u Ivicu i Maricu i u kino gdje se davao remake carpenterove Magle s Radom Šerbebeđijom u ulozi gubavog kapetana Blakea. Mala kovrčava naslonila je glavu na moje rame i zaspala. Ubrzo za njom i ja, dok su se prosute kokice dizale i spuštale na mom trbuščiću, ljuljuškale mirno i spokojno kao čamci privezani u luci.
I usnih da se nalazim na prekrasnoj zelenoj livadi. I svi, ama baš svi moji prijatelji i dragi ljudi bili su tamo. Pozdrav, generacijo! Šetali, sjedili na dekicama, pričali, jeli i zabavljali se. Haklao se nogać. Igrao badminton. Fuki, Goks, Bero i Kizo španali su belu. Sa kazetofona svirao je Lou Reed. I dok sam tako sjedio za drvenim stolom i promatrao ih, na klupici pored sebe spazih neku knjigu. Podigao sam je, otvorio nasumično na jednoj priči i... O Bože, progutao je u trenu. Pročitao je još jednom. I još jednom, upijajući svaku njenu rečenicu, svaki od tisuću cvjetova koji su iskrsavali u mojim čulima. I odmah sam znao: u rukama sam držao SVETI GRAL! Priču svih priča. Bacih pogled na korice, a tamo je crvenim slovima pisalo Bukowski. Topio sam se od miline, tamo na livadici sve je bilo jednostavno savršeno.
A onda je Neno Koprivnjak odnekud iščeprkao staru bocu s etiketom nečitka natpisa. Rekli smo mu neka je ne otvara, no on ju je ipak otvorio. Iz boce je počela kuljati gusta magla. I odjednom se sve zacrnilo. Vesela livadica pretvorila se turobno, jezivo mjesto.
''Ima nešto u toj magli…'', zaključila je debela Mirna razredna štreberica čohajući se badminton reketom po nozi, samo trenutak prije nego što ju je usisala i progutala magla. Uhvatio sam malu kovrčavu za ruku, strpao knjigu za pojas i potrčao prema puteljku. Bježali smo prema gradu. Iza nas valjala se magla i gutala sve pred sobom. Ljude, pejzaže, događaje, trenutke. Sve moje prijatelje. Jednog po jednog. Kao kokice.
„Što da radimo, izbrisat će nas zauvijek.“, zaplakala je mala kovrčava
„Ne boj se ljubavi. Neću dozvoliti da se to više ikada dogodi.“
Razmišljao sam, onako u trku, razmišljao i napokon se dosjetio. „Brzo! Potražimo kuću s ventilatorom.“
Ubrzo smo u predgrađu naišli na trošnu drvenu kolibicu. Unutra je bilo malo mjesta. Tek za mršavu staricu, njenog maloumnog sina, oskudni namještaj, željeznu peć, dva drvena kreveta na kat i što je najvažnije – ventilatore. I to čak dva komada! Zakračunao sam vrata i namjestio ventilatore da pušu prema njima. Znate, inženjeri i njihovi snovi su prije svega vrlo praktični. Taman kad smo se opustili i uvjerili da ventilatori efikasno otpuhuju maglu, netko je snažno zakucao na vrata.
BAM! - prvi put.
BAM! - drugi put.
BAM! - treći put.
„Aaa-aaa –a“, cvilila je mala kovrčava, „Učini nešto. Ne mogu to više podnijeti.“
Usrao sam se od straha. No ipak sam nekako prišao vratima i upitao: „Tko je??“
„Domaći…“, zagrebe grubi čekinjavi glas.
Pogledao sam kroz prorez i ugledao – Bukowskog! Stajao je tamo vani, stari pokvarenjak glavom, bradom i velikom papirnatom vrećom punom cuge. Iza njega, pokraj velikog crvenog Chevya iz '78 zaustavljenog nasred travnjaka, stiskale su se dvije uplašene žene.
„Što želite? - upitah.
„Imam razloga vjerovati da nam treba zaklon. Primjećujem i da imate ventilator, pa ako bi bili ljubazni…“
„Ne jedan nego dva…“, pohvalih se, „I oba su u funkciji.“
''Reci im nek' odjebu i pronađu SVOJU kučicu s ventilatorom.“, vikala je mala kovrčava
„Onda, možemo li ostati kod vas za večeras?“, pitao je
„Ne !!!“, graknuli su uglas svi iz kolibe, „Ne otvaraj mu vrata!“
„Ali kamo da idemo? Magla guta sve na putu.“
„Isuse Bože reci im da se gone odakle su i došli.“
„Ali ljubavi, to je samo stari Bukowski u društvu dvije dame. Pa ne možemo ih ostaviti napolju.“, rekao sam pomirljivo i otkračunao vrata.
„Hej dušo, “ namignuo mi je dok se provlačio kroz odškrinuta vrata, „mislim je pod ovim okolnostima prokleto glupo odbiti tipa sa vrećom prepunom klope, cuge i dva oskudno odjevena komada.“
I tako smo se svi stisnuli u maloj trošnoj drvenoj kučici. Da je, kojim slučajem bilo riječ o snu o tri praščića, zločesti vuk entropije smjesta bi nas otpuhao u treščice, no falabogu to je ipak bio san jednog inženjera i sve je bilo pod savršenom kontrolom. I dok je napolju divljala nadnaravna strava i užas, dok su nestajali cijeli svjetovi, unutra su ventilatori uredno puhali odvraćajući maglu od vrata. Brineta se šutke odmjeravala s malom kovrčavom, starija žena drijemala je pored peći, njen retardirani potomak štipao je plavušu za guzicu, Bukowski i ja sjedili smo na kredencu i razgovarali.
„Dušo, neka sam proklet ako razumijem sve to o čemu pričaš. Internet, blog i sva ta sranja.“
„Gospodine Bukowski,“ rekoh, „moram vam priznati nešto. “.
„Za prijatelje – Hank…“ reče i namigne, „Hajde dušo, dodaj mi jednu pivu iz vreće“
(Malo mi je smetalo što mi je govorio dušo, ali u njegovu glasu se nije ipak nije moglo osjetiti niti trunčice patroniziranja)
„Znate,“,rekoh pružajući mu knjigu i pivu, „oduševljen sam vašom pričom. To je, to je…jednom riječju, VRHUNAC!“
„Podignuo je čupavu obrvu, coknuo ustima i uzeo knjigu. Čitao je priču, obrnuo na korice i rekao: „Nikad vidio. To nije moja priča.“,
I dodao: „Ovo je vraški dobra priča!“
„Hm, dobro, dobro, nije vaša. Ali na koricama piše vaše ime.“
„Žao mi je dušo, ne bih znao. No moja svakako nije.“.
„Ali čija je onda?
„Ne znam. U snovima je sve moguće.“
„Dobro, i što ćemo sad? Što da radim s njom.“
„Znam na što ciljaš. He, he.. “ otpio je dugačak gutljaj i trknuo me bocom o rame. „Ti si je našao, jeli tako? Tako je. Ovo je tvoj san. Tvoja priča. Radi s njome što želiš.“
„Ali…“
„Ma zajebi s tim ali... Probudi se! Pođi doma. Sjedni i jednostavno je napiši.“
Bio sam ushićen. O Elohimi! O nebesa! Evo me gdje idem malen ispod zvijezda i donosim vam Savršenu Priču. Jeben je to osjećaj. Mislim da se tako osjećala Janica nakon olimpijade, osjećaj koji su nedvojbeno imali i piloti na kraju Partizanske eskadrile, onaj Hobit kad se napokon riješio prstena.
Onda sam se probudio. Odjavna špica se rastezala se širokim ekranom poput žvake zalijepljene za guzicu. Ljudi su tromo ustajali sa stolica i oblačili kapute. Nisam vidio film ni Šerbedžiju, no više me nije bilo briga. Napustili smo kino i izašli u noć. Grad je teško disao pod pokrivačem svojih potisnutih htijenja i spavao snom bez snova. Snom koji ne krijepi, već isisava srž iz kostiju poput babe krezubih desni. Svuda oko mene grad je grcao u svome hropcu operiran od svoje ljudskosti, nemiran, nestalnoga pulsa, trzao se izranjavan u svojim malim dnevnim izgubljenim bitkama ne ostavljajući prostora samome sebi čak niti za one prave, životne. Došlo mi je da mu prekratim muke. No kako ubiti jedan grad? Dok sam vozio niz prazne ulice, semafori su besramno namigivali, a ja na njih nisam obraćao pažnju. Samo sam vozio. Što dalje. Prema našem predgrađu. Bez riječi. Bez misli. Bez osjećaja. S objema rukama stisnutih oko volana, zakačen kao koala na eukaliptusovu stablu, dodirnut u srcu, svrgnut u glavi. Potresen do savršenstva. Opijen od priče i sna.
U stanu svukao sam kaput, zbacio sa sebe svu odjeću, odjenuvši tek o kućni mantil i svoje čarobne papuče za pisanje. Zatim sam u postelji ušuškao malu kovrčavu, sjeo za laptop, i… - nisam se mogao sjetiti niti riječi.
I tada sam ponovno ZNAO… da je to jedan uistinu savršen dan za savršenu priču u kojoj me stari pokvarenjak uspio na trenutak navesti da zaboravim na sebe, i pomislim, da sam netko drugi. Netko uistinu dobar.
Post je objavljen 08.02.2006. u 18:57 sati.