31.01.2006., utorak
Ovu SF pričicu počeo sam pisati još ljetos u Novigradu istarskom i to specijalno za Istrakonov natječaj. No kako to obično biva, priča je završila u ladici da malo odstoji i sazrije. Baš kao što zrije i novouvedena posebna nagrada na koju sam se namjerio: nagrada za najbolju obradu istarske teme - istarski pršut. I taman kad sam je odlučio završiti, riknuo mi je hard disk. Podatke smo ipak nekako uspjeli spasiti, pa sam se primio posla da priču privedem kraju. Ali avaj! Onda otkrih da je Istrakonov natječaj već zatvoren. Pa evo, kad smo ostali bez istarskog pršuta, da barem s vama podjelim ovu priču.
IMA LI PILJAKA TAMO GORE, NA JUGU?
~ Nagrada SFera, 2007, objavljeno u zbirci BLOG.SF
Da su piljci sličice Fudbalera i timova Nova bi bila ponosna vlasnica zavidne kolekcije. Njen sasvim osobni National Geografic dokumentarac kojeg nije mogla podijeliti sa drugima. U njemu je uživala sama. I još možda samo mačak Bartolomeo kada bi i nakon ponovljenog brojanja, s tugom ustvrdila da ipak nisu svi na broju. Ovako joj je preostajalo da svakog jutra iznova prebrojava mlade ptiće kao što je onomad Regoč prebrojavao kamenje Legengrada.
Pas Kazimir, slatki mali bigl, drijemao je na ceradi i nije pokazivao nikakve namjere da otjera Bartolomea sa svog teritorija. Kakve li koristi od njega?, pitala se Nova. A željela je samo majicu sa Snoopyem kakvu nose djevojčice iz ulice pa je pisala raznim udrugama. No javili su se samo iz Udruge za zaštitu životinja, uvalili joj bigla, dvjesto kila dehidrirane hrane kojoj je prošao rok trajanja, snimili za TV, inkasirali pozamašnu uplatu od Kompanije - i nestali. Više se nikad nisu javili. Ni nakon trećeg brojanja piljci nisu bili na broju. U petom gnijezdu falio je mali Čičko.
''O Čičko, Čičko gdje li si?'', uzdahne duboko Nova i naviri se u gnijezdo. Piljci kao po komandi otvore usta i zametnu borbu za životni prostor. Možda je negdje na dnu gnijezda prekriven ostalim ptićima? A možda i nije. Nova skrene pogled na Bartolomea. Što ga je duže promatrala, sve je više i više je bila uvjerena da ga je baš on pojeo. Uskoro je svaki Bartolomeov pokret doslovce vrištao krivnjom. I dok se bavila mišlju da ga uhvati za rep, ispraši po okolnim zidinama, a onda zavitla njegovu strvinu daleko na pučinu za hranu galebovima, mačak gurne glavu ka Kazi, a ovaj samo veselo mahne repom i obliže ga.
''Glupi psu…'', promrmlja Nova. Uočavala je previše sličnosti između svoje i biglove naravi što bi je uvijek iznova naljutilo. Ponovno se nalukne u gnijezdo.
''Čičkooooo!!!'', drekne ljutito i ptići u gnijezdu se umire. Na trećem katu hotela otvore se škure i Nova se nađe oči u oči sa starijom ženom. Žena vrisne, krene unatrag no posrne i sruši vazu. Jednom rukom uhvati se grčevito za stolnjak, drugom za grudi, a onda se povlačeći sve za sobom, prevali uz tresak preko naslona fotelje. Pogled na gorostasnu djevojčicu kuštrave glave koja doseže prozore na trećem katu nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ponajmanje upravitelja hotela Giussepea Nardinija zvanog Guzonja, koji je Novu bio prisiljen gledati svakog dana. Izletio je iz hotela vitlajući palicom za golf.
''Fali mi Čičko. Samo sam gledala gdje je.'', ispričavala se Nova
''Porca madonna i piljci! Otrovat ću i tebe i njih!'', žestio se Nardini pokušavajući je dohvatiti palicom, no Nova je vješto izmicala noge pred njegovim udarcima.
''Bravo Guzonja! Fino si kaza maloj!'', dobaci netko kroz otvoren prozor u susjedstvu.
Nova se pokunji. Tužnih očiju u kojima su se skupljale suze, prekorači zid oronule kamene zgrade, vlažnog spremišta za čamce i pedaline kojeg joj je dodijelio grad i na kojem je još uvijek stajao neonski natpis Disco club. Za sobom namjesti krovnu konstrukciju ostavljajući tek prorez kroz koji se mogao vidjeti mjesec. A mjesec je te večeri ličio na croissant, mirisnu kiflicu iz albanske pekare ili roščić od oraha iz slastičarne, sve te roge vražje koji zavode djecu, kako bi govorio fra Slavko dajući im stari kruh od prekjučer - da se ne razmaze i ne pokvare. Na Novigrad se polako spuštao mrak. S dolaskom večeri na snagu je stupao policijski sat i ulice bi opustjele od rijetkih turista. Čarke između Albanaca i Kineza oko prostora s vremenom su prerasle u pravi rat. Kinezi su držali Umag, Albanci Poreč, a Novigrad između njih i sam je bio podijeljen. Nova bi pažljivo uklonila krovnu konstrukciju starog disca i iskrala se u noć. Šuljala se kroz vrtove, prelazila zidove i dvorišta, tiho i mekano poput Bartolomea. Kroz otvorene prozore mogla je čuti lupkanje jedaćeg pribora. Obično bi se odšmucala do kluba Talijana. Tamo bi ostavljali upaljen TV i onda je Nova krišom gledala Kroniku dana. U sažetku današnjeg burnog saborskog zasjedanja, jedan je zastupnik žestoko protestirao. Grmio je s govornice i zalagao za amandman kojim bi se mutanti stavili izvan zakona. Nova ga prepozna. Dolazio bi u hotel svakoga ljeta i uzimao sobu s pogledom na njen Disco club. Jedne večeri, pozvao ju je na prozor svoje hotelske sobe. Stajao je tamo u kućnom ogrtaču zažarenog pogleda.
''Nova, a šta ti je ono pod majicom?'', upitao je
''Nemam ništa, '', odvrati začuđeno Nova, ''ta šta bi imala?''
''Imaš, imaš.'', odvrati on, ''Skrivaš tamo nešto od mene.''
''Samo stara majica.'', snuždila se Nova, ''A htjela bi majicu sa Snupijem.''
''Skinder je, i nabavit ću ti TRI majice sa Snupićem.'' Nova se poveseli i brzo skine majicu preko glave.
''''Nova, ehm… vidim, izrasla si u pravu djevojku. Uhuhu, a imadeš i dlaka pod pazuhom! Khm, a gdje ih jošte imaš curo, a? Rec'der ti meni?''
Nova odloži majicu na prozor hotelske sobe i pobliže ga promotri. Stajao je gol i dirao se po pimpaču. Nova se isprva od srca nasmije smiješnom čovječuljku, a onda se sjeti riječi fratara i časnih, da je diranje po pimpaču i gledanje Harry Pottera smrtni grijeh. Rekla mu je neka prestane, no on nije prestajao, samo je dahtao. Rekao joj je da priđe bliže, da joj nešto šapne na uho i ona je prišla. A onda joj je povjerio svoju fantaziju. Šapnuo je kako bi htio da ona legne na beton i raširi noge, a onda bi on skočio naglavačke s prozora u njenu vaginu i potpuno se izgubio u njoj. No pomisao da je njena vagina mačak Bartolomeo koji guta goluždravog ptića, rasrdila je Novu. Čvrgnula je snažno čovječuljka i on je odletio preko sobe. Navukla je majicu i otišla leći u svoj disco. Skupili su se ljudi, došla je i policija. Hitna ga je odvezla polomljenog u bolnicu. Kompanija je sve zataškala i Nova je već zaboravila na taj nemili događaj, kad gle, evo opet čovječuljka, u Kronici dana bijesni protiv mutanata i poziva na njihov izgon.
Nova se nije razumjela u politiku. Niti je politika imala razumijevanja za nju. Znala je samo da se sve oko nje mijenja i da je sama podložna promjeni. Njeno tijelo je raslo... i raslo... i sve više je zarobljavalo. Strpljivo je kucala o zidove svoje robijaške ćelije, nadajući se da će vrijeme dati odgovore na sva njena pitanja, ali niti vrijeme, izgleda nije poznavalo morzeovu abecedu robijaša. Jučer ne nalikuje na danas, tko zna što donosi sutra… i što joj vrijedi sva ta strpljivost? Za što li se može čvrsto uhvatiti? Niti njeni piljci nad kojima je toliko bdjela nisu ostajali u svojim gnijezdima i bila je na najboljem putu da zaboravi piljke i svu tu njihovu perfidnu igru skrivača. U ovome pejzažu u kome se kretala, razlikovala je događaje više po nekoj gustoći i intenzitetu kojom bi je obavijali i zapljuskivali kao more zidine Novigrada po kojem je dobila i ime. Nova iz grada.
Nekad je kompanija ovdje posjedovala sve. Proguran je zakon kojim su dozvoljeni genetski pokusi. Farmaceutska industrija slila se u pitome istarske krajeve, a za njom i vojska bogatih očajnika u potrazi za tajnom vječne mladosti. Domaći ljudi prodavali su zemlju, a kad više nisu imali ništa za prodati, založili su sebe. Za genetske pokuse. Tako je i Nova prodana Kompaniji još u majčinoj utrobi. Onda je netko progurao novi zakon i sve se opet promijenilo. Kompanija se postupno premještala u Aziju, a Nova je uz obilnu nadoknadu dana gradu kao turistička atrakcija. Turisti su navirali diveći se oživljenim istarskim legendama. No ubrzo se i to se promijenilo. Promijenila se klima, zahladilo je, a turisti su, baš kao i piljci, radije odlazili u toplije krajeve. Mutante više nitko nije želio u svojoj blizini. Podsjećali su ljude na vlastito zarobljeništvo.
Sljedećeg jutra posjetio ju je Denis, čovjek iz Kompanije. Opet je donio papire na potpis.
''Hajde ne budi tvrdoglava Nova. Potpiši. Neću te puno nagovarati. Ta znaš i sama da Kompanija seli u Kinu. Svi su već otišli.'', rekao joj je. ''I čovjek šišmiš iz Krnige. I psoglava djeca iz Motovuna. I istarski divovi… baš svi. Ovdje ionako s vama samo problemi.''
''Ima li u Kini vaza?'', upita Nova
''Čega?''
''Vaza'', ponovi Nova
''Naravno da ima. Svega ima u Kini. Zašto pitaš? ''
''Eto tako...'' reče. Stara Lijang Xiao rekla joj je da je krhka kao vaza. Voljela je vaze. Nada se da u Kini ima lijepih vaza. I piljaka.
''A ima li u Kini piljaka?''
''Koga?''.
Nova ga uhvati i podigne do gnijezda.''Piljaka, Denise.''
''Ima, ima… svega ima u Kini. Samo me spusti dolje i potpiši.''
I Nova je potpisala. Gledala je Denisa kako odlazi duž šetališta podno novigradskih zidina i zamiče za rt prema crkvenom zvoniku.
Te večeri Nova je ležala među svojim čamcima. Bartolomeo i Kazo hrkali su isprepleteni na njenom trbuhu. Namjestila je sadnolinu pod glavu i promatrala zvjezdano nebo. Piljci su pijukali u svojim gnijezdima. Vjetar je nosio miris mora. Negdje u susjedstvu kloparao je pokvareni klima uređaj. Razmišljala je o Kini. Na staroj karti koju je mogla vidjeti kroz prozor škole, Kina je bila zemlja na sjeveru. No otkad je zemlja promijenila polove, sada se nalazila - na jugu. I Nova se nadala da piljci i dalje lete na jug. Sve tamo gore, do daleke Kine.
|
04.01.2006., srijeda
MOJ PRIJATELJ PAS
~objavljeno u Večernjem Listu, 2006.
Neispavanost je svrdlo. Neispavanost je bušaći stol. Začarani krug. Nisam spavao tri dana. Osjećam neispavanost u lubanji. U kostima. Zaglavila se tamo i ne popušta, baš kao što smo zaglavili alat negdje duboko dolje na 1220 metara. Zaista glupa situacija. Mali šiljati nevezani lapori nalik na bademe samo iscure iz svog ležišta, oslobode se, briznu poput muškarčeva sjemena, zaspu alat i zapune rupu. Cijelu noć smo drmali po utrobi zemlje hidrauličkim udaračem ne bi li se nekako odglavili. Bože moj, mislio sam da će se cijeli toranj raspasti, ali nije. Kada Ameri nešto napišu u atestu, vjerujte da to i stoji. No ja sam jedva stajao dok sam, mrtav umoran kljucao naprijed-natrag, tamo gore, na rostu tornja i satima pjevušio jednu te istu pjesmicu tako da me Hassan; vođa smjene, zamolio najuljudnije što je znao, neka prestanem i idem se odmoriti.
Izgubiti bušotinu, toranj i glavu nije glupo. Jebiga, događa se. Usred sve te gadne situacije misliti na nju, i samo na nju, to je glupo. No što sam mogao? Začaran. Usred pustinje. Usred sve te moje besane krvi, njene usne, njene ruke ispružene uvis parale su horizont, probijale zidove barake, vukle me, skidale pijesak umora sa mojih kapaka. Upoznao sam je samo koji tjedan prije nego li sam pošao u pustinju. A pustinja je stara kurva i ne trpi nevjeru. I tako, dok su se njih dvije borile za moju naklonost, ja sam se nalazio na najboljem putu da poludim. Vele da prije nego što šizneš začuješ sirenu. I zaista, čula se sirena. Kad je odjeknula iz pravca kampa, mislio sam da sam skroz skrenuo. A onda sam ugledao kako u pravcu tornja trči radnik u plavom kombinezonu podižući za sobom oblačić prašine. Zovu iz kompanije. I hitno je; zato su tulili sirenom. Spustio sam se s tornja i krenuo u kamp predati izvještaj.
„Dobro je…“, rekoh u slušalicu, „krenulo je. Probijamo se malo po malo prema gore. Mislim da je najgore prošlo i da smo se izvukli. Da, ovaj put smo se izvukli.“
„E baš super.“, reče glas druge strane „Samo vi nastavite. Nego, umalo zaboravih, otkazali smo ti avion.“
„Kako mislite… otkazali?“
„E jebiga. Lijepo. Nema ti zamjene. P. je obolio. A i dobro vam ide. Pa... bilo bi dobro da ostaneš još jednu smjenu.“
Poklopio sam slušalicu. P. je obolio. Pa što ako je obolio? Zar je to razlog? I ja sam bolestan. Svi smo mi u ovom poslu bolesni. Da nismo, ne bi se njime ni bavili. Otkazati avion zbog nečije bolesti. Radije ne bih znao takve stvari. Zašto ne izmisle neki banalan, glupi razlog. Recimo potres. Potres je dobar izgovor. Potres koji je progutao sve ceste u okolici skup s aerodromom. Ili teroristi. Teroristi koji su oteli sve raspoložive avione, zabili se njima u gradove pa je izbio Treći svjetski rat. Ili u nuklearku u Krškom. S takvim scenarijem bi izašao na kraj. Bojim se radijacije. Ne osjetiš je. Samo ti otpadne kosa i meso s kostiju na putu do videoteke. Više volim dramatične stvari koje možeš sagledati dok se odvijaju.
***
Da ne poludim, otišao sam do Kaamila na partiju kamenčića. Kaamil je stari beduin iz klana sa Sinaja. Da nas oni tu ne čuvaju, za pristojnu naknadu, pola bi kampa preko noći jednostavno nestalo. Često sam zalazio u Kaamilov šator, nosio mu crni čaj, ovčji sir i duhan za nargilu. Igrali bi igru kamenčićima nalik na mlin i vodili duge razgovore. No ovoga puta smo šutjeli. Kaamil me promatrao preko svog orlovskog nosa.
„Namjerno gubiš.“, reče mi napokon Kaamil „No gubiš na krivi način i na krivim mjestima. Da bi istinski izgubio, najprije moraš naučiti gubiti sebe.“
„Ali Kamile,“ pobunih se, „kako JA može izgubiti samo sebe? To je kao da zmija zmija pokuša progutati svoj rep.''
„Upravo tako. To je krivi način. No da bi naučio istinski gubiti sebe, treba ti prijatelj. Ali pravi prijatelj. Onaj koji je spreman svoj život položiti za drugoga.“
„Gdje da nađem takvog ludog prijatelja?“
„Što, zar nemaš pravog prijatelja? Zaista tužno. Onda si radije nabavi psa. Hahahaha…“
„Psa?“
Zaista, Kamil je u pravu. Nemam ni psa. Na svakoj bušaćoj garnituri postoji barem jedan pas. Bušaći pas je dio inventara. Ide u kompletu skup krpeljima, bušaćim šipkama, dlijetima, geolozima i njihovom barakom. Ovo je prva garnitura na kojoj nema psa! Čak i na platformi usred mora imali smo morske pse. A ovdje?
„Ovdje nema ništa…“, rekoh, „ni psa.“
„Ima!“, reče Kaamil i upre rukom ka nebu, „Pogledaj: An Najm. Zvijezda.“
„Što?“
„Tako mi zvijezde kad zalazi,“, pjevušio je Kaamil ajet iz Kur'ana, „nije zalutao drug vaš, niti skrenuo i ne govori po želji. To je jedino Objava - objavljuje se. Uči ga Jedan žestokih sila, Posjednik snage. Tad se postavio, i on bio na horizontu najuzvišenijem, zatim se približio, pa spustio, pa bio na rastojanju dva luka ili bliži, te objavio (Allah) robu Svom, šta je objavio. Nije poreklo srce što je vidio.''
„I… što je vidio?“
„Vidio je to što je vidio. Sve je vidio. I ništa. Vidio je i to da je On, On onaj koji obogaćuje i Koji pribavlja, i da je On, On Gospodar Siriusa.“
„Siriusa?“
Kaamil se samo nasmijao, pućnuo dim iz nargile i otkrio mi malu tajnu: želiš li na nebu pronaći Sirius, pred jutro kasnog ljeta prvo potraži konstelaciju Oriona, velikog nebeskog lovca, zatim posegni za tri zvijezde o njegovom pojasu. Slijedi kroz njih zamišljenu liniju, sve niže i niže kako ljeto odmiče, lijevo dolje sve do Siriusa, najsjajnije plave zvijezde, odmah iznad horizonta.
***
Topli vjetar puše već tri dana. Došao je autobusom sa smjenom. S pasjom vrućinom kasnog ljeta, kako je i najavila najsjajnija zvijezda na nebu. Pseća zvijezda. Sirius. Što je imao? Tek zavežljaj. Što sam ja imao? Cipele pune pijeska i otkazanu avionsku kartu. Sasvim dobri uvjeti za početak prekrasnog prijateljstva.
Sjedio sam ispred barake, držao noge na velikom 17 1/2'' dlijetu za uvodno bušenje,
pijuckao crni čaj posut mrvicama mente i čitao Rimbauda. Izdvojio se iz skupine radnika, stao pred mene i razvukao osmijeh od uha do uha. Odmah mi se prikrpao. Kao kad pokupite neko štene uz cestu. Jednostavno mi se uvukao pod kožu, taj mali zdepasti, nabijeni arap iz Gornjeg Egipta s poslom čistaća kampa. Svakoga dana čistio je moju baraku i uredski kontejner na samoj bušotini. Punio frižider. Donosio voće i kolačiće iz kuhinje, pratio u dugim šetnjama i vožnjama kroz pustinju, postao moj vjerni pratitelj. Bili smo nešto kao Don Quijote i Sancho Panza. Kao Gilgameš i Enkidu. Ili kao Zagor i Čiko, ako ti je draže. Jednog dana, pri povratku u kamp, povjerio sam mu se:
„Toshka, moram odavle. Ovo više nije mjesto za mene.“
„Skuhat ću čaj“, rekao je.
Dok smo sjedili ispred barake i pili čaj, Toshka je progovorio.
„Gledam te kako se mučiš. I ja se mučim. Izgara me neutaživa strast. Ne mogu više ovako. Moj problem je u tome to se ne mogu oženiti. Kod nas žena košta 30 000 dolara. Toliko treba dati njenim roditeljima. Ovim tempom trebat će mi bar 20 godina. A dotle, oh, izludjet ću.“
„Vidiš, a mene čeka moja draga.“
„Mene ne čeka nitko“
„Čujem da je Kaamil tvoj ujak. Potegnuo je dobre veze kako bih se ti zaposlio ovdje. Zaradit ćeš ti te pare.“
„O da, ujak je zaista pokrenuo neke stvari. No mislim da smo ti i ja ovdje iz nekog sasvim drugog razloga. Mislim da ja moram učiniti nešto za tebe, a ti za mene.''
„Što zaboga ?“
„Samo Milostivi zna.“
„I Kaamil zna. No on o tome šuti.“
Nisam tada shvaćao svu dimenziju Kaamilovih riječi. Čitao sam i po sto puta ajet iz Kur'ana, onaj o Zvijezdi, no nisam ništa razumio. A onda jednog dana, dok sam stajao na tornju i nadzirao cementaciju zaštitne kolone, primijetio sam kako je Toshka krenuo sa kantom punom smeća do jame na rubu kampa. Spazih veliki oblak u obliku psa. Lebdio je iznad Toshke i jame. Jedan jedini oblak. Prođoše me trnci, ali nisam zadrhtao. Nije bilo hladno. Nisam bio uplašen. I Toshka je osjetio nešto. Nije vidio oblak, ali je stao i njušio zrak svojim širokim nozdrvama. A onda su zakašljali snažni agregati za utiskivanje cementne kaše. Gubili smo tlak u sistemu i više se nisam mogao baviti Toshkom i oblacima. Kada je te večeri došao do kabine da donese svježe limete, nije rekao ništa. Samo me pogledao onim svojim velikim očima… i oboje smo znali da je počelo.
***
S dolaskom večeri Toshka se počeo čudno ponašati. Samo je sjedio na stolici u kutu i znojio se. Trzao bi se na svaki šum i odlazio prema prozoru. Otvarao je vrata barake, njušio svježi noćni povjetarac, satima nepomično piljio u mrak. Pitao sam sutradan o tome Kaamila, no on je samo slegnuo ramenima i rekao: Inshallah... a zatim bi postavio kamenčiće za novu igru.
Toshka više nije mogao obavljati svoje dnevne obaveze. Tijelo mu je sve više i više izobličavalo. Dlaka mu je sve više i više rasla. Nije mi preostalo ništa drugo nego da ga zatvorim u kabinu dok ne završi svoju transformaciju. Da su ga kojim slučajem vidjeli, zatukli bi ga na licu mjesta. Kampom su se počele širiti glasine. Rekao sam im da je Toshka obolio i da sam ga poslao u Kairo. Znali su da lažem i da se nešto čudno odvija u mojoj baraci. Iz nje bi noću dopirao cvilež. Nisam znao što da uradim. Sjedio sam u polutami sobe i piljio pred sebe. Iz pravca pustinje zavijali su divlji psi, monitorima su mahnito poskakivali parametri bušotine, stenjao je pokvareni klima uređaj, sa zvučnika svirao je Texas. Tu pred mojim očima, u mojoj kabini, na mom krevetu, ispod drevnog pustinjskog neba, ispod Siriusa - pseće zvijezde, Toshka se pretvarao u psa.
***
One noći kad sam ih ugledao, stajali su na crti između svjetlosti koje su bacali reflektori postrojenja i mraka pustinje. Cijeli čopor ženki. Dolazile su sve bliže, proklete kuje, i dozivale ga, puštale niz vjetar svoje mirise, a on se mučio i cvokotao zubima, grizao vlastite udove smrznute do kostiju. Pokrivao sam ga dekom. Donosio hladne vode kada ga je zahvatila groznica, otvorio konzervu, no nije htio jesti. Vatra je palila njegovu utrobu. Samo je odmaknuo glavu, odvukao se do vrata, uzvratio zavijanjem te mahnito grebući raskrvario šape. Uhvatio sam ga za šiju i odvukao zahod. Nekako je izdržao još jednu noć, taj moj prijatelj pas, a onda ga više nisam mogao gledati kako se muči. Otvorio sam vrata i pustio ga u noć.
Trebalo mi je dosta da skupim hrabrost i krenem za njim. Iz mraka je dopirao cvilež. Vidio sam klupko pasa kako se pari tamo pokraj jame za smeće. Vidio sam Toshku zapjenjene krvave gubice kako naskakuje na neku kuju. Prošao sam pokraj njih i zaputio se u pustinju. Dugo, dugo sam hodao uz vjetar, što dalje od buke postrojenja, sve dok mi pogled na noćno zvjezdano nebo više nisu ometali snažni reflektori. Stajao sam neko vrijeme na dini. Topli vjetar nosio je miris mora. Gledao sam u zvijezde. Iznad mene, okružen svojim psima, lovio je Orion.
Pošao sam prstom preko neba, prošao pokraj Siriusa, čuvara nebesa fiksiranog onkraj ponora novog utjelovljenja, zvjezdanog psa što ustrajno i strpljivo stražari na prijelazu Mliječne staze i krenuo na dolje, sve niže i niže do konstelacije zvane Argo. Brod.
Sljedećeg me jutra više nije bilo.
|
|
