Ovu SF pričicu počeo sam pisati još ljetos u Novigradu istarskom i to specijalno za Istrakonov natječaj. No kako to obično biva, priča je završila u ladici da malo odstoji i sazrije. Baš kao što zrije i novouvedena posebna nagrada na koju sam se namjerio: nagrada za najbolju obradu istarske teme - istarski pršut. I taman kad sam je odlučio završiti, riknuo mi je hard disk. Podatke smo ipak nekako uspjeli spasiti, pa sam se primio posla da priču privedem kraju. Ali avaj! Onda otkrih da je Istrakonov natječaj već zatvoren. Pa evo, kad smo ostali bez istarskog pršuta, da barem s vama podjelim ovu priču.
IMA LI PILJAKA TAMO GORE, NA JUGU?
~ Nagrada SFera, 2007, objavljeno u zbirci BLOG.SF
Da su piljci sličice Fudbalera i timova Nova bi bila ponosna vlasnica zavidne kolekcije. Njen sasvim osobni National Geografic dokumentarac kojeg nije mogla podijeliti sa drugima. U njemu je uživala sama. I još možda samo mačak Bartolomeo kada bi i nakon ponovljenog brojanja, s tugom ustvrdila da ipak nisu svi na broju. Ovako joj je preostajalo da svakog jutra iznova prebrojava mlade ptiće kao što je onomad Regoč prebrojavao kamenje Legengrada.
Pas Kazimir, slatki mali bigl, drijemao je na ceradi i nije pokazivao nikakve namjere da otjera Bartolomea sa svog teritorija. Kakve li koristi od njega?, pitala se Nova. A željela je samo majicu sa Snoopyem kakvu nose djevojčice iz ulice pa je pisala raznim udrugama. No javili su se samo iz Udruge za zaštitu životinja, uvalili joj bigla, dvjesto kila dehidrirane hrane kojoj je prošao rok trajanja, snimili za TV, inkasirali pozamašnu uplatu od Kompanije - i nestali. Više se nikad nisu javili. Ni nakon trećeg brojanja piljci nisu bili na broju. U petom gnijezdu falio je mali Čičko.
''O Čičko, Čičko gdje li si?'', uzdahne duboko Nova i naviri se u gnijezdo. Piljci kao po komandi otvore usta i zametnu borbu za životni prostor. Možda je negdje na dnu gnijezda prekriven ostalim ptićima? A možda i nije. Nova skrene pogled na Bartolomea. Što ga je duže promatrala, sve je više i više je bila uvjerena da ga je baš on pojeo. Uskoro je svaki Bartolomeov pokret doslovce vrištao krivnjom. I dok se bavila mišlju da ga uhvati za rep, ispraši po okolnim zidinama, a onda zavitla njegovu strvinu daleko na pučinu za hranu galebovima, mačak gurne glavu ka Kazi, a ovaj samo veselo mahne repom i obliže ga.
''Glupi psu…'', promrmlja Nova. Uočavala je previše sličnosti između svoje i biglove naravi što bi je uvijek iznova naljutilo. Ponovno se nalukne u gnijezdo.
''Čičkooooo!!!'', drekne ljutito i ptići u gnijezdu se umire. Na trećem katu hotela otvore se škure i Nova se nađe oči u oči sa starijom ženom. Žena vrisne, krene unatrag no posrne i sruši vazu. Jednom rukom uhvati se grčevito za stolnjak, drugom za grudi, a onda se povlačeći sve za sobom, prevali uz tresak preko naslona fotelje. Pogled na gorostasnu djevojčicu kuštrave glave koja doseže prozore na trećem katu nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ponajmanje upravitelja hotela Giussepea Nardinija zvanog Guzonja, koji je Novu bio prisiljen gledati svakog dana. Izletio je iz hotela vitlajući palicom za golf.
''Fali mi Čičko. Samo sam gledala gdje je.'', ispričavala se Nova
''Porca madonna i piljci! Otrovat ću i tebe i njih!'', žestio se Nardini pokušavajući je dohvatiti palicom, no Nova je vješto izmicala noge pred njegovim udarcima.
''Bravo Guzonja! Fino si kaza maloj!'', dobaci netko kroz otvoren prozor u susjedstvu.
Nova se pokunji. Tužnih očiju u kojima su se skupljale suze, prekorači zid oronule kamene zgrade, vlažnog spremišta za čamce i pedaline kojeg joj je dodijelio grad i na kojem je još uvijek stajao neonski natpis Disco club. Za sobom namjesti krovnu konstrukciju ostavljajući tek prorez kroz koji se mogao vidjeti mjesec. A mjesec je te večeri ličio na croissant, mirisnu kiflicu iz albanske pekare ili roščić od oraha iz slastičarne, sve te roge vražje koji zavode djecu, kako bi govorio fra Slavko dajući im stari kruh od prekjučer - da se ne razmaze i ne pokvare. Na Novigrad se polako spuštao mrak. S dolaskom večeri na snagu je stupao policijski sat i ulice bi opustjele od rijetkih turista. Čarke između Albanaca i Kineza oko prostora s vremenom su prerasle u pravi rat. Kinezi su držali Umag, Albanci Poreč, a Novigrad između njih i sam je bio podijeljen. Nova bi pažljivo uklonila krovnu konstrukciju starog disca i iskrala se u noć. Šuljala se kroz vrtove, prelazila zidove i dvorišta, tiho i mekano poput Bartolomea. Kroz otvorene prozore mogla je čuti lupkanje jedaćeg pribora. Obično bi se odšmucala do kluba Talijana. Tamo bi ostavljali upaljen TV i onda je Nova krišom gledala Kroniku dana. U sažetku današnjeg burnog saborskog zasjedanja, jedan je zastupnik žestoko protestirao. Grmio je s govornice i zalagao za amandman kojim bi se mutanti stavili izvan zakona. Nova ga prepozna. Dolazio bi u hotel svakoga ljeta i uzimao sobu s pogledom na njen Disco club. Jedne večeri, pozvao ju je na prozor svoje hotelske sobe. Stajao je tamo u kućnom ogrtaču zažarenog pogleda.
''Nova, a šta ti je ono pod majicom?'', upitao je
''Nemam ništa, '', odvrati začuđeno Nova, ''ta šta bi imala?''
''Imaš, imaš.'', odvrati on, ''Skrivaš tamo nešto od mene.''
''Samo stara majica.'', snuždila se Nova, ''A htjela bi majicu sa Snupijem.''
''Skinder je, i nabavit ću ti TRI majice sa Snupićem.'' Nova se poveseli i brzo skine majicu preko glave.
''''Nova, ehm… vidim, izrasla si u pravu djevojku. Uhuhu, a imadeš i dlaka pod pazuhom! Khm, a gdje ih jošte imaš curo, a? Rec'der ti meni?''
Nova odloži majicu na prozor hotelske sobe i pobliže ga promotri. Stajao je gol i dirao se po pimpaču. Nova se isprva od srca nasmije smiješnom čovječuljku, a onda se sjeti riječi fratara i časnih, da je diranje po pimpaču i gledanje Harry Pottera smrtni grijeh. Rekla mu je neka prestane, no on nije prestajao, samo je dahtao. Rekao joj je da priđe bliže, da joj nešto šapne na uho i ona je prišla. A onda joj je povjerio svoju fantaziju. Šapnuo je kako bi htio da ona legne na beton i raširi noge, a onda bi on skočio naglavačke s prozora u njenu vaginu i potpuno se izgubio u njoj. No pomisao da je njena vagina mačak Bartolomeo koji guta goluždravog ptića, rasrdila je Novu. Čvrgnula je snažno čovječuljka i on je odletio preko sobe. Navukla je majicu i otišla leći u svoj disco. Skupili su se ljudi, došla je i policija. Hitna ga je odvezla polomljenog u bolnicu. Kompanija je sve zataškala i Nova je već zaboravila na taj nemili događaj, kad gle, evo opet čovječuljka, u Kronici dana bijesni protiv mutanata i poziva na njihov izgon.
Nova se nije razumjela u politiku. Niti je politika imala razumijevanja za nju. Znala je samo da se sve oko nje mijenja i da je sama podložna promjeni. Njeno tijelo je raslo... i raslo... i sve više je zarobljavalo. Strpljivo je kucala o zidove svoje robijaške ćelije, nadajući se da će vrijeme dati odgovore na sva njena pitanja, ali niti vrijeme, izgleda nije poznavalo morzeovu abecedu robijaša. Jučer ne nalikuje na danas, tko zna što donosi sutra… i što joj vrijedi sva ta strpljivost? Za što li se može čvrsto uhvatiti? Niti njeni piljci nad kojima je toliko bdjela nisu ostajali u svojim gnijezdima i bila je na najboljem putu da zaboravi piljke i svu tu njihovu perfidnu igru skrivača. U ovome pejzažu u kome se kretala, razlikovala je događaje više po nekoj gustoći i intenzitetu kojom bi je obavijali i zapljuskivali kao more zidine Novigrada po kojem je dobila i ime. Nova iz grada.
Nekad je kompanija ovdje posjedovala sve. Proguran je zakon kojim su dozvoljeni genetski pokusi. Farmaceutska industrija slila se u pitome istarske krajeve, a za njom i vojska bogatih očajnika u potrazi za tajnom vječne mladosti. Domaći ljudi prodavali su zemlju, a kad više nisu imali ništa za prodati, založili su sebe. Za genetske pokuse. Tako je i Nova prodana Kompaniji još u majčinoj utrobi. Onda je netko progurao novi zakon i sve se opet promijenilo. Kompanija se postupno premještala u Aziju, a Nova je uz obilnu nadoknadu dana gradu kao turistička atrakcija. Turisti su navirali diveći se oživljenim istarskim legendama. No ubrzo se i to se promijenilo. Promijenila se klima, zahladilo je, a turisti su, baš kao i piljci, radije odlazili u toplije krajeve. Mutante više nitko nije želio u svojoj blizini. Podsjećali su ljude na vlastito zarobljeništvo.
Sljedećeg jutra posjetio ju je Denis, čovjek iz Kompanije. Opet je donio papire na potpis.
''Hajde ne budi tvrdoglava Nova. Potpiši. Neću te puno nagovarati. Ta znaš i sama da Kompanija seli u Kinu. Svi su već otišli.'', rekao joj je. ''I čovjek šišmiš iz Krnige. I psoglava djeca iz Motovuna. I istarski divovi… baš svi. Ovdje ionako s vama samo problemi.''
''Ima li u Kini vaza?'', upita Nova
''Čega?''
''Vaza'', ponovi Nova
''Naravno da ima. Svega ima u Kini. Zašto pitaš? ''
''Eto tako...'' reče. Stara Lijang Xiao rekla joj je da je krhka kao vaza. Voljela je vaze. Nada se da u Kini ima lijepih vaza. I piljaka.
''A ima li u Kini piljaka?''
''Koga?''.
Nova ga uhvati i podigne do gnijezda.''Piljaka, Denise.''
''Ima, ima… svega ima u Kini. Samo me spusti dolje i potpiši.''
I Nova je potpisala. Gledala je Denisa kako odlazi duž šetališta podno novigradskih zidina i zamiče za rt prema crkvenom zvoniku.
Te večeri Nova je ležala među svojim čamcima. Bartolomeo i Kazo hrkali su isprepleteni na njenom trbuhu. Namjestila je sadnolinu pod glavu i promatrala zvjezdano nebo. Piljci su pijukali u svojim gnijezdima. Vjetar je nosio miris mora. Negdje u susjedstvu kloparao je pokvareni klima uređaj. Razmišljala je o Kini. Na staroj karti koju je mogla vidjeti kroz prozor škole, Kina je bila zemlja na sjeveru. No otkad je zemlja promijenila polove, sada se nalazila - na jugu. I Nova se nadala da piljci i dalje lete na jug. Sve tamo gore, do daleke Kine.