10.01.2005., ponedjeljak
NEDJELJNI PREVRAT DEDE JOSINE
Punac baš drži do generacijskih jazova i daje si za pravo da mi po enti put prepričava kako je igrao lijevo krilo u Zagrebovim juniorima, držao govor '71. radnicima u svom poduzeću, a ja sve to moram pozorno slušat. Ako sam loše volje zbog promjene vremena ili se jednostavno želim iskaliti na puncu, dovedem mu mog dedu Josinu na nedjeljni ručak.
A deda.., he, he, od rakijice, neke pelješke travarice, do juhe, deda uspije postaviti pontonski most preko Drave. Za dvadeset minuta, što je tada predstavljao rekord inžinjerije vojske Kraljevine Jugoslavije. Juha je uistinu bila odlična; mrkvica, grašak, grincajg i knedliči i nisu je mogli pokvariti niti avioni iznad Ptuja. A tamo se u jednom dvorcu, u perivoju kojeg je pod starim kestenom deda Joso nevino prebirao po žicama svoje gitare, skrila njemačka radiostanica. Ej vidi bre Joso, kako lepo Srbin ume da manvriše, divio se kaplar Amfilohije avionima u formaciji, pa im je vojska mahala, pa su im avioni odmahnuli krilima, pa se ispostavilo da su to 'Štuke' i Messerschmitti da to Švabo jaše crna konja za Beograd. Pristojan, fin svet ti Nemci. Uvijek odpozdrave.
A onda se Švabo uz urlik mašina obrušio s neba tako da si mogao da mu vidiš lice, izmitraljirao, izbombardirao i skroz razbio hrabru kraljevu vojsku. Do drugog tanjura deda je kao dezerter izbio s gitarom iz šume tamo negdje kod Kašine i sakrio se u perine neke seoske cure. Nisu se stigli ni pokupiti tanjuri, a deda je kao domobran elitnog brdskog zdruga i ušao u Sinj stupajući preko latica cvijeća. Onda je otkrio, tamo negdje baš prije okupacije stola od strane pohanih tikvica i faširanaca, da je sve prisvojio Talijan. I prođe ga državotvorni zanos te se priključi pozadinskim četama.
Dok priča pozadinske zgode, koje se ne razlikuju od kad je vojske i ratova, deda pomalo odsutno kao Roy Neary (Richard Dreyfuss) u 'Bliskim susretima treće vrste' iz pirea formira Lijepu Našu. Deda, nešto ti je malo prevelika ta Hrvatska, upozoravam, izvlačim mu osmijeh na lice.
Do kave, deda je već uhapšen od Gestapoa jer je pomagao i skrivao neke skojevce. Ma deda je pomagao svima koji su mu zakucali na vrata i nikad nije pitao tko je koje boje. I dok se čeka da punica nareže kolače, čekamo i da dedu deportiraju u logor. A ko čeka, taj i dočeka da naiđe neki poznati agent, neki zemljak, da se izgrle i izljube, da odu iza ugla gostionu na janjetinu. A u međuvremenu.., taman kad je punica načela orehnjaču, trudovi zarežu i moju babu, ličku partizanku koja je onomad zarobila dedu skup s poljskom kuhinjom u nekom banditskom prepadu na vesele domobrane te zanijela u žaru klasne borbe svojih mladih godina. Deda zastane, uhvati noktima kocku šećera i ubaci je u šalicu kave, promiješa, kapne malo mlijeka i pojasni kako je babu prošao revolucionarni zanos u momentu kad se moj otac prvi put izdajnički ritnuo nožicom i kako je došla sestrični u Zagreb da u miru rodi. I tako, dok je on uz janjetinu slavio s ustaškim agentom svoje oslobođenje, babi došlo njeno vrijeme i ona hrabro, kako i dolikuje jednoj proleterki, potegne pješke od Volovčice ka rodilištu u Petrovoj uzevši sa sobom tek mali kuhinjski štokrlić da se putem i odmori. A umori se baš nasred pruge na Sveticama te sjede da malo otpočine, eto, baš u trenutku kad su saveznici odlučili izbombardirati vlakove i borongajski aerodrom. Padaju bombe, sve okolo gori, a baba sjedi nasred pruge odmara i sve se čudi; pričale joj žene da su trudovi zajebana stvar, da pukne i vodenjak i sve to, ali da je sve to ovako biblijski dramatično, da grmi nebo i podrhtava zemlja, to si ni u snu nije mogla zamisliti.
Vidiš, vidiš, nisam znao za ovaj detalj, šapćem maloj kovrčavoj, sad mi je jasno zašto moj stari pomahnita kad su u pitanu avioni, zašto je onomad pošizio i polomio moju maketu leteće tvrđave, ukinuo đeparac kad sam se upisao u aeroklub te potegao žnjore ne bili me uvalio u protuvazdušnu obranu. I dok Ameri i Englezi krljaju vlakove i bunkere po Borongaju, punica u brišućem letu zasipava stol orehnjačama, mađaricama, dobošicama, vanili kiflicama. Deda zadovoljno cokće i dijeli komplimente. Vani je prekrasno nedjeljno poslijepodne, a u podrumu gostione od silne pjesme i mirisne janjetine ne čuju se sirene, avioni ni bombe i dok ga ustaški agent vozi kući k babi, dedu zazebe oko srca kad iz smjera Volovčice ugleda gust dim. No gle čuda, eno babe sjedi nasred pruge. Utrpaju je u auto i povezu u Petrovu, no već negdje kod Maksimira puče vodenjak i poteče moja baba, razli se po dosjeima i fajlama koje je agent prenosio, rastopi se njihova tinta do nečitljivosti. I tko zna koliko je vaših djedova moja baba tada spasila, možda ni vas ne bi bilo, možda baš i vašeg ćaću mladiću, veli deda mom puncu, jer mi sve znamo da je vaš ćaća bio partijski ilegalac. Ko to 'mi' deda? Upitam ja..., al ne stignem čuti odgovor, jer je opet došlo do prevrata i dok partizani ulaze u Zagreb sa svih strana, dedi se sklapaju kapci i pada u onaj slatki podnevni drijemež. Stavljam mu jastuk pod glavu i pokrivam ga dekom. Deda spava i smiješi se. Opet sanja nešto veliko, nešto lijepo, nešto dobro. A san mu je bogami trajao i potrajao... i tko zna dali će se moj dobri deda iz njega ikada i probuditi.
|
|
