Što se ja razočaram kad vidim sliku nekog zamišljenog lika... Na primer nekog blogera. To me baš rastuži. Nema veze kako izgleda na slici, može biti lep kao filmski glumac, prosto se razočaram.
Pre mesec ili dva sam videla neke blogerke na slikama. Bile su slatke. Ipak, nisam bila zadovoljna. Obična ljudska bića. Bedak.
Moje prvo razočarenje te vrste bio je mister Darcy. Prvi put sam ga videla u ogledalcetu. Moja majka je iz nekog razloga smatrala da deca imaju biti u krevetu u određeno doba, a na televiziji nisu vodili računa o tome da ta i takva deca možda u najveće gutaju Jane Austin i da ŽELE i MORAJU da vide poslednju epizodu u kojoj se Darsi i Elizabeta (u mojoj glavi ja) smuvavaju. Sreća je da imam oca avanturistu. On mi je doneo ogledalce u sobu u kojoj sam ležala očajna i neutešna. U njemu se ogledalo drugo i veće ogledalo iz predsoblja u kom se opet video televizor iz dnevne sobe, a na televizoru on, Mr. Dracy... ili su bar tako zvali nekog lika, svog jadnog i nikakvog, ni nalik mom Mr Darcyju. Ceo svet mi se srušio.
Petnaestak godina kasnije sam ga ponovo gledala, oči u oči (ništa ogledala) i u mnogo drugačijem izdanju. Imala sam 20+ godina i mogla sam da idem u krevet kad god hoću, mogla sam i da ne idem u krevet ako mi se samo tako htelo! E taj mr Darcy, taj mista Daaaaarcy... ooooooh! Gde je vibrator, kad je najpotrebniji!
Ako li bi vam palo na pamet da kažete nešto protiv Mr Darcyja u liku Colina Firtha, bolje to radite na svom blogu. I gledajte da ja ne vidim. I slike mi ne šaljite. Hoću da zamisljam srebrnu kožu, ljubičastu krljušt, krila i ostalo.
|