porno zmajevi https://blog.dnevnik.hr/pornozmajevi

ponedjeljak, 30.12.2013.

"ja ne volim tajne. ni svoje."

Sve su mi baterije prazne jer stalno punim mobitelovu bateriju koja je ionako mrtva jer da nije ne bi joj trebalo konstantno punjenje.

Nekako mi je dolaženje na blog nekako ...vraćanje u neko "doma". Iz kojeg sam otišla. Oh kako to paše ostatku mog života trenutno.

Nekidan sam rekla da mi mobitelova baterija možda ne crkava nego samo biva protektivnom. Upravo sam to htjela proširiti i na wordpress koji me tehničkim smetnjama gurnuo ovamo, ali onda mi je prestao raditi i ovaj dio laptopa koji glumi miša... počela sam pisati da mi je to sad već previše tehničkih poteškoća i da idem restartati laptop, ali, zapravo, to je distrakcija od vlastitih slova manje.

Jučer sam pisala englesku verziju posta o keksima i, multitaskajuć, razmišljala o tome kako sam si zamalo zabranila taj post i kako sam na samu sebe krenula modlicom za kekse, odrezati što ne paše i kako tko zna koliko to puta napravim i ne primijetim.

Barbara je vidjela post i pitala me tko sam jer se recepti nisu uklapali u mene. Recimo Ana je dilemu o receptu na blogu nazvala egzistencijalnom. A to su samo recepti za kekse. Ali da, tko sam ja i koje su mi teme dozvoljene na blogu u životu bilogdje. Samodefiniranje receptom za kekse. Na wordpressu mi je podnaslov bloga bio "znam šta ću pa ću sve".

Sad si mislim kako je sjajno što nisam stavila link do bloga na fejsbuk, pa nitko tko me pozna neće vidjet kako polusuvislo baljezgam, osim par ljudi koji su od mene čuli i gore.

A bila sam nekim putem došla do nečijeg bloga za koji ne znam je li mu kombinacija slova i pozadine namjerno posve nečitka ili slučajno posve nečitka ili ga je moj prespori internet poluotvorio i koji je u ono malo teksta što sam označila da bih ga uopće vidjela izgledao kao priča koju netko dugo vrti samo u vlastitoj glavi pa ju je sad otšaptao u rupu. I u slavno, čudnouho, doduše, društvo, to smjesti čovjeka, ali ipak. Suicid tišinom.

Sad sam pauzirala pisanje radeći nešto drugo, i u kutu lubanje malo razmišljala o tome kako se ljudi skrivaju i šute i prigušuju i gase jer su previše nešto ili jer neka faseta ne paše među neki krug ljudi ili jer. I malo sam razmišljala, osoba H. mi je davala savjete tehničkog tipa i činila da se ne osjećam kao nedovoljno nešto jer ne znam sve to i sama, i još bolje nego ona!, nego samo da mi je lijepo što postoje i takvi čudni ljudi koji znaju sve te stvari i kako je to lijepo jer ne moram sve sama i nitko ne mora, kad god započnem novi broj Sandmana pročitam tko su sve ljudi koji su ga radili i postoji čovjek koji samo piše slova i postoji čovjek koji samo boja, i počela sam čitati u nekom trenutku zahvale u knjigama, to mi dođe kao literatura za kolegij Ne moram sve sama, ajme, izgubila sam se u rečenici, osoba H. i tehnička podrška i samo sam bila zahvalna, za promjenu. I razmišljala sam kako nakon sveg tog gušenja i gašenja i udaranja se nogom jer nisam dovoljno na ono što je ostalo još krenem modlicom za kekse jer nisam ja čovjek koji na internet stavlja recepte za kekse.

Puknut ću nekad i link na fejsbuk. Rupe u koje carevi iz priča šapću svoje tajne imaju nezgodnu sklonost da iz njih narastu trske i sve kažu svima. Nekako mi je to trenutno drag fičr rupa.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Žena nikad ne može imati previše blogova.