porno zmajevi https://blog.dnevnik.hr/pornozmajevi

ponedjeljak, 30.12.2013.

"ja ne volim tajne. ni svoje."

Sve su mi baterije prazne jer stalno punim mobitelovu bateriju koja je ionako mrtva jer da nije ne bi joj trebalo konstantno punjenje.

Nekako mi je dolaženje na blog nekako ...vraćanje u neko "doma". Iz kojeg sam otišla. Oh kako to paše ostatku mog života trenutno.

Nekidan sam rekla da mi mobitelova baterija možda ne crkava nego samo biva protektivnom. Upravo sam to htjela proširiti i na wordpress koji me tehničkim smetnjama gurnuo ovamo, ali onda mi je prestao raditi i ovaj dio laptopa koji glumi miša... počela sam pisati da mi je to sad već previše tehničkih poteškoća i da idem restartati laptop, ali, zapravo, to je distrakcija od vlastitih slova manje.

Jučer sam pisala englesku verziju posta o keksima i, multitaskajuć, razmišljala o tome kako sam si zamalo zabranila taj post i kako sam na samu sebe krenula modlicom za kekse, odrezati što ne paše i kako tko zna koliko to puta napravim i ne primijetim.

Barbara je vidjela post i pitala me tko sam jer se recepti nisu uklapali u mene. Recimo Ana je dilemu o receptu na blogu nazvala egzistencijalnom. A to su samo recepti za kekse. Ali da, tko sam ja i koje su mi teme dozvoljene na blogu u životu bilogdje. Samodefiniranje receptom za kekse. Na wordpressu mi je podnaslov bloga bio "znam šta ću pa ću sve".

Sad si mislim kako je sjajno što nisam stavila link do bloga na fejsbuk, pa nitko tko me pozna neće vidjet kako polusuvislo baljezgam, osim par ljudi koji su od mene čuli i gore.

A bila sam nekim putem došla do nečijeg bloga za koji ne znam je li mu kombinacija slova i pozadine namjerno posve nečitka ili slučajno posve nečitka ili ga je moj prespori internet poluotvorio i koji je u ono malo teksta što sam označila da bih ga uopće vidjela izgledao kao priča koju netko dugo vrti samo u vlastitoj glavi pa ju je sad otšaptao u rupu. I u slavno, čudnouho, doduše, društvo, to smjesti čovjeka, ali ipak. Suicid tišinom.

Sad sam pauzirala pisanje radeći nešto drugo, i u kutu lubanje malo razmišljala o tome kako se ljudi skrivaju i šute i prigušuju i gase jer su previše nešto ili jer neka faseta ne paše među neki krug ljudi ili jer. I malo sam razmišljala, osoba H. mi je davala savjete tehničkog tipa i činila da se ne osjećam kao nedovoljno nešto jer ne znam sve to i sama, i još bolje nego ona!, nego samo da mi je lijepo što postoje i takvi čudni ljudi koji znaju sve te stvari i kako je to lijepo jer ne moram sve sama i nitko ne mora, kad god započnem novi broj Sandmana pročitam tko su sve ljudi koji su ga radili i postoji čovjek koji samo piše slova i postoji čovjek koji samo boja, i počela sam čitati u nekom trenutku zahvale u knjigama, to mi dođe kao literatura za kolegij Ne moram sve sama, ajme, izgubila sam se u rečenici, osoba H. i tehnička podrška i samo sam bila zahvalna, za promjenu. I razmišljala sam kako nakon sveg tog gušenja i gašenja i udaranja se nogom jer nisam dovoljno na ono što je ostalo još krenem modlicom za kekse jer nisam ja čovjek koji na internet stavlja recepte za kekse.

Puknut ću nekad i link na fejsbuk. Rupe u koje carevi iz priča šapću svoje tajne imaju nezgodnu sklonost da iz njih narastu trske i sve kažu svima. Nekako mi je to trenutno drag fičr rupa.

30.12.2013. u 22:15 • 1 Komentara • Print • # • ^

Prva prehrambena engleska epizoda.

Naumjeh počet s pisanjem o crtanju, ali prebacivanje svega što sam ikad fotkala ovim fotićem traje stoljeće. I mislim da bi bilo bolje da sam prvo izbrisala onih 90% fotaka koje su za brisanje. Treba mi dat karticu od 256 MB da se učim pročišćavanju.

Dakle, hrana i ja u Engleskama. Oh, pa ovo će sadržavati i recepat. Izgleda da zbilja jesam ta osoba.

Prva značajna prehrambena engleska epizoda: Atomska pita

(Počela sam nedavno čitati Better Angels of Our Nature i piše Pinker kako je ljudima u četrdesetima i pedesetima atomsko oružje bilo tako super da su stavljali gljivaste oblake (kako se mushroom cloud kaže na poštenom hrvatskom jeziku?) u logotipe i proizvode rado nazivali atomskim ovimonim.)

Nevolja je počela sa stablom divljih jabuka na ničijoj zemlji, kako to nevolje već ponekad čine. Na stablu življahu jabuke, a neke od njih i na travi pod stablom. Kao dijete gledala sam Huga i to me nije iznenadilo. Divno li bi bilo ispeći nešto od jabuka koje sam sama nabrala, pomislih u svojoj očaravajućoj naivnosti.

Recept je zahtijevao griz. Otišla sam zahtijevati griz u trgovinu. "Treba mi ono kao ono", započeh, elokventna poput bukvine cjepanice, "od čeg se radi palenta, samo da nije od kukuruza nego od 'šen'ce". Na razumijevanje ne naiđoh. "Semolina!", uskliknu u jednom trenutku kuhanju vična kupkinja. "Nemamo mi toga, ćerce", reče prodavač.

Odoh do obližnjeg supermarketa po semolinu. Ljudi su se silno čudili što tražim semolinu i tražili semolinu po policama i po kompjuterima i po posvuda i na kraju zaista nađosmo griz.

I onda sam radila pitu koja se radi tako da se kalup obilato namaže maslacem. Pomiješa se šećer, griz i brašno u jednakim omjerima (3×3dl, kaže Sandrine na coolinarici, oh kako li sam dobra s ovim creditanjem sviju ikada) i doda im se prašak za pecivo. Onda se ispe trećina mješavine suhih sastojaka, pola od kile i pol naribanih jabuka posutih cimetom i dvama vanilin šećerima, trećina mješavine, druga polovica od kile i pol naribanih jabuka posutih cimetom i dvama vanilin šećerima, preostala trećina smjese, i onda se izmuti jedno jaje, 1 dl ulja i 2.5 dl mlijeka i izlije po svemu tome. Da, to onda malo pliva. Ja sam koristila okrugao silikonski kalup i to je bila greška. Kalup, po mogućnosti ne silikonski, premjesti se u pećnicu ugrijanu na 200°C i pusti unutra 35-40 minuta. Silikonski se kalup teškom mukom i uz ponešto prolijevanja premjesti na ravnu tepsiju i onda se premjesti u pećnicu.

To sve zvuči jednostavno. Ali.

Dva sata sam gulila i ribala proklete jabuke veličine natečenih malina i pitala se otkud li mi samo ta glupa ideja da bi bilo super ispeći nešto od jabuka koje sam sama ubrala.


Fotku sam provukla kroz Cymera atomic filter, da paše uz recept.


Sljedeći put sam kupila najveće jabuke koje sam našla u trgovini. Pita je bila jednako fina.

30.12.2013. u 01:18 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 29.12.2013.

kukiz!

Keksi broj jedan. Raspuknutići.



Radila sam dvije runde. Prvi su bili po nekom receptu koji je rezultirao neraspuknutim raspuknutićima koji su bili masniji od ovih drugih i maslac iz njih rastopio je šećer u prahu i uopće nisu izgledali ovako bijelo i super. Svejedno sam ih naslagala u karton od jaja, na njega napisala ho ho ho, odnijela ih na badnjačnu večeru i dobila dvije bračne ponude. Valjda je dosta teško upropastit 20 deka tamne čokolade. Onda sam našla drugi recept.

Imam krizu identiteta zato što pišem recept na blog.

Dakle:

200 g tamne čokolade
50 g maslaca
100 g šećera
2 jaja
1 vanilin šećer
200 g mekog brašna
prstohvat soli
pola žličice praška za pecivo
šećer u prahu
papir za pečenje



Čokolada i maslac se rastope na pari, dok se hlade se jaja i šećer (običan i vanilin) (upravo uviđam da nisam dodala vanilin šećer) tuku do pjenastosti (mikser <3 ). Onda se slatka jajna pjenica umiješa u rastopljenu čokoladu, pa se u to umiješa i brašno u koje je umiješano pola praška za pecivo.

Onda se sve to skupa prekrije prozirnom folijom i tutne u frižider. Recept kaže 2-3 sata ili preko noći, meni je nakon 2 sata situacija i dalje bila premekana i smjesa mi se keljila za ruke umjesto da formira kuglice pa sam je pustila da se steže do danas popodne kada sam napravila kuglice, uvaljala ih u šećer u prahu i stavila ih da se peku 11 minuta na 180°. S obzirom na to da rastu, imaju nekakve potrebe za malo osobnog prostora oko sebe.

Nakon što smo maznuli pola tepsije mama ih je zatvorila u teglu i pustila struju kroz poklopac, tako da ih par preživi do sutra.


Keksi broj dva: srećice od vanilije. Moram naći recept pa ću editirati post. :D



Našla sam recept.

Ja niš nisam spajala nit lijepila nit mazala marmeladom nit posipala šećerom. Divno su divne i tope se u ustima i nekako su svježe i lagane i nježnog limunastog okusa. S obzirom na pol kile maslaca, vjerujem da je dojam laganosti prokleta laž. Ali. <3

29.12.2013. u 22:54 • 0 Komentara • Print • # • ^

"ja sam pratila tvoj blog."

Tako se zvao Ninin mejl prije skoro mjesec dana.

Opet pišem blog u LibreOffice Writeru. Ne mogu ne uočiti obrazac. Ne mogu ne uočiti ni da mi je pod tipkom R nešto što otežava njeno pritiskanje. Ludo sam perceptivna.

Pomela sam potipčje tipke R kistom. Sad je bolje.

Bložni je plan (a “šuti, radi, iznenadi”?) pisati paralelan blog na hrvatskom i na engleskom i sprijateljivati se s hrvatskim i s engleskim i sa sobom i s tako nekim bitnim stvarima, ljudima, jezicima u životu.

Potplanovi su bložnog plana napisati dosadašanj napredak s knjigama za sprijateljivanje s crtanjem. I napisati engleski kulinarski putopis koji to uopće nije. I. Pisati o stvarima koje čitam i koje su mi zanimljive. (Mislim da je najbolje da preventivno ne čitam ništa.) I pisati usput. Danas sam razmišljala o tome kako bih stavila sinoćnje i današnje kekse na blog i jesam li ja zbilja osoba koja će na blog staviti recepte za kekse. Mislim da jesam. Mislim da sam razna osoba. Bok, ja.

29.12.2013. u 22:52 • 2 Komentara • Print • # • ^

Nulti post. Povratak na mjesto zločina

A slučajno sam završila ovdje. Wordpress mi nije dao da ubacujem slike a meni se nije dalo natezat se s njim nego sam ga odlučila zaobići.

29.12.2013. u 22:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.