Porezani mrak, je nešto u svima nama.

On čuči, i on se skriva. I aktivira se, kada mu sve lađe potonu. Budi se iz zimskoga sna, kada ga svi ubiju. Kada mu srce unište.

On leti kao ptica slomljenih krila. Pada na pod. Tada dolaze ljudi i unište svojom grubom nogom ono malo života što je ostalo u njemu.

Grubi otisak nemilosti, nemarenja, i zaborava ostavljaju tada na njemu. Bez imalo kajanja. Bez pogleda unatrag.

Porezani mrak, je kum ovome strašnom svijetu. Ovome svijetu zla. U kojemu je mnogima teško disati.

Kada padne mrak, zgrabiti će te za dušu. Protresti će tvojom golom, bolesnom ohološću. Pomrsiti će ti račune mira, i sebičnog čovjeka ti pokazati.

Kada padne mrak, ti ćeš već tada pasti. U gnjilež svoje duše, u trulost svog otpada. Ptice će ti jesti hranu sa otvorene rane, a ti ćeš ih gledati u oči.

Kada padne mrak, vidjet ćeš sve one koji su te ostavili.

Oznake: poezija, Osobno, umjetnost