pookapookapookapookapooka

'Imaš li što poručiti Lolu...' - pitala ju je mama, dok je ležala na intenzivnoj njezi nakon trečeg, četvrtog, petog moždanog udara... obrijane glave, trapanirane lubanje iz koje izlazi cijev za subduralnu drenažu, drenažu likvora i krvi...
'Neka se čuva neprijatelja.' - rekla je...
Poručila je to svima koje zna, slijepa i skoro potpuno paralizirana, zarobljena u tijelu koje je dijabetes godinama polako, ali detaljno uništavao. Ne znam je li znala što govori... to nekako i nije njen stil.
Prijatelji... neprijatelji... neprijatni prijatelji, prijatni neprijatelji... komplicirano... zato evo jedna naivna simplifikacija, koja na kraju ipak jasno definira 'neprijatelje'...

ne žalim ćelave
ne žalim podbule
šezdeset godina
a ja venem mlad

ne žalim jadne pitekantrope
ne žalim mirna goveda
ne žalim egzotične papuance
ne žalim što sam četvrti
odozada
isto kao i prije rata
ne žalim
ja sam čvrsta linija

ne žalim što se potkopavam
ne žalim što sam uspavan
ne žalim kada dođe račun
jer svatko plaća svoje račune
i nitko nikom ništa ne poklanja
i naravno
vi ćete to vratiti

ne žalim ćelave
ne žalim podbule
šezdeset godina
a ja venem mlad

...JOHN MAYNARD KEYNES

(thanks to Catma)

'K tome cilju Kant polazi od opreke između razumske djelatnosti i osjetilnog zrenja, pomoću kojega ona (razumska djelatnost) jedino dolazi do predmetne spoznaje.Mišljenje određeno kategorijama stavlja podatke osjetilnosti u međusoban odnos na taj način da je svaka pojava uvjetovana drugim pojavama. No da bi potpuno zamislio pojavu, razum pri tome zahtijeva obuhvaćanje totaliteta uvjeta, kojim je ona određena u povezanosti cijeloga iskustva. Međutim, ovaj zatjev je neispunjiv pred prostorom i vremenskom beskonačnošću pojavnog svijeta. Budući da su kategorije principi odnosa među pojavama, one spoznaju uvjetovanost svake pojave uvijek samo opet pomoću drugih pojava i za ove zahtijevaju uvid u njihovu uvjetovanost pomoću drugih itd. ad infinitum. Iz tog odnosa razuma i osjetilnosti proizlaze za ljudsku spoznaju nužne, a ipak nerješive zadaće; ove Kant naziva idejama, a moć, koja je potrebna za ovu najvišu sintezu razumskih spoznaja, on u užem smislu označuje kao um.
Naime, ako um sebi jednu tako postavljenu zadaću želi predočiti kao riješenu, tada se traženi totalitet uvjeta mora zamisliti kao nešto bezuvjetno, koje doduše sadržava u sebi uvjete za jedan beskonačan niz pojava, ali samo više nije uvjetovano. Ovaj završetak beskonačnog niza doduše znači protivrječje u sebi samom za spoznavanje vezano za osjetilnost, no istodobno se on mora zamisliti, ako treba smatrati kao rješenu zadaću razuma, da na beskonačnom materijalu osjetilnih podatakabude usmjeren prema totalitetu. Ideje su stoga predodžbe bezuvjetnog, koje se nužno pomišljaju, a da nikada ne mogu postati predmeti spoznaje, a transcedentni privid u koji upada metafizika, sastoji se u tome, da se one smatraju kao dane, dok su one samo zadane. Uistinu, one nisu konstitutivni principi, kojima se proizvode predmeti spoznaje kao pomoću kategorija, već su samo regulativni principi, kojima je razum prinuđen, da uvijek traži daljnje veze na području uvjetovanog u iskustvu.
Kant nalazi tri takve ideje: ono bezuvjetno za totalitet svih pojava unutarnjeg osjetila, sviju podataka vanjskog osjetila, svega uvjetovanog uopće, zamišlja se kao duš, svijet i Bog'

Wilhelm Windelband, Povijest filozofije, Njemačka filozofija, 1. glava - Kantova kritika uma, #38. Predmet spoznaje... II svezak, stranica 124.

Nakon ovog odsječka Windelband nastavlja o tome kako je Kant detaljno prikazao nemogućnost dokazivanja, ali i opovrgavanja pojmovnih sadržaja ideja kao spoznaje onog bezuvjetnog, od duše pa do svih dotadašnjih metafizičkih dokaza o božjoj opstojnosti... onog ontologijskog, onog kozmologijskog i, onog najprimamljivijeg - fizikoteleologijskog argumenta, koji se poziva na ljepotu, harmoniju i svrhovitost svijeta. Ali Kant tvrdi i da je poricanje božje opstojnosti jednako neodrživa tvrdnja kao i tvrdnja o božjoj opstojnosti... dodajući da božja opstojnost ima prednost u tome što izaziva podstrek snažnijem empirijskom istraživanju povezanosti pojava.
Takvo stanje napetosti između zahtjeva razuma i ograničenosti osjetilnog zrenja dovodi do uspostave poznatih Kantovih antinomija, parova oprečnih tvrdnji, teza i antiteza, koje je moguće i tvrditi i negirati istom snagom argumenata.
Teze, kao zahtjevi razuma, traže nužnost postojanja početka i kraja vremena i prostora (odnosno svijeta koji se pojavljuje kroz njih), nužnost postojanja granice djeljivosti supstancije, nužnost spontanih (slobodnih) kauzalno neuvjetovanih početaka te nužnost postojanja jednog apsolutno nužnog bića koje bi pripadalo svom tom zbivanju. Antiteze se oslanjaju na ograničenost osjetilnog zrenja danog kroz pojmove koji se pojavljuju unutar čistih zorova prostora i vremena, koji ne mogu pružiti empirijski dokaz za ove gore navedene zahtjeve razuma, već zapinju kroz međusobnu uvjetovanost sve do nespoznatljivog beskraja.

U svojoj interpretaciji 'Braće Karamazovih', koja nosi naslov 'Dostojevski i Kant', Jakov Golosovker tvrdi da je cjelokupna radnja romana, sa svojim centralnim pitanjem 'Tko je ubio starog Karamazova?' pokušaj Dostojevskog da se suprotstavi suptilno sugeriranoj agnostičkoj atmosferi Kantovog filozofskog sustava, prvog koji za središnji problem uzima demarkaciju između objektivnog i onog koje to nije... Golosovker brojnim primjerima argumentira svoje tvrdnje, ponekad ukazujući na skoro identične tekstove dvaju autora i inzistirajući na stalnoj napetosti u romanu oko spoznajne obuhvatljivosti stvarnosti na svim njenim razinama, onim unutarnjim - duševnim, onim vanjskim - faktičkim i onim nadosjetilnih - duhovnih.
Kroz pitanje 'Tko je ubio starog Karamazova? 'isprepleću se tolika strujanja onog proživljenog duševnom intimom, onog proživljenog interpretacijom realnog i onog moralno zahtjevanog od strane ljudske savjesti koju je nemoguće ignorirati, da to pitanje postaje neodgovorivo...
Mitja je ubio starog Karamazova kada je tražio i dobio tajne znakove za otvaranje vrata, baš zbog namjere da ubije... Ivan je ubio starog Karamazova kad je iz arogantne obijesti ubjeđivao prostog Smerdjakova da ne postoji život nakon smrti i da je čovjeku sve dopušteno... Aljoša je ubio starog Karamazova kad je ostao sa Grušenjkom u krilu i zanemario uputu starca Zosime da bude sa Mitjom nakon što je starac Zosima prepoznao Mitjinu namjeru da na sebe preuzme svu krivnju prošlosti svijeta u kojem su svi krivi za sve... pa mu se zbog toga Zosima u tišini i poklonio do poda.
Smerdjakov je ubio starog Karamazova jer je bio njegovo nezakonito dijete, izgubljeno između Mitjine činjenično-vanjske antinomije, Aljošine emocionalno - unutarnje antinomije, Ivanove okrutno neumoljive i halucinantno destruktivne moralne antinomije... i svoje, Smerdjakovljeve antinomije, one božje... onog koji donosi ili ne donosi odluku da ubije jer u svemu što se događa oko njega igra ulogu impotentnog boga koji slučajno ili silom nužnosti cjelokupne situacije ubija svog nezakonitog oca.

U gornjem prizoru susreta Ivana Karamazova sa Đavolom vidi se jasno u kolikoj je mjeri Ivan nesposoban vjerovati u iskrenost svoje odluke da sutra na suđenju na sebe preuzme svu krivnju... Ivan ne vjeruje ('Ne da ja boga ne priznajem, Aljoša, već mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.') stoga Ivan ne može ni znati je li odgovoran ili nije... njegov izraz 'slobodne žrtve' kroz priznanje i preuzimanje krivnje Đavao ismijava kao puki bijeg od vlastite savjesti u živo blato samosažaljenja, koji je opet izraz pohlepnog egoizma, a ne izraz bezuvjetne volje onog nasmiješenog elitiste iz Ivanove poeme 'Veliki inkvizitor'. Đavao je nesmiljeni kritičar, svojom pojavom koju Ivan ne može pobiti jer je Đavao njegova halucinacija i zna sve što zna i on sam, Đavao destruktivno dovodi u pitanje realnost uopće. Ivan je nemoćan, savijest ga progoni bez obzira koliko mu puta Aljoša ponovio da nije on ubio, Đavao to koristi i pustoši mu dušom, Đavao je ona Kantova antiteza... nesigurnost osjetilnog koje je nužno spoznatljivo samo kroz relaciju, nikad neuvjetovano.U svom delirijumu Ivan sluša svog Đavola kako prepričava ispovjed neke Normandijke koja svoj bludni grijeh opravdava sa - 'Ah, moj oče, njemu to pruža toliki užitak, a meni zadaje tek malo muke.' Cijeli dijalog sa Đavlom prožet je znanstvenim i kvaziznanstvenim, filozofskim i kvazifilozofskim temama, temama koje se sve vrte oko one četiri Kantove antinomije. Ivan, lišen vjere, a ipak pod teretom savjesti, trpi uvrede i poniženja za koje vjeruje da ih nanosi sam sebi. Dostojevski u tom dijalogu upozorava do kakvog ludila može dovesti nekritička kritika razuma koji ne priznaje ideje uma, zahtjeve uma koji su iako ne konstitutivni principi ipak regulativni principi, sredstva krajnje sinteze spoznajnog Kantovog uma, temeljito prosuđenog od strane samog sebe.

Dostojevski ne vjeruje Kantu, svojom 'ruskom dušom' osjeća silinu revolucionarnog revolta koja izvire iz svakog primjera u Kantovom opusu kad ovaj nešto 'zahtijeva', 'postulira', kad ultimativno pita pod kojim je to uvjetima moguće stravično opasnu nesigurnost generalnog zamijeniti čvrstom sigurnošću univerzalno primjenjive zakonitosti... Nietsche se zapitao u 'Antikristu' kada će se već netko usuditi i javno ustvrditi da je Kantova potraga za sintetičkim sudovima a priori, koji bi trebali obraniti zgradu Newtonove klasične mehanike od Humeovog skepticizma, ustvari krinka pod kojom se postavljaju uvjeti za promišljanje moralnog zakona kao univerzalno prihvatljivog, slobodnog u onom negativnom smislu izostanka uvjetovanosti, i u svojoj konačnici - imanentno ljudskog.
Dostojevski pokazuje oštre prosvjetiteljske očnjake kad njegov Aljoša na Ivanovo pitanje što bi trebalo napraviti sa generalom koji je pustio lovačke pse da rastrgnu dijete kaže - 'Da ga strijeljaju! - progovori Aljoša tiho, blijeda nekako iskrivljena osmijeha, podigavši pogled na brata.' - buna nije daleko od revolucije.
Dostojevski svoju radnju romana, taj konkretan primjer prošlosti, secira tako temeljito da od te prošlosti ne ostaju ni slojevi ni komadi koje bi netko mogao spojiti i pružiti objektivnu interpretaciju o tome što se stvarno dogodilo - 'Tko je to ubio starog Karamazova?' - ostaje neodgovorljivo pitanje, a sa njime i sva problematika spajanja onog 'novog' koje Kant pokušava ugurati u povijest sa onim što se u toj povijesti zatiče kao zadano stanje, sa tim metežom bez presedana... mahnitim od gladi za zakonitim u toj mjeri da se svakog nagovještaja pravilnosti hvata kao 'apsolutnog garanta bezbrižnosti' i propada kroz privid sigurnosti sve dublje i dublje u ralje okrutne zadanosti koja se pojavljuje kao alternativa tako strasno odsanjarenoj solidarnosti kroz slobodnu volju.
Dostojevski ne vjeruje Kantu, ali poštuje njegovu temeljitost u obrani onoga što je svakome pristojnom čovjeku samorazumljivo... obranu koja mora biti beskompromisno temeljita jer je ono što je svakom pristojnom čovjeku samorazumljivo upravo je po svojoj relaciji sa svijetom onaj Kantov zahtjev za zakonitošću univerzalnog važenja i kao nešto takvo, nešto moralno dobro, (a 'Dobrom se može nazvati samo ljudska volja') taj je zahtjev zbog svoje kategoričke zahtjevnosti nejak i ranjiv pred naletom bjesomučne povijesne priče bez početka i kraja.
Da je Kant i te kako znao kako se teškog zadatka prihvatio, da je strogi i uštogljeni mršavi profesor, poznat po redu kojim je obilježena njegova životna utrka sa vremenom (Kant je tek sa 50 godina doživjeo svoj 'kopernikanski obrat' i spoznao kako je zahtjevno ono što je na sebe preuzeo) ipak jednom prilikom napisao nešto slično ovome - 'Drvo od kojeg je napravljen čovjek tako je puno čvorova da u njemu nema niti jedne ravne linije.' jasno ukazuje i da nije bila riječ o intuitivno impotentnom robu racionalnosti i opscesivnom metodičaru nego o čovjeku koji je prvo ljudsko biće koje je uspjelo zamisliti da se izvan Mliječnog puta nalaze i druge galaksije, one maglice koje je gledao kroz slabi teleskop i udario snagom uma ravno u svu nakaradnu povijest astronomije, lomeći ostatke zvjezdanih sfera i uspostavljajući slabašne maglice galaksijama, nazivajući ih 'Island Universes', ogromnim skupinama zvijezda beskrajno daleko, velikim kao što je to i naš Mliječni put.
Dostojevski svoje genijalno djelo, roman za kojeg jedan lik iz Vonnegutove 'Klaonice 5' tvrdi da je u njemu napisano sve što ljudsko biće treba znati (američki ratni zarobljenik, kojeg su potom strijeljali jer je iz ruševina koje su ostale iza najvećeg pojedinačnog ljudskog zločina, savezničkog bombardiranja Dresdena, izvadio srebreni čajnik i zbog toga bio po kratkom postupku osuđen na smrt zbog pljačke)... Dostojevski 'Braću Karamazove' završava vatrometom one samorazumljive ljudske pristojnosti, koju je tako teško obraniti... starinske, vječne i lijepe... koja nagovješta Kantovoj kritici sumnjivu iracionalnu i tradicionalnu nadu u vječni život, vatrometom iskrene dječje radosti jer ni Dostojevski ni Kant nisu nikad posumnjali kome stvarno pripada Kraljevstvo nebesko.

The best summary I’ve seen of all this comes from Martin Wolf of The Financial Times, who describes the new conventional wisdom as being that “giving the markets what we think they may want in future — even though they show little sign of insisting on it now — should be the ruling idea in policy.”

...Krugman

Old pirates, yes, they rob I;
Sold I to the merchant ships,
Minutes after they took I
From the bottomless pit.
But my hand was made strong
By the 'and of the Almighty.
We forward in this generation
Triumphantly.
Won't you help to sing
These songs of freedom? -
'Cause all I ever have:
Redemption songs;
Redemption songs.

Emancipate yourselves from mental slavery;
None but ourselves can free our minds.
Have no fear for atomic energy,
'Cause none of them can stop the time.
How long shall they kill our prophets,
While we stand aside and look? Ooh!
Some say it's just a part of it:
We've got to fulfil de book.

Won't you help to sing
These songs of freedom? -
'Cause all I ever have:
Redemption songs;
Redemption songs;
Redemption songs.

Emancipate yourselves from mental slavery;
None but ourselves can free our mind.
Wo! Have no fear for atomic energy,
'Cause none of them-a can-a stop-a the time.
How long shall they kill our prophets,
While we stand aside and look?
Yes, some say it's just a part of it:
We've got to fulfil de book.
Won't you help to sing
Dese songs of freedom? -
'Cause all I ever had:
Redemption songs -
All I ever had:
Redemption songs:
These songs of freedom,
Songs of freedom.