|
Znate, ovo aktualno spašavanje Grčke nije samo spašavanje jedne zemlje koja bi lako mogla bankrotirati, to vam je i spašavanje druge po važnosti svjetske valute, eura. Znate valjda i da je Njemačka odlučno odbila potpuno prepuštanje svog monetarnog suvereniteta Europskoj uniji, inzistirajući da se u taj 'bail out' projekt uključi i, iz mrtvačnice novije povijesti izvučeni MMF.
Relativno nedavno je Dominic Straus Kahn, šef MMF-a, rekao kako bi zemlje koje imaju trgovinski i proračunski suficit trebale namjerno ući u deficit i tako potaknuti svoju, a time i globalnu potražnju. Rekao je da je to i trenutak od povijesne važnosti jer do tada je MMF uvijek tražio brutalnu proračunsku disciplinu od zemalja kojima bi pomagao, kroz smanjivanje deficita smanjivanjem javne potrošnje i lomljenjem krize preko leđa onih koji imaju najmanje, uz istovremeni 'feeding frenzy' metež međunarodnog kapitala koji je u bescjenje kupovao čitave javne sektore zemalja koje su morale liberalizirati svoje tržište da bi dobile pomoć (1997. godina i kriza u kojoj su se našli 'azijski tigrovi'. Bio je to znak da je takvoj praksi možda došao kraj.
Na izjave kineskog premijera i izjavu ruskog premijera da bi dolar trebao biti zamijenjen jednom globalnom valutom, bio to MMF-ov SDR ili nešto drugo, pošto je već jasno, a Stiglitz to detaljno i argumentira, da je stanje sa američkim dolarom kao rezervnom svjetskom valutom neodrživo na dulji rok, isti taj Straus Kahn izjavljuje da ta ideja ne treba biti odbačena kao nešto dnevno-političko.
I evo sad MMF sudjeluje u spašavanju Grčke od bankrota (defaulta)... uskoro bi to moglo biti i sa Španjolskom i Portugalom, spašavajući istovremeno drugu po važnosti svjetsku valutu, euro, dok američki dolar čeka svoju neumitnu sudbinu destabilizatora američke vanjsko trgovinske bilance i proračunskog deficita zbog svoje uloge rezervne svjetske valute.
Hoće li MMF spašavati i Ameriku čiji bi suvereni dug mogao postati 'risky asset' pa se američke obveznice počnu prodavati po sve nižim i nižim cijenama dok Kina i druge zemlje koje svoje devizne rezerve drže u obliku američkog javnog duga budu pokušavale spasiti što se spasiti može.
Krugman misli da to ne bi bilo toliko loše za Ameriku, vrijednost dolara bi pala, američki izvoz bi postao konkurentniji, zemlje koje bi se 'rješavale' dolara bi ulagale ili u zlato ili u svoju vlastitu javnu potrošnju što bi pokrenulo globalnu ekonomiju i u konačnici se multiplikativno odrazilo na globalni rast GDP-a.
Znači, niti euro niti dolar više ne bi bili sigurno utočište za kapital. Ostaje zlato i druge sirovine... možda je zato Soros i uložio milijardu dolara u zlato, jer kad jednom taj 'ultimate bubble' pukne, posuđivat će sam od sebe zlatne 'future contracts' i prodavati ih short selling metodom, zarađujući na imploziji vrijednosti tog metala... zna čovjek kako se to radi, ispekao je zanat na britanskoj funti '92. godine.
Što bi onda ostalo kao referentno uporište za pojam financijske vrijednosti uopće? Euro, dolar, zlato... sve je palo pod naletima straha, do svojih krajnosti dovedenog, nereguliranog i autodestruktivnog globalnog financijskog sustava?
Možda MMF-ova globalna valuta.
Sjećate li se prosvjeda u Londonu, kad je bio onaj G-20 sastanak... one parole koja je udarala u policijski kordon... 'ONE WORLD, ONE STATE, ONE CURRENCY'... mislite li da je ta ideja neostvariva, da je šteta koju bi prouzročio globalni zaokret prema protekcionizmu i kolaps svjetske trgovine manja šteta od odustajanja Amerike i Europe od svojih monetarnih suvereniteta i njihovo pristajanje da jedna nova, globalna valuta postane referentno mjerilo vrijednosti uopće?
Recimo da ste racionalni i mislite da je prekasno za zatvaranje trgovinskih granica, recimo da vaše vođe isto tako misle... recimo da vam je jasno da je rizik od protekcionizma i urušavanja međunarodne trgovine tako očigledno stravična opcija da nikome neće past na pamet da se upušta u tako rizičan razvoj situacije... bez obzira na svoju tradicionalnu, pragmatičnu političku kratkovidnost... jer nešto ovakvo i te kako upada u vidno polje te iste kratkovidne, ponovnom izboru podređene, politike.
Recimo da mislite da MMF i svjetska valuta imaju realnu šansu. Recimo da ste maštovita osoba.
Vratimo se onda nazad kroz vrijeme, sve do Bretton Woods konferencije iz 1944. godine, do britanskog, Keynesovog, prijedloga o uređenju poslijeratnog međunarodnog trgovinskog i financijskog sustava... vratimo se do Bancora, Keynsove međunarodne valute, do International Clearing Uniona, Keynesove deficit-suficit 'tržnice'... vratimo se do njegove ideje da se kapital koji bi ta 'tržnica' imala u svojim rezervama troši kroz javnu potrošnju, da ta 'tržnica' vodi jednu inherentno ekspanzionističku monetarnu politiku, potičući tako globalni rast i to baš tamo gdje 'nevidljkiva ruka' tržišta to ne uspijeva napraviti. Vratimo se principu pozitivne diskriminacije, bez kojeg nema istinske solidarnosti jer stvarnost je naslijeđena zajedno sa balastom nepravde i nema solidarnosti bez preuzimanja odgovornosti za tu nepravdu.
Angela Merkel ne želi prihvatiti odgovornost za grčki povijesni balast. Nisu njemački porezni obveznici krivi što Grčka nije ništa proizvodila nego je živjela od turizma i što su Grci uzimali kredite u njemačkim bankama da bi kupovali njemačke proizvode unutar jedinstvenog europslog tržišta... nije ona kriva što, po definiciji, ne mogu svi izvoziti, a da nitko ne uvozi.
Isto vrijedi i za Portugal i za Španjolsku. Nije Merkel kriva što te zemlje nisu mogle sebi priuštiti vlastiti 'bail out' u visini od 500 milijardi eura, koliko je Njemačka upumpala u svoje financijsko tržište kad je svima postalo jasno da ona 'nevidljiva ruka tržišta' samo onanira i da je na državi da spašava što se spasiti može.
Nije Merkel kriva što Europska unija nema zakonodavne mehanizme koje ima SAD pa da nekakva federalna razina izvlači iz bankrota svoje podentitete, kao što je Washington to napravio sa Californijom. Nije žena kriva ni zato što ogromna većina Nijemaca ne želi ni čuti da se njihov novac troši na saniranje proračuna jedne zemlje čija je bivša, desna vlada, u suradnji sa europskim ogrankom legendarne investicijske banke Goldman Sachs frizirala podatke o stvarnom grčkom proračunskom deficitu. Malo je mučno što je baš na onom gore spomenutom G-20 sastanku, za čovjeka koji bi trebao biti najviše pozicionirana osoba u deklarativno zacrtanom cilju da se uvede globalna regulativa u financijsko tržište, u vrijeme tog friziranja bio glavni šef europskog (talijanskog) ogranka u toj istoj 'survival champion' banci. Nešto takvo, u istoj toj legendarnoj banci, bio je i bivši američki ministar financija, Hank Paulson, onaj koji je u 'meltdown' trenutku, čvrsto pružajući moralnu podršku svom tadašnjem predsjedniku, Georgu W. Bushu, dok se ovaj panično obraćao naciji govoreći o 'Clear and Present Danger' situaciji, u kojoj se zajedno sa nacijom odjednom našao, a o kojoj nije znao ama baš ništa... tada je Hank, bez imalo retoričke kozmetike, rekao američkim poreznim obveznicima 'I want your money!' pa im uvalio TARP dok oni još nisu ni znali što je to 'Structured Investment Vehicle' natovaren uredno spakiranim 'Securitised Debt Obligations'-ima koji lebdi negdje unutar 'shaddow banking' sustava, nitko ne zna točno gdje osim činjenice da je to negdje iznad naših glava.
Ima nešto zdravo u njemačkom 'pranju ruku' od nedorečenosti koje prate prijenos monetarnog suvereniteta jedne zemlje na neku višu instancu, u ovom slučaju, ovu eurozonsku. Ako nisu predviđeni mehanizmi pomoći zemljama koje je 'nevidljiva ruka tržišta' utješno godinama tapšala po leđima sugerirajući im da je potpuno u redu financirati proračun iz PDV-a, a dojam progresa ostvarivati kroz bezobrazno indulgentno dopuštanje zaduživanja na svim razinama, onda u pomoć treba pozvati nekoga tko zna kako se to radi. A to je MMF.
Ako taj MMF pristupi Grčkoj na isti način na koji je pristupao svim onim zemljama tijekom osamdesetih i devedesetih kojima je bila potrebna pomoć zbog dužničke krize (a taj pristup mahnito zahtjeva cijela europska politička elita), onaj pristup radikalnog rezanja javnog sektora, privatizacije ostataka istog, zamrzavanje zapošljavanja i plaća u tom javnom sektoru, baš kao i u realnom sektoru, povećanje poreza koji ne bi utjecali na eventualne razvojne investicije, dakle onih poreza koji se lome preko leđa onih koji nemaju što uložiti, ali imaju što izgubiti, kao što je to PDV ili linearni/blago progresivni porez na dohodak... ako MMF bude tražio od Grčke da se odrekne cijelog jednog desetljeća pristojnog života zbog vraćanja dugova iz prošlosti... biti će to signal da se ništa nije promijenilo, ali ovaj put u trenutku kad se malo toga može izgubiti jer je svima jasno da cijeli kapitalistički financijski sustav živi hraneći se samim sobom, nimalo se ne obazirući na kolateralne ljudske žrtve... biti će to signal da su barikade i sveopći građanski neposluh jedine opcije koje ljudi koji žele da im djeca život provedu u svijetu koji ne izgleda kao opkoljeni zatvor u kojem je izbila pobuna, mogu prihvatiti.
Zato će... nadam se... MMF u sve ovo ući uz neke svoje uvjete, uvjete koji nisu više u skladu sa 'Greed is Good' ekonomskom paradigmom... uz uvjete koji traže globalni dogovor oko referentne globalne valute i pravila međunarodne trgovine koji neće nužno dovoditi do disbalansa koji postoje u današnjem svijetu, u kojem su se jedni specijalizirali za proizvodnju, izvoz i štednju, a drugi za potrošnju, uvoz i zaduživanje, oslanjajući se na iluziju da će rezervna svjetska valuta vječno biti baš njihova valuta.
Angela Merkel je svojim konzervativnim pristupom ekonomiji, koji je već odavno jasno artikuliran napadima na britanski 'quantitative easing' pristup rješavanju nelikvidnosti (što je drugo ime za deficitarno financiranje kroz slabo zamaskiranu primarnu emisiju novca), možda baš ona postigla ono što svi lijevi ekonomisti i političari svijeta nisu mogli napraviti... gurnuti globalnu ekonomiju nazad prema Keynesovom Bretton Woodovskom snu permanentnog multiplikatora, inherentnog akceleratora i onog Krugmanovog 'crowding in' scenarija koji bi bio posljedica bitno jačeg utjecaja visine dohotka na ekonomski rast nego što bi to bio utjecaj rastućih kamatnih stopa, koje u okolnostima interventno-ekspanzionističke globalne monetarne politike i ne bi rasle iznad razine koja bi poništavala akceleratorski učinak javne potrošnje i multiplikatorski učinak smanjivanja socijalno osjetljivih poreza.
Jer, znate... temelje socijalne (Wellfare) države nisu postavili ni Roosevelt ni Keynes nego... ni više ni manje sam nekadašnji (vjerojatno i prvi, pošto je bio ujedinitelj) njemački kancelar Otto von Bismarck... donošenjem tri zakona o zaštiti socijalno ugroženih skupina.
A opet, znate... nemojte me baš ozbiljno shvaćati, pišem ovo iz glave, uz skromno poznavanje ekonomske znanosti i političkih okolnosti... fantaziram u virtualnom kutku svog 'cool' bloga i pokušavam sam sebe uvjeriti da ne mora sve baš biti tako temeljito sjebano kao što to djeluje na prvi, drugi i zadnji pogled (jer čovjeku dopizdi sve to gledat)... nemojte me uzimati ozbiljno... ali ipak zamislite... zamislite da je baš Angela Merkel spasila svijet u zadnjem trenutku... jer joj je izborno tijelo... ŠKRTO... hahahahahahaha!
|
