|
Ja u teretanu svratim poslovno... evo baš sam danas uzeo naramak tegli od ajvara i odnio ga tamo... To je poprilično uznemirujući prizor, čovjek koji u rukama ima poveći naramak tegli od ajvara... tako da su svi u teretani gledati u mene... a ja sam tu ipak samo poslovno pa sam glasno pitao za koga je ajvar jer nemam imena, samo adresu... nitko se nije javljao, a ja sam postajao nervozniji i povišenim tonom govorio kako to što mi se događa sa ajvarom nije u redu jer ja dnevno pređem 14 kilometara i ne mogu sad vraćati ajvar nazad da ga razdužim jer je svaka tegla preporučena pošiljka... i još sam dodao da sam bio u ratu i svašta tako da mi stvarno ne treba sve to u životu... glas mi se povisio za oktavu, stegnuo sam zube, izbacito vilicu i pogledom šarao naokolo... dok mi je tremor ruku postajao jasno vidljiv... svirala neka dinamična glazba koja baš ide uz ephedrin... svi su šutjeti i čekati da se onaj naramak raspe i tegle poispadaju i polome... svi osim jednog... jednog koji očigledno nije išao na masu nego na definiciju što dosta govori o nekome tko ide u teretanu.
'To je moj ajvar... moj, druže!' - te mi priđe i počne skidati gornje tegle.
'Znamo i ti i ja da ovo nije tvoj ajvar... a ja sad znam i da si dobar čovjek... baš onakav kakve i trebamo... zato sam i došao ovdje sa previše ajvara... razumiješ? Nego, ovo je baš zgodna prilika da ja i ti malo popričamo o sudnjem danu... evo ti i Kula stražara... tu ti sve piše... došlo je vrijeme da te upoznam s Gospodinom... ako ti to ne predstavlja problem... ne bih se želio nametati, znaš... ali kriza mi je, nisam nikog preobratio u zadnjih šest mjeseci... samo reci da je OK sve u vezi sudnjeg dana, da je blizu i da te nije strah jer si dobar čovjek pa te neće strijeljati kad počne... evo, ja ću paziti da te greškom ne strijeljaju jer znam ove za strijeljanje... samo mi daj JMBG i to je to... nemaš se čega bojati... za razliku od ovih pavijana što idu na masu... dižu deset tona, a ruka bi im otpala da prihvate jednu teglu ajvara... licemjeri... zaista, kažem ti... šteta će biti municiju trošiti na njih!' - govorio sam iz početka tiho da bi na kraju već svi mogli čuti ono o municiji.
'Zašto baš ajvar?' - upita me oprezno ovaj što je na sebe preuzeo teret naramka.
'Hmmm... ajde pođi u Keruma ili Konzuma pa mi nađi opasniju teglu, druže... nema je... nema.' - rekoh mu.
'A med...' - upita on sa smješkom na licu.
'Med... med jest zajeban ako se gleda čisto sa tehničke strane... i majoneza je isto negdje u rangu sa medom, čak i zahtjevnija u slučaju, ne daj Bože, da se cijeli naramak polomi ... masna je... med nije, med je šečer... ali ajvar je neusporedivo efikasniji zbog psihološkog efekta... ne samo boja ili neugodan miris... ne ni samo ime 'ajvar'... 'ajvar' zvuči nekako odbojno... čovjek ne želi imati mrlje od ajvara po sebi... med i majoneza još i mogu proći, ali ajvar... teško. Osim toga, ajvar je izbor koji se ne uklapa u bilo kakav lako zamislivi kontekst... mislim na naramak tegli od ajvara... med bi prošao... majoneza uz nešto malo čuđenja, ali ajvar... ajvar pali onu signalnu lampicu u glavi promatraća da tu nešto nije u redu... razumiješ... ajvar... i to još u rukama nošen naramak tegli ajvara... to nitko od vas nije do sad vidio i teško da će to opet vidjeti... razumiješ? Nije slučajno da si se samo ti javio kad sam ja simulirao bijes pravednika koji je zbog nemoći još bio popraćen jako izraženom anksioznošću, zbog čega je naramak počeo gubiti pažljivo izgrađeni strukturalni integritet... statiku, jeli... zato te i nećemo strijeljati kad bude sudnji dan... iskoračio si iz kraljevstva zemaljskog u kraljevstvo nebesko kad si na sebe uzeo preuzeo žrtvu 'one budale što je onom luđaku uzela dvadeset i šest tegli od po 700 grama ajvara'... to će sad govoriti o tebi ovi što se napinju pred ogledalima dok im je puls 140, a tlak 130/100 zbog ephedrina... što i ne bi bilo tako strašno da im noradrenalin nije izazvao vazokonstrikciju koronarnih arterija pa im ishemija polako zamjenjuje stanice srčanog mišića sa vezivnim tkivom... a to je angina pektoris, druže... angina pektoris... za početak, jeli.' - govorio sam glasno, sa malim propovjednički-upozoravajućim prizvukom dok su me opkoljavali mesom obrasli oznojeni muškarci.
'Ajde mali vanka...' - rekao mi je jedan od krupnijih. -'ajde na psihijatriju ili u komunu ili u Jehovinih svjedoka... već si nam dobrano dopizdio...'
'A ne mogu, žao mi je... imam preporučenu pošiljku za teretanu... od javnog bilježnika... ko je ovdje gazda?' - pitao sam ne obazirući se na čopor pasa koji me okružio.
'Ja sam vlasnik... kakva preporuka?' - pitao je taj krupniji, još uvijek glumeći mačo-nervozu.
'Rješenje o ovrsi... evo piše tu... trebat će mi potpis i pečat.' - rekoh pružajući mu plavu kuvertu.
'Što je ovo?' - pitao je okrećući ono pismo u ruci iznova i iznova, baš kao i mnogi drugi prije njega.
'Ne znam... ja bih to trebao prisilno uručiti... evo baš kao što i piše na povratnici... ako odbijete primitak... ali nemam ja namjeru utjerivati dugove i ljudima komplicirat život pa vam mogu ostaviti obavijest i napisati da je bilo zatvoreno... vi odlučite...' - rekao sam gledajući ga u oči, uz dobronamjerni smiješak zbog kojeg me vole svi dužnici na rajonu.
On je još okretao onu kuvertu, ali to mi je već postalo potpuno normalno, ljudi moraju nešto raditi dok se pokušavaju izvući iz neugodne situacije.
'Ajde ti meni ostavi onu žutu pa ću ja vidit što bi ovo moglo biti... koliko dana to stoji u pošti?'
'Pet dana... nego ako nećete ići po ovo može li bez obavijesti... da se ne mučim pisati bezveze?' - pitao sam ga vraćajući kuvertu u talon.
Gledao me tražeći na mom licu neku vezu sa onim neredom oko ajvara, pokušavajući detektirati bilo kakav trag mog pokušaja da iskoristim situaciju i na neki način, više ili manje otvorenom sugestijom, izrazim svoj dominantni status jer sam mu izlazio u susret iako mi je rekao da idem na psihijatriju, što je za njega valjda nešto uvredljivo.
'Ma ne trebaš...' - rekao je i odmahnuo rukom -'samo mi nemoj više dolaziti sa ajvarom, OK?'
'Eh... pa ne bi uopće imalo efekta da se opet pojavim sa teglama... nego, ako može... nemojte pričati puno o ovome... ovo mi je najefikasniji način za pridobijanje novih... ovih... Jehovinih svjedoka, važi? Pa ću vas sve staviti na listu pravednika koje ne treba strijeljati... ako mi daš popis članova... eto.' - rekao sam spremajući talon u torbu i okrećući se prema izlazu kad sam krajičkom oka vidio široki osmijeh na licu onog što je preuzeo ajvar dok je on gledao manekenski zgodnu plavušu koja mu je pažljivo, i to na onaj znakovito pažljiv način skidala dvije po dvije tegle od njih dvadeset i šest, kao da mu je majka koja skida sa njega mokru odjeću.
'Haleluja!' - htjedoh povikati, ali sam pomislio da ne bih trebao baš tako olako flertovati sa stvarima koje na neki način iskreno poštujem iako me boli kurac i za Jehovine svjedoke i za sudnji dan... to jutro mi je pao na pamet ajvar, pa tegla ajvara pa onda naramak tegli ajvara i to je postalo jednostavno 'must do' za taj dan. A i onaj smrad teretane mi je dopizdio... jalovi smrad znoja prolivenog bez da je čovjek zaradio za kruh svoj svagdanji.
'Kruh...' - pomislio sam. Nemam za kruh jer sam zadnje pare potrošio na ajvar. Ali, ajde... ne živi čovjek samo od kruha. Igre su puno važnije, pogotovo ove neuvjetovano-spontano-autonomne... bezinteresno mahnite. Otišao sam ostavljajući iza sebe dvadeset šest tegli ajvara, mali djelić nelikvidnosti zbog izbjegnutog plaćanja tko zna čega, podosta ljudi koji idu na masu i sad misle da sam potpuno lud, ali ta im se misao brzo gubi jer ih ono strijeljanje lagano uznemiruje negdje iz pozadine, gazdu teretane koji će još neko vrijeme razmišljati je li ili nije trebao uzeti ovrhu, bez obzira što zna da bi ga financijski sjebala jer mu nije bilo jasno kako netko može bez ikakve reakcije preći preko toga da mu netko kaže da treba biti na psihijatriji, ali već sutra kad ujutro otvori teretanu i vidi one tegle definitivno će učvrstiti svoj stav da bih stvarno trebao biti na psihijatriji. Ostali su iza mene i jedan pravednik, onaj što je nakon kratke procjene da se ne izlaže nekoj opasnosti prišao i zaustavio već gotovo neizbježni lom 26 tegli ajvara zbog kojeg bi i ja, onako izmoren i na rubu živaca imao problema baš kao i žena koja nakon što odradi smjenu u hotelskoj kuhinji dođe i očisti teretanu. Ne znam je li s njim ostala i manekenski zgodna plavuša koja je išla na definiciju, a ne masu pa je u tom njegovom činu prepoznala nešto osvježavajući drugačije, obzir i odlučnost u stvarno nesvakidašnjim okolnostima, motiviranu nečim što je njoj dalo naslutiti prisustvo očinskog nagona koji je tako nježno kod nje izazvao potrebu da mu da do znanja da ga ona želi... da ga želi kao svoje dijete ili oca svoje djece jer on ide na definiciju i nekako je sladak. Osim toga, ako stvarno bude taj sudnji dan, on je na spisku onih koje ne treba strijeljati, što je možda glupost, ali glupost koja bi nekako dobila na težini da je pukla samo jedna tegla onog ajvara.
O meni nije ni u jednom trenutku nešto promislila jer je baš završavala specijalizaciju za psihijatra i već joj je bio pun kurac luđaka, i onih pravih i onih koji se samo služe njihovim metodama.
Javni bilježnik je za to vrijeme gledao u znamenku 9 u rubrici 'kolesterol' uz koju je bila zvjezdica koja ukazuje na odstupanje od referentne vrijednosti... gledao je u tu znamenku dok mu je ruka sama vadila cigaretu iz kutije, a mozak se bavio isključivo dilemom između 'antracit metalik' ili 'grafit metalik' boje laka novog BMW-ovog X7 terenca koji je namjeravao kupiti jer već godinama nije vidio vlastiti kurac zbog ogromne trbušine.
|
