|
Baš me zanima koliko vremena dnevno moj Mačak provodi razmišljajući o smrti. Ili Mačka. Nakon što odspava svojih 12 sati dnevno, ostatak dana razmišlja o svojoj konačnosti, o svojoj prolaznosti, o neizbježnom kraju koji se polako ali sigurno približava. Mačke inače mogu zaspati kad god to požele. To je sigurno neka vrsta bijega od surove stvarnosti, bijega kojim ih je blagoslovila njihova sudbina nižih bića koja nemaju sposobnost da se održavaju budnim strahom od smrti. Mi ljudi smo druga priča. Mi o smrti razmišljamo tako intenzivno i to nas uznemiruje tako jako da se često odajemo alkoholu ili nekom drugom kemijskom bijegu od stvarnosti života pa nas taj strah od smrti tjera u razna stanja koja toj istoj smrti donekle čak i nalikuju. Ta umjetna smrt nije tako strašna jer je posljedica našeg svijesnog izbora, ona je SREDSTVO za postizanje SVRHE koja je odvojena od tog SREDSTVA... kemijski inducirana smrt je SREDSTVO, a SVRHA je pobjeda nad nužnošću. Prividna, kratkotrajna...simptomatska pobjeda, naravno. Ne radimo to svi alkoholom, drogama i tabletama... dapače, toksikomani su samo dobar primjer za ilustraciju i u debeloj su manjini.
Većina ostalih trezveno otklanja život drugim sredstvima, bježe u društveno prihvatljivu smrt i potpuno su socijalno funkcionalni umišljeni mrtvaci. 'Stand by' stanje koje traje do prve jutarnje kave, buđenje tijekom putovanja do radnog mjesta, osam ili više sati prodaje radne snage poslodavcu, putovanje nazad do mjesta prebivališta, prepuštanje pasivnoj recepciji televizijskog programa, više ili manje svrhovita i sadržajna razmjena informacija sa svojim bližnjima, sklapanje očiju bez imalo brige hoće li sutra svanuti novi dan ili će ovaj put taj uzgredni fenomen izostati zbog tko zna kojeg razloga... život je flegmatiziran (termin iz pirotehnike, jakom i osjetljivom eksplozivu dodaje se vosak, motorno ulje, celuloza i tako ga se čini manje osjetljivim i podatnijim; plastični C-4, 'Composition 4' je flegmatizirani RDX ili heksogen i uopće nije tako legendarno snažan kao u filmovima)... svakodnevni život je plastičan, a smrt je iskustvu tek dalek i dvodimenzionalan fenomen o kojem iz sve snage bruje mediji, informativne emisije prepune su umiranja, često vrlo vjerno dokumentiranog... iza tih stvarnih smrtnih epozoda dolaze razne kriminalističke, znanstveno-fantastične, akcijske, ratne, medicinski temeljito elaborirane i pravno neodređene fiktivne smrti. Umiranje i smrt su sveprisutni do neprepoznatljivosti. Ako nekome i padne na pamet da je takav život samo SREDSTVO, a da je smrt prava SVRHA korištenja tog sredstva pa ako taj netko zbog toga ne može zaspati zbog sve jačeg i jačeg straha koji se rađa iz spoznaje da povratka nema, da je još jedan dan prešao u noć i da slijedi novo jutro, jutro koje će protutnjati u prošlost i osiromašiti nas za još malo potrošenog vremena, tog najvrijednijeg od svih ograničenih resursa koji čovjeku stoje na raspolaganju... e taj netko leži budan i svjestan tereta koji mu je na leđa natovario ni više ni manje nego... pazite, nemojte se prepasti na spomen njegovog imena... sam Nečastivi... i to kad je uspješno prodao Evi i Adamu ekskluzivnu priliku da zagrizu u neku vočku koja je rasla na drvetu spoznaje dobra i zla te nije bila dostupna na slobodnom tržištu... kad ih je lukavo animirao na tu prvu KONZUMACIJU KOMPARATIVNE VRIJEDNOSTI, njima zabranjene od strane 'Onoga Koji Ih Je Stvorio Iz Samo NJemu Znanih Razloga'... ako se tu uopće smije koristiti pojam razložnosti.
Eva je prva izvukla imanentni 'food stamp' slobodne volje te nagovorila svog čovjeka da se i on okani te dosadne transcedencije ur-prirodnog i nevinog stanja u kojem su se našli stvoreni od stvoritelja te da se povedu za zmijolokim palim anđelom i zanemare prestabiliranu harmoniju svoje volje sa božjom volje... da armiraju (termin iz pirotehnike... izvučete osigurač iz mine i tako dovedete sebe i druge u iznimno nesigurnu situaciju) slobodu izbora i zauvijek je osude na njen negativni izraz, na njen buntovnički izraz... izraz određenosti izostankom uvjetovanosti.
Ljudska sposobnost da SREDSTVO i SVRHU promišlja kao odvojene mentalne entitete, da svijet ukalupljuje u modele, da ga reducira na kauzalno relevantne odnose i da stvarnost promišlja prema svojim pravilima, ponekad malo, a ponekad niti malo vjerno onome beskraju jedinstvenosti kojeg čovjek nakon 'pada' više nije bio sposobam sebi predočiti (osim ako nije blagoslovljen kao William Blake)... ta je nesretna svijest o osobnoj odgovornosti za posljedice svojih dijela sa sobom donijela i naslijeđenu (ne stečenu) posljedicu Istočnog grijeha, svijest o smrtnosti i uvjetovanosti svega pojavnog konačnošću ljudske egzistencije, potrošnosti života koju prati uvijek prisutna sklonost grijehu, RADIKALNO ZLO na koje je čovjek sam sebe osudio kad je iskoračio iz nevinog stanja slobode u njenom pozitivnom smislu, slobodne volje koja nije bila sposobna razdvojiti svrhu od sredstva, želju od potrebe, prošlost od budućnosti, dobro od zla.
Istočni grijeh je razlog zašto se teološlo 'Zlo', ono 'Zlo' iz zadnje prošnje 'Očenaša' mora personificirati u liku onog palog anđela, Sotone, Lucifera... onog koji je Bogu okrenuo leđa jer ga je Bog stvorio prevrtljivim (iz samo njemu znanih razloga), sposobnim da spozna nebesku hijerarhiju, krajnje jednostavnu, neupitno zadanu takvom i nezamislivo drugačijom, hijerarhiju u kojoj je ono stvoreno bilo podređeno onome koji je to stvorio... hijerarhiju jasno odijeljenu praznim mjestom neprijemčljivim za bilo kakvo buntovno pitanje tipa: 'Zašto?'.
Stvoreno (Lucifer) se buni i zahtijeva ono što misli da mu samim stvaranjem nužno i pripada, jednakost sa svojim Stvoriteljem, odgovor na prvo 'Zašto?' koje je njemu, Stvorenom, nezamislivo, a Stvoritelju samorazumljivo. Pobuna Stvorenog i traženje prava jednakih za sve ne nailazi na razumijevanje Stvoritelja te se ovaj odlučuje za temeljitu čistku. Odmetnuto Stvoreno i njegovi jataci padaju u vječnu nemilost, strovaljuju se u bezdan okruženi razornom vrelinom zla, jalove SVRHE koja je zauvijek ostala bez SREDSTVA za svoju realizaciju, jalove, užarene SVRHE koja se zbog impotentnosti i pasivne žudnje pretvara u ZAVIST beskonačno neutažive gladi osuđene na proždiranje same sebe vječnom autoreferentnom komparacijom.
Kad se pojavio onaj Čovjek koji je riječima i djelom pokazao kako se pobjeda ne komzumira već iznova i iznova uspostavlja aktom volje neuvjetovane konačnošću pa makar i po cijenu osobnog skončavanja te konačnosti, Istočni grijeh i konkretni inicijator svog i ljudskog pada postali su nužni kao ono koje je dovelo smrt u svijet, baš onu smrt razdvojenosti SREDSTVA i SVRHE koju Isus vraća 'u zglob' (za razliku od impotentnog Hamleta), spaja je odbijanjem da drugi čovjek ikad bude sveden na razinu SREDSTVA, odbijanjem da odgovori na bezbrojna pitanja 'Zašto?' kojima Zlo komparacije i uvjetovanosti pokušava svesti njega i njegovo djelo na još samo jedno u nizu SREDSTAVA koje bi za SVRHU imale samo i uvijek iznova, beznačajno novo, malo SREDSTVO... argumentom čuda, autoriteta ili moći kao dokazom svoje autentičnosti Isus bi prodao svoje ideale za gomilu kruha, leteći ćilim i zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu vlast nad cijelim svijetom.
Zlo kao apstraktni pojam, Radikalno Zlo čija se radikalnost ogleda kroz neizbježni utjecaj koji to zlo ima na svakog čovjeka, naslijeđeno zlo nepravednog povijesnog konteksta u koji se svi mi kao ljudi rađamo, naučena i stečena sklonost da se druge ljude spušta na razinu SREDSTVA i da se takav odnos smatra normalnim... to Radikalno zlo nikad ne ispunjava svoju SVRHU jer je posljedica njegovog SREDSTVA samo novo, još gladnije i od zavisti mahnitije SREDSTVO, Radikalno zlo nema svoju SVRHU u ovom svijetu pojavnosti, ono je osuđeno na vječno nastojanje da postigne ono komparativnim određenjem iznova i iznova gurnuto izvan dosega ostvarljivog, baš kao što je teološkom Zlu, Luciferu, uskračeno Sredstvo da u onom svijetu onkraj spoznatljivog ostvari jalovo prokletstvo zavisti, SVRHE na čije je vječno neostvarenje osuđen.
Zlo je iluzija da se konačnost može okončati nečim konačnim. Na prvi pogled nepobjedivi strah od poraza koji prati u stopu to mahnito proždiranje i trošenje vremena glavni je saveznik tog zla, tog Radikalnog zla, tog straha od nepobjedivosti prolaznosti u kojem se krije tajna ljudskog zla u svakom njegovom racionalno ubrojivom izrazu.
Sotona, utjelotvorenje zla, njegova personalna identifikacija, ono Zlo iz 'Nego izbavi nas od Zla'... zadnje prošnje jedine molitve o kojoj je Isus govorio, jedine u smislu da je svojim savršenstvom dovoljna da zamijeni cijelu ritualnu superstrukturu koju je ortodoksni Judaizam nadogradio na sasvim jasne i jednostavne Zakone... to Zlo je ovako opisano u Katekizmu Katoličke Crkve...
'U ovoj molbi, Zlo nije apstrakcija, nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. 'Đavao' (dia-bolos: onaj koji se isprečuje) jest onaj 'hoće spriječiti' Božji naum i njegovo 'djelo Spasenja' ostvareno u Kristu.'
Radikalna ljudska sklonost zlu, mitološki predstavljena kroz pad Istočnog grijeha, taj 'leap of faith gone wrong' nije urođena griješnost ljudskog bića, nije nužna griješnost čovjeka, ona je naslijeđena iz prošlosti, ona je onaj užas Kantovog antinomijskog kuršlusa u koji svaki čovjek upada kad sebi postavi pitanje 'Zašto?' u situaciji u kojoj je to pitanje neprimjereno i neupotrebljivo... 'Zašto biti dobar?' je pitanje koje može dovesti do ludila razumnog čovjeka koji povjeruje da je sposoban spoznati Dobro i Zlo samo upotrebom razuma, odnosom SREDSTVA i SVRHE u kojem SREDSTVO ne odustaje od konkretne SVRHE. Istočni grijeh, taj tako često krivo interpretirani pojam, pojam zbog kojeg genijalni znanstvenik kao što je Richard Dawkins bez puno razmišljanja odbacuje Novi Zavjet kao pustu tlapnju (o Dawkinsu i njegovim nevjerojatno očiglednim propustima ću drugi put... poštujem ga nevjerojatno, ali nema veće štete za neku ideju, a to je u ovom slučaju borba protiv predrasuda i dogmi, od neuvjerljivog i činjenično netočnog načina osporavanja istih)... taj prvi grijeh je čudo ljudskog izbora, čudo koje ne može biti znanstveno objašnjeno, čudo da jedno biće koristeći SREDSTVO mijenja svijet oko sebe shodno unaprijed osmišljenoj SVRSI, čudo apstraktnog mišljenja, čudo slobodne volje, čudo sposobnosti činjenja grijeha uopće jer je samim tim čudom razuma uspostavljen i kriterij griješnosti, korištenje drugog čovjeka kao SREDSTVA, a ne SVRHE.
Kad bi Zlo bilo apstraktno, ne naslijeđeno već urođeno, ljudska borba protiv svoje prirode bi bila mazohistička i besmislena samokažnjavajuća aktivnost koju bi i malo dijete moglo prokazati kao jalovu. Kad bi Zlo bilo naslijeđeno kao breme gledanja na svijet kroz paradigmu prolaznosti, kroz komparaciju konkretnih svrha i vrijednosni sustav koji ne drži baš mudrim za svrhu svog djelovanja izabrati ono što i nije baš u skladu sa svrhom koja je inercijom naslijeđenog prepoznata kao uobičajena, kada bi Zlo bilo posljedica nagovora čovjeka da krene krivim putem, nagovora od strane nekoga tko nije čovjek, nagovora od nekoga tko svoj motiv bez imalo obzira nalazi u ZAVISTI, jalovoj SVRSI bez sebi dostatnog SREDSTVA... tada bi pobjeda nad takvim Zlom bila pobjeda čovjeka nad iskušenjem pred kojim su pokleknuli milijuni i milijuni drugih, ali ne i taj konkretni čovjek... taj konkretni čovjek je dokaz da izuzeci ruše, a ne dokazuju pravila, njegovo osobno 'izbavljenje' od Zla nije pobjeda nad svojom urođenom griješnošću, nad svojom nužnom nemoralnošću... to izbavljenje je 'Vade retro, Satanas!' odgovor onome naslijeđenom, naučenom, uobičajenom, sveprisutnom i tako redovito smatranom normalnim da je onaj 'Ecce homo' pojedinac trebao umrijeti da bi dao stvarnu težinu svojim riječima.
'Dicis et non facis' (kako ga naziva Thomas Mann u Dr. Faustusu) nije degeneracija Zla na mitološku banalnost koja je potencijalna tempirana bomba za zloupotrebu od strane uvijek prisutnih Malih inkvizitora, ona je 'oljuđenje' zla i otvaranje nezaštičenih krila radikalne prirode tog zla za efikasne napade, penetracije moralnih vertikala kopalja slobodne volje sv. Juraja u svim ljudima... Sotona je daleko bezopasniji od pozitivističke tvrdnje 'Homo homini lupis'... od 'Rata svih protiv sviju'... Sotona je svođenje Zla na ono što ono u svojoj krajnjoj psihološkoj instanci uvijek i jest... ZAVIST... zavist zbog komparacije unutar nakoradnog vrijednosnog sustava ili ona prkosna analno-rektalno fiksirana zavist koju čovjek osjeća pred čudom svog postojanja koje ga nije dočekalo sa svim njemu pripadajućim počastima stvorenja osuđenog na sposobnost postavljanja pitanja na koje nema odgovora.
Zlo je dijete koje odbija odrasti i prihvatiti odgovornost koju sa sobom nosi čudo slobodne volje... zlo je prkos koji nije više ili manje konstruktivna faza, zlo je prkos koju osjeća zauvijek poraženi koji nema više izbora osim da zauvijek i ostane poražen. Zlo je infantilno i primamljivo. Svi su ljudi zli. Svi su ljudi rođeni i odrasli u zlom okruženju. Ne postoji čovjek kojemu nikad nije palo na pamet da otpor tom zadanom stanju nije jedna od opcija postojanja. Bezbrojni su ljudi koji su živjeli i umrli opirući se naslijeđenom i zatećenom svijetu nepravde. Baš je radikalnost zla, njegova sveprisutnost tijekom povijesti, njegova uvijek spremna 'shortcut' metoda definiranja i rješavanja međuljudskih odnosa kojoj svi mi tako često i tako lako pribjegavamo... baš je ta težina zadatka pravednosti koju savijest stavlja pred čovjeka ujedno i nagrada za postignutu pobjedu nad tim zlom, nikad konačnu i nikad potpunu, ali uvijek herojsku.
A sad, evo malo slika... ovo je iz knjige Jakova Golovsovkera 'Dostojevski i Kant'... znam da je malo ljudi spremno investirati vrijeme i napor u dešifriranje Kantovih knjižurina, znam da se ni dotični profesor nije baš potrudio to napisati na razumljiviji način, često pomislim da to i nije baš bilo moguće... ali na stotinu mjesta taj isti Kant ponavlja i ponavlja da sve o čemu on piše zdravom ljudskom razumu i umu uopće nije potrebno, njegovo djelo je posvećeno borbi protiv onih koji taj zdravi ljudski razum žele odvesti na krivi put, usaditi mu krivi sustav vrijednosti, izgraditi kule u zraku utemeljene na stupidnim dogmama, duh zakona pretaliti u ZLATNO TELE institucije i razornim skepticizmom arbitrarnim proglasiti sve zakonitosti.
Tko je ubio starog Karamazova? To je temeljno pitanje 'Braće Karamazovih'... gdje se razdvaja uvjetovanost strasti, obiteljsko naslijeđe nasilja i pokvarenosti, kontekst malog ruskog sela, pitanja o božjoj opstojnosti, vječnom životu i moralnom utemeljenju... tko je od braće i na koji način KRIV za smrt oca... tko je i na koji način ZAO... Mitja, Ivan, Aljoša i Smerdjakov... kako se čitatelj (ili sami likovi uopće) može probiti u materiju stvarnog i razjasniti sebi jednu tako svakodnevnu misteriju, jedno seosko ubojstvo... želju za smrću vlastitog oca. Nije riječ o ratnoj epopeji, nije riječ o spiritualnom iskustvu koje je Đilas doživio u zatvoru, nije riječ o povijesti i nekoj od njenih prekretnica... riječ je o jednom najobičnijem ubojstvu... o sveprisutnom zlu... o sveprisutnoj spoznaji o sveprisutnosti tog zla... i o svoj nemoći ljudskog razuma da 'post festum' donese interpretaciju ili rekonstrukciju nečeg tako običnog da svaki dan u crnoj kronici vaše županije možete naletiti na nešto takvo... tko je KRIV?
Dostojevski je razumio svu težinu zahtjeva koji pred čovjeka stavlja Kantova tvrdnja o 'radikalnom zlu' i njegov zahtjev da vjera bude temelj spoznaji i da se na taj zahtjev nikada i nikako ne smije primjeniti pitanje 'Zašto?'. Golosovker suprotstavlja Dostojevskog i Kanta, ne baš uvjerljivo on tvrdi da je Dostojevski bio nezadovoljan nedovoljnošću koju Kant pruža u svom skoro nepostojećem osloncu na iskustvo. Njegova knjiga je objavljenja u Sovjetskoj Rusiji... Kant je filozof građanskog liberalizma (političkog) i nema mu mjesta u povijesti filozofije osim kao epozodnom liku čija je misao prevaziđena i konzumirane od strane spoznaje povijesne nužnosti. Staljin je revizioniste (socijaliste koji su Marxa pokušavali interpretirati preko Kanta) smatrao večim neprijateljima od kapitalista i fašista... bilo kakvo odavanje jasnog priznanja čovjeku koji bi dijalektički materijalizam (da ga je poznavao) svrstao uz bok sa Svedeborgovom anđeoskom nebeskom hijerarhijom nije bilo baš pametno u to vrijeme. Ipak, Golosovker ostavlja da se nastavi dvoboj Kanta i Dostojevskog, da ishod tog dvoboja ostane s onu stranu iskustvu dostupnog.
Čovjek koji nikad nije napustio svoj rodni grad i koji je tijekom života došao u dodir sa jako ograničenim konkretnim životnim iskustvom i čovjek koji je pomilovan pred strijeljačkom vodom da bi potom upoznao, na najteži način, svu crninu ruske i ljudske duše uopće, kockar i depresijom progonjeni genijalni psiholog... još uvijek stoje jedan nasuprot drugom u tom duelu potpuno različitih i luđački genijalnih pojedinaca, u možda najboljem romanu ikad naposanom... i taj dvoboj ne završava pitanjem 'Tko je ubio starog Karamazova?'
'Braća Karamazovi' završavaju pitanjem... 'Tko je osnovao Troju?'.
|
