|
Ne znam točno je li 'Brideshead Revisited' ili 'Crome Yellow', oba dva mi nekako imaju sličan sadržaj, a opet znam da im je, uvjetno rečeno, forma, skroz različita.
'Crome Yellow' je prvi priznati i uspješni roman Aldousa Huxleya, roman racionalnog mladog čovjeka koji analitički secira dekadentni svijet dvadesetih godina prošlog stoljeća, socijalne relacije vješto konstruiranih likova zatočene epizodom ladanjskog života, lagodna i komična deskripcija namjerno kompiliranih bizarnih likova i jedne ladanjske epizode njihovih fiktivnih postojanja. Delicija, koliko se sjećam.
'Brideshead Revisited' je roman koji je napisao čovjek koji je godinu dana prije, ili čak iste te godine, bio spašen od strane Treće ličke, zajedno sa Maršalom, roman koji je reminiscencija akademsko-ladanjskog života istih tih 'ludih' dvadesetih, autobiografski okrenut prošlosti, sintetički konačan, sa osloncem na Brideshead kao prostorno-vremensku referentnu točku. Ne znam je li i jedan od ova dva romana preveden na hrvatski jezik. Znam da je prevedena nekakva ratna trilogija od Waugha, znam da su prevedeni svi drugi romani od Huxleya, osim 'Antic Hay' i 'Those Barren Leaves'. Ne znam je li prevedena njegova luđački čitljiva biografija 1634. godine spaljenog jebača msgr.Urbana Grandiera, 'The Devils of Loudun'. Stvarno se svakakve idiotarije prevode, kako ne padne nekome na pamet da prevede ovu Huxleyevski uzbudljivo serviranu povijesnu poslasticu o Svetoj inkviziciji i psihologiji masovne histerije, o suptilnim sugestivnim metodama da se dovede nevinog čovjeka do brutalnog ispitivanja metodama uzdužnog lomljenja dugih kostiju nogu i da ga se nakon svega toga živog spali. Samo zato jer je malo previše jebavao naokolo, ali se i sasvim dovoljno malo zamjerio kardinalu Richelieu.
Elem, ne znajući više što je što, Huxley ili Waugh, izgubljen u bespućima ladanjske memorije, evo sad listam knjige, sve tri i razmišljam kako bi bilo lijepo da ih opet pročitam i sve složim kako treba u svojoj glavi i uz to još i uživam jer su sve tri stvarno impresivno čitljive knjige. Ali neću, nemam vremena. Pročitat ću ih kad budem trošio vrijeme na put do posla i nazad, sad mi je posao 15 minuta od kuće.
Nego nešto drugo me je dovelo do ladanjskog života i spaljivanja vragom opsjednutog biskupa. Desant na Drvar.
Mislim da samo idioti mogu držati jugoslavenski antifašistički pokret otpora, partizane, za povijesnu pojavu koja je sjebala naš dragi hrvatski narod i ukrala mu 50 godina.
Svoj argument branim konstrukcijom alternativnog povijesnog scenarija, onog bez tih partizana. Onog u kojem su četnici Draže Mihajlovića priznati od strane saveznika kao oružana snaga koju treba podržati jer se bori protiv Nijemaca, Bugara, Mađara, Talijana, ustaša i drugih pripadnika sila osovine. Srbija bi bila, kao što je i bila, pod izravnom njemačkom upravom. Hrvatska i Bosna bi bile u sastavu NDH. I tko bi bio oslobodio Balkan u takvim okolnostima? Rusi, naravno. Kad bi provalili panonskom ravnicom u utrobu poluotoka tamo bi ih dočekali okupirani Srbi, Srbi koje bi podržavali Englezi i Francuzi, Srbe koji bi imali alibi da nisu čisti neprijatelji, kao što su to bili Bugari i Mađari, Srbe koji su imali svoj kvazi-antifašistički, četnički pokret otpora.
I Hrvati, organizirani u svoj 'NDH' tisućljetni izraz težnje za samostalnošću. Tako joj i piše u naslovu – Nezavisna. Rusi i njihovi saveznici Srbi krenuli bi u oslobađanje ostatka bivše države i pred sobom bi imali samo tu kvislinšku, genocidnu tvorevinu, njemačkog i talijanskog vjernog saveznika koji je u svojim rasnim progonima imao jedan mali 'acquired taste' – NDH je progonila i tamanila i Srbe, uz standardno progonjene i tamanjen Židove, Cigane, komuniste i homoseksualce.
Možda bi u toj imaginarnoj konstrukciji alternativnog povijesnog scenarija ustaše i četnici stvarno zabilježili i pokoji oružani sukob jer ga u ovoj 'stvarnoj' povijesnoj verziji – nema. Ustaše i četnici nisu imali niti jedan zabilježeni oružani sukob tijekom 2. Svjetskog rata.
Elem, što bi bilo ostalo od hrvatskog naroda i hrvatske države da su '45. došli Rusi i njihovi saveznici Srbi, Srbi koji bi bili sa punim pravom gnjevni zbog zločina koji su počinjeni od strane NDH nad njihovim sunarodnjacima 'prečanima'. Što bi Rusi i Srbi napravili od Hrvatske i Hrvata u takvim uvjetima? Moje mišljenje je da ne bi bilo ostalo ni onih 'reliquie reliquiarium', ne bi ostalo ni 'h' od Hrvata. Da nije bilo partizanskog pokreta, danas ne bi bilo Republike Hrvatske. U njenim (slučajno) AVNOJ-evskim granicama.
To što sam ja iz partizanske obitelji i što mi se je mama sjećala kako joj je partizanska radio stanica žuljala leđa dok je u kolicima, kao već trogodišnje ili četverogodišnje dijete, prolazila kroz četničke kontrolne točke u Boki Kotorkoj, niti malo ne utječe na moju objektivnost (slučajno, ha ha).
Jeste li znali da su skoro sve one ranjenike spašene u 'Bitci za ranjenike' kasnije pobili u 'Bitci na Sutjesci'? Cijela je bolnica, zajedno sa trećom ili četvrtom proleterskom brigadom ostala u obruču i likvidirana. Prva proleterska brigada, najmobilnija i najsposobnija jedinica partizanskog pokreta probila je neprijateljski obruč, bez znanja i naređenja Vrhovnog štaba. Prva proleterska pod komandom Koče Popovića. Prva vijest je bila da je Koča 'pobegao' i ostavio Vrhovni štab opkoljenim. Čovjek, koji je dovoljno ratovao u Španjolskoj da je znao da se u ratu ne biraju prilike, samo je iskoristio svoju i omogućio izvlačenje manjeg dijela ostalih opkoljenih partizana. Manjeg dijela – jer bi redovito kraj svake slavne ofenzive, svake slavne bitke, dočekao uvijek manji broj partizana od onog koji bi se u tu slavnu operaciju upustio. Tamanili su ih k'o mrave.
Većini vas, ako ste uopće stigli do ovog dijela mog teksta, NOB je nešto o čemu ste nešto malo načuli po medijima, a još manje naučili u školi. Ja sam morao detaljno znati svaku neprijateljsku ofenzivu, svih sedam sekretara SKOJ-a i sve tako dalje. Ne vjerujem ni da je 0,1% nas koji smo to tada morali znati stvarno mogao nabrojati sve neprijateljske ofenzive. Ja sam tek nedavno shavatio kako je mukotrpno moralo biti to četverogodišnje bježanje sa brda na brdo, ta četverogodišnja hajka od strane Nijemaca, Talijana, Bugara, Mađara i mnogobrojnih domaćih izdajnika kojima su narodi i narodnosti bivše države obilovali. Blago rečeno, sigurno je bilo zajebano provesti četiri godine u šumi, sa tifusom, vaškama, gladan, žedan, bez soli, bez lijekova, bez institucionalne sigurnosti 'nezavisne države', progonjen kao bijesno pseto. I još uz pojave kao što je to bio Rodoljub Čolaković, koji je naredio da strijeljaju dva partizana jer su ukrali kajmak nekoj babi... mogu zamisliti idiotluk cijele situacije... babu kako viče da koji je kurac tom Rodoljubu, ona je dobila svoj kajmak nazad, ne trebaju joj životi nekih gladnih mladića na duši.
Elem, Desant na Drvar. Gorespomenuti Evelyn Waugh je bio pri britanskoj misiji u Drvaru, on i Randolph Churchill, rođeni sin Winstonov. Pa ako je legendarno rušenje mosta na Neretvi bila samo panična reakcija na četničku prijetnju sa druge strane, a ne proračunati potez, ukratko – greška, ako je cijeli partizanski pokret spasio Koča Popović koji je ratnom logikom spašavanja vlastite glave spasio i maršalovu, zašto onda ne bi i desant na Drvar bio izveden zbog mladog Churchilla, a ne zbog Tita? Jest da je Winston bio gad koji je dugo nakon što se ostatak britanskog vojnog vrha otvoreno protivio nastavku Galipoljskog fijaska, inzistirao na daljnjem slanju stotina tisuća Australijanaca i Novozelanđana u klaonicu kojom je vješto i efikasno upravljao budući otac svih Turaka, jest da je bio čovjek bez duše i morala. Da mu je Hitler držao sina u zarobljeništvu sigurno bi bio podebljao dnevni unos alkohola. Ili možda i ne bi... bio je to nobelovac starog kova.
Svejedno, kad su 1. maja '45. partizani (4. Armija i 9. slovenski korpus) ušli u Trst i tamo skoro zaratili sa Novozelanđanima koji su se nekako tu našli slijedeći dan, mnogima od tih ljudi koji su došli sa druge strane svijeta da poginu jer su Nijemci imali svoju malu psihotičnu povijesnu epizodu, sigurno je prošlo preko usana – 'Now... who the fuck are these people'? Tko su ti jebeni partizani, ljudi koji su nakon četiri godine bježanije sa brda na brdo, tada, u svibnju '45 bili organizirani u brigade, divizije, korpuse, armije... bilo ih je 600 000 i pojavili su se odnikud. Iz šume.
1991 godine, u Sarajevu, na Barama, bio sam u počasnom vodu koji je trebao pucati u zrak na sprovodu nekom pokojnom prvoborcu. Ne sjećam se imena tog čovjeka, znam da je bio i na Neretvi i na Sutjesci, prvoborac od '41. Žao mi je što sam bio namjestio pušku na rafalno i malo sjebao cijeli dojam pucanja manevarcima u zrak nad otvorenim grobom.
Dobra godina za umrijeti za nekoga kao što je to bio taj, moj prvoborac '41. Dobra godina za umrijeti, ispračen zajebom počasnog plotuna od strane počasnog voda vojske koja više nije bila ništa što joj bilo navedeno u nazivu – JNA. Baš kao što ni NDH nikad nije bila, niti će ikad biti ono za što je proglašavana... ni nezavisna... ni država... ni Hrvatska.
Sve u svemu, nisam imao namjeru doći do ovog partizanskog pamfleta kad sam počeo pisati, ali jebiga... da citiram pokojnog Evelyna: ''I regard writing not as investigation of character but as an exercise in the use of language, and with this I am obsessed.''
Baš tako.
Usput rečeno... George Monbiot, 'Doba dogovora – manifest za novi svjetski poredak', Algoritam Zagreb, studeni 2006. Biblioteka Facta, 109 kuna... kupljeno.
|
