|
Kaže da oko 400 ‘hedge fondova’ sa sjedištem na Kajmanskim otocima, svaki dan napravi da 6 000 000 000 000 dolara promijeni svoju vlasničku strukturu; kaže da je taj iznos dnevnog prometa na financijskom tržištu jednak polovici godišnjeg američkog GNP-a; kaže da ne postoje nikakvi mehanizmi kontrole tog tržišta; kaže da su ti iznosi izraz fiktivne vrijednosti poduzeća koja ‘hedge fondovi’ međusobno kupuju i prodaju; kaže da aktiva tih 'hedge fondova' stalno raste i raste jer bi priznavanje njene fiktivnosti pretvorilo u gubitak ono što su im razne investicijske, trgovinske, državne centralne banke posudile, baš kao što bi ta fiktivnost pretvorila u čisti gubitak i sve ono što su im posudili i razni fondovi osiguranja, investicijski fondovi, mirovinski fondovi i svi oni fondovi što nam svakodnevno nude da će naš novac uložiti uz maksimalni povrat, a kao izraz svoje financijske stabilnosti hvale se svojom aktivom, vlasništvom nad dionicama, udjelima u tim ‘hedge fondovima’, projekcijama sigurne dobiti od obveznica koje danas mogu izdati čak i hrvatske županije; kaže da vrijednost tog kapitala mora rasti pri svakoj transakciji jer je tržište mjesto gdje se ta vrijednost uopće i određuje, ponuda i potražnja određuje njegovu vrijednost, a svi su spremni kupiti uz rizik nešto skupo jer su skoro sigurni da će to moći prodati još skuplje i tako osigurati dobit svojim ulagačima, čiji već fiktivni kapital iznova i iznova ulažu na tom beskrajno ekspandibilnom tržištu. Kaže da MMF i američki FED više uopće nisu igrači koji bi mogli bitno utjecati na kretanja na tom beskrajno slobodnom financijskom tržištu, slobodnom od svake regulacije, oslobođenom od stega referentnih pokazatelja, realne vrijednosti, kao što bi to možda bio nekakav ostvareni ili predviđeni profit tih tvrtki kojima se trguje; kaže da uopće ne postoji neki precizniji uvid u visine dnevnih transakcija, u vlasničku strukturu njenih aktera, u provizije koje oni ubiru u toj frenetičkoj kupoprodaji; kaže da je takvo stanje inherentno nestabilno; kaže da je krah neizbježan; kaže da se njegovo približavanje nazire kroz stalno smanjivanje nekad puno većih dobiti od takvih transakcija; kaže da nitko ne smije priznati da njegovo vlasništvo nema ni približnu realnu vrijednost onoj, dinamičkom aklamacijom razvikanoj vrijednosti na tom tržištu; kaže da nema puta nazad; kaže da se kupovanje i prodavanje nastavlja investiranjem onoga ogromnog kapitala za koji njegovi vlasnici ne smiju ni pomisliti da nema vrijednosti izvan spirale stvaranja te iste vrijednosti. Kaže da se ta spirala strmoglavo obrušava prema svom neizbježnom krahu. Kaže da nitko na svijetu ne može to spriječiti. Kaže da ovo stanje nema povijesnog presedana I da nam je svima budućnost nesigurna poput naših životnih ušteđevina, koje postoje samo na RAM datotekama radne memorije pomahnitalog kapitala koji sam sa sobom kopulira i reproducira nove mutante mutiranih mutacija, nesposobne da izvire izvan znakova, znakova koji žive odvojeno od tih mutanata, znakova čije odnose jednih sa drugima više čak ne možemo sami sebi ni predočiti, simulacija se odsimulirala do savršene beznačajnosti, znakovi su stopljeni u Integralnu Stvarnost.
Oni koji to kažu su, ‘Le Monde Diplomatique’, to su misli gospodina Gabriela Kolkoa, u članku ‘Ekonomija đavoljih učenika’. Onaj koji jedan takav hiperfenomen simulacije koja je odsimulirala svoje samo simuliranje naziva ‘Integralnom Stvarnošću’ je Jean Baudrillard, u svojoj novoj zbirci proznih izričaja ‘Inteligencija zla ili pakt lucidnosti’.
Onaj koji sve ovo vama govori je Pooka, nevidljivi bijeli zec, visok dva metra i sklon kemijskoj indukciji raznih mentalnih stanja. Onaj Pooka koji stalno viče ‘NO PASARAN!’, uživljen u svoju ulogu ‘born-again’ kršćanina koji za infalabiletet nužnosti spuštanja dragog boga na zemlju drži ono napisano na kraju ‘Jefferson Bible’, Novog zavjeta iz kojeg je Thomas Jefferson izbacio sve nadnaravne epizode, sva čuda i ostavio samo čistu moralnu kritiku i životnu filozofiju kao rezidualnu posljedicu odbacivanja svakog oblika licemjerja.
62. Now in the place where he was crucified there was a garden- and in the garden a new sepulcher, wherein was never man yet laid.
63. There laid they Jesus,
64. And rolled a great stone to the door of the sepulcher, and departed.
Smrt čovjeka koji je simulaciju uopće učinio mogućom, postuliranjem referenta stvarnosti, čovjeka koji je virtualnost sveo na njenu demitologiziranu razinu fetiša kojeg izjedaju moljci i hrđa. Čovjeka koji je poginuo zbog svojih uvjerenja, utemeljitelja revolucije koja se ne da svesti pod znak ‘u kojem ćeš pobijediti’ ili modno-crveni ‘Che-znak’, originalne i jedine revolucije, koju u svoj njenoj nepobjedivoj NO PASARAN! opčinjenosti potpuno jasno izražava jedan genijalni luđak, u ženskom rublju, na radnom stolu, u nekoj močvari, držeći u rukama papir te objavljujući radosnu vijest : ‘ And now for something completely different…’
Ne postoji znak za ‘something completely different’, nešto takvo ne može kopulirati sa ničim trenutno postojećim jer je NOVO, jer je STVORENO, jer je SLOBODNO.
Da je Kant cijeli svoj život proveo na Kajmanskim otocima, vjerojatno bi ga proveo gradeći sebi splav da pobjegne. Sloboda u njenom najširem, virtualnom smislu (osjetilni dojam samom recepcijom preuzet kao instant sublimat ideje totaliteta… npr. kategorički imperativ ‘Uživaj!’, najpoznatijeg od svih znakova, onog čija se tajna formula čuva u nekom skrivenom sefu, a potrošni referent mu je karamelizirana voda sa kofeinom i utisnutim CO2… instant recepcija smisla života konzumiranjem crvenog logo-znaka, uz istovremenu recepciju ispunjenja svih životu dostupnih postignuća kroz puko gutanje slatke vode, koja izlazi na nos jer se onaj CO2 oslobodio pa se širi; smiješak životnog ispunjenja gutanjem ništavne upotrebne vrijednosti najvrijednijeg znaka na tržištu svih znakova), ta sloboda se hvata znakom, prodaje i kupuje, i opet prodaje… ona nikad nije slobodna, kao ni one golubice koje je onaj-gore-spomenuti prvoborac pustio na slobodu dok je prevrtao stolove u kući svoga oca zbog čega je, nedugo zatim, stvarno žestoko najebo, kako to i dolikuje narodnim herojima.
Elem, nastranu nastrani kapital dok vješto sodomizira vjernu publiku Big Brothera, nastranu razočarana francuska lijeva inteligencija, dok se hvata Eva Moralesa (koji je nedavno rekao jednu stvarno pametnu… ‘Put the coca back to the Coca Cola!’, vratite joj tako upotrebnu vrijednost i maknite stupidnu FDA zakonsku regulativu koja zabranjuje puštanje u prodaju psiho stimulansa koji ne služe isključivo u kliničkoj praksi, već bi mogli biti 'mood-supplement'… u stvari, čak i oni stimulansi koji su se dokazali kao klinički vrlo učinkoviti u liječenju depresije, kao imaneptine, nekad poznat i kao Survector, jedini ‘dopamine reuptake inhibitor’ antidepresiv, koji je nakon 10 godina široke i vrlo uspješne primjene izbačen iz upotrebe zbog intenzivnog FDA pritisaka na francuskog proizvođača ‘Les Labaratories Servier Industrie’, pod izgovorom da je potencijalno zloupotrebljiv i to samo zbog nekih 180 zabilježenih slučajeva zloupotrebe… maknite tu zakonodavnu farsu koja dopušta ‘Wild Turkey’ persuite of happiness i sav užas koji ide uz to, prekinite zakonodavnu i law enforcement ‘Christal Meth’ tragikomediju pošasti metamfetamina, koji je postao odgovoran za 10-tak posto svih slučajeva primljenih na hitne pomoći u središnjoj Americi… vratite tu jebenu koku u Coca Colu, dajte ljudima nešto lagano da im život učini podnošljivijim i ispraznite nepotrebno prepune zatvore).
Elem, nastranu postmodernistički diskurs i ekonomski mutanti samoregulirajućeg tržišta… nastranu deklarativna, defetistički kritička lijeva pozicija profesionalnih ‘šezdesetosmaša’, njihovih kriza identiteta nakon gubitaka katedri zbog stečenih prava pristojnih mirovina osiguranih od strane one grozne, licemjerne, buržoaske države, kao uvrijedljivih nagrada što su je cijeli život pokušavali srušiti, barem na ideološkom planu. Nastranu sve to… nema više vremena… mutanti jedu svoju mladunčad, polako pokazuju strašne duge bijele očnjake, dok im se konzervativna pareza facijalisa, koju su godinama prodavali pod smiley-znakom Giper tipa, rapidno počinje širiti limbičkim sustavom moralne većine, oni su spremni na svoju katarzu kroz krvavu žrtvu svog poslušnog stada (If it is to be a blood bath, let it be now! Appesmeant is not the answer!’ – R. Reagan, 1969. godine, kao guverner Kalifornije, povodom studentskih nemira)… nema vremena za bolju budućnost, nema vremena da predahneš, nema vremena da živiš još jednom, nitko više nije mlad… dovoljna je samo jedna riječ… ODJEBI!
Ili da se izrazim staro-kršćanskim terminom… NO PASARAN!
Elem… and now for something completely different…
Nema puno vremena, 7. studenog su u Americi izbori za Kongres, izbori na kojima bi Demokrati morali dobiti većinu koja bi morala osigurati predsjedničkom kandidatu te stranke, koji će pobijediti na izborima 2008. godine, da bez puno problema donosi zajebano radikalne zakone, zakone koji bi po svom utjecaju na povijest Amerike bili značajniji od onih Rooseveltovih iz godina New Deala ili onih Lyndona Johnsona koje je Vietnam zasjenio, a naftna kriza zatekla neadekvatnim.
Da budem jasan, ne volim kad ljudi napadaju Ameriku. Amerika je najstabilnija demokracija u ljudskoj povijesti, država koja je u svom ‘God Blessed’ izdanju republika koja ima demokratske, individualističke i slobodarske vrijednosti kao temelje svog patriotizma. Amerika je zemlja izgrađena na ideji, a pod ideju se ne svrstava po ‘defaultu’, ideja se vjeruje. Ja vjerujem u Ameriku, vjerujem da ljudi koji izabiru i mogu biti izabrani U JEBENOJ KONAČNICI neće izabrati krivo. A ovo pred nama jest jebena konačnica dvije tisuće godina starog sukoba između BOGATIH i SIROMAŠNIH.
Mnogi će se nasmijati mojoj lakovjernosti, ali ja znam da je T.D. Roosevelt izjavio : ‘The forces of organized money are working against me… AND I WELCOME THEIR HATRED.’ Znam da je u četiri mandata, koliko je Roosevelt odradio, postojao prešutni dogovor medija da se on američkoj javnosti nikad ne prikaže u invalidskim kolicima u kojima je proveo sve te godine zbog preboljene dječje paralize, ogromna većina Amerikanaca nije znala da Roosevelt ne može hodati. Harry Truman je spasio Europu Marshallovim planom i godinama pokušavao progurati zakonski nastavak New Deala kroz republikanski Kongres, ali mu ‘organized money’ to nikako nije dopuštao. Eisenhower je na kraju svog mandata, tijekom kojeg je, u republikanskoj maniri, abolirao sramotnu Francovu fašističku Španjolsku i srušio demokratski izabranog iranskog premijera Mossadegha, nanijevši užasnu štetu islamskom svijetu, ipak izjavio kako su interesi ‘vojno industrijskog kompleksa’ otvorena prijetnja vrijednostima na kojima je zasnovano američko društvo. Kennedy je krenuo dalje sa promjenama i dobio tri metka u Dallasu. ‘I am an idealist without illusions.’ – to je njegova izjava koju pojašnjava sa onom- ‘All our problems are manmade – therefore they can be solved by man. And man can be as big as he wants.’ Nekoliko godina kasnije ubijen je i demokratski predsjednički kandidat, Robert Kennedy, brat već ubijenog američkog predsjednika. Lyndon Johnson je ispunio sve planove daljnje izgradnje ‘Wellfare State’ ideala koje je imao JFK-a. Autobusima su se u pratnji nacionalne garde djeca iz čisto bjelačkih škola vozila u crnačke škole, i obratno. Koja bi se europska izabrana vlada usudila napraviti nešto tako traumatično? Martin Luther King je ubijen, ‘I have a dream’ je govor od kojeg se naježim svaki jebeni put kad ga čujem. Nixon je abdicirao zbog Watergate afere, može li biti jasnijeg dokaza da Prvi amandman i Bill of Rights, koji između ostalog, garantiraju i slobodu govora, nisu samo mrtva slova na papiru. Cartera je napao veliki zec dok je veslao u čamcu po nekom jezeru, navodno postoji snimak tog ‘Killer Rabbit’ incidenta, to bih volio nabaviti. Njega je stigla Mossadeghova iranska fetva iz ’53. godine, u vidu talačke krize koja je trajala 444 dana. Carter nije ostavio puno toga iza sebe, osim katastrofalne razine popularnosti Demokratske stranke i potrebe američke javnosti za agresivnijom vanjskom politikom, potrebom za jednom karakteristično desnom administracijom.
A onda je došao Giper, Ronald Reagan i resetirao sve što su demokratski predsjednici prije njega napravili na socijalnom planu. Jaz između bogatih i siromašnih koji je on stvorio kriminalnom poreznom politikom danas konačno puca. ‘Clinton lied, nobody died.’ – parola izraza simpatije i spremnosti na opraštanje laži, ali i jasnog razlikovanja težine starih laži od ovih novih puno zločudnijih. To je i priznanje čovjeku koji je pokušao stvoriti svjetski poredak u kojem nova strategija Amerike kao jedine preostale supersile ne bi bila traženje novih neprijatelja već širenje mira u svijetu. Smiješno? Haiti - intervencija vraćanja na vlast demokratske vlade, Somalija – totalni poraz humanitarne vojne akcije iz koje SAD nije izvukao nikakvu korist, niti je u nju ušao zbog nacionalnih interesa, Jugoslavija - tri pokojne, vrlo važne ličnosti u najnovijoj povijesti novonastalih balkanskih država - Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, mirovna je shuttle misija predsjednika Billa Clintona konačno dovela do zračne baze u Daytonu, gdje su ih zatvorili i nisu ih puštali sve dok ne postignu dogovor o prestanku nemilih događaja koji su odnijeli oko 300 000 života.
Zašto je to Amerika napravila? Je li im to bio bitan nacionalni interes? Nije. Nacionalni interes im je bio pokrivanje naslijeđenog proračunskog deficita, organiziranje Medicarea, Medicaida, preliminarno potpisivanje Kyoto dogovora, suglasnost sa osnivanjem međunarodnog suda pravde i reforma UN-a.
Prva čisto humanitarna vojna intervencija, zaustavljanje vala albanskih izbjeglica i novog nereda kojim bi Milođević po četvrti put gurnuo Balkan u rat, bila je akcija bombardiranja Srbije… prva POBJEDA U POVIJESTI ljudskog roda jedne međunarodne vojne intervencije koja je bila ISKLJUČIVO HUMANITARNOG karaktera, intervencije koja je bila izraz političke volje američke Clintonove administracije. Kad kažem ‘humanitrna intervencija’ ne mislim toliko na zaustavljanje egzodusa Albanaca i izbjegavanje genocida o kojem se tada službeno govorilo, akcija je za cilj imala PRIMARNO rušenje Slobodana Miloševića i njegovog režima. I donekle je uspjela… samo donekle jer su Đinđića ubili. Njegovom voljom… jer Đinđić je bio svijestan opasnosti i spreman preuzeti taj rizik.
To je Amerika koju ja priznajem, a ne ruglo koje je stvorio ovaj idiot, idiot koji je ukrao izbore 2000. godine. To je Amerika koja će se ponovo podići iz blata u koje je već 200 godina guraju ‘forces of organized money’, to je Amerika koja je do danas išla samo naprijed, bez obzira na zastoje i strašna zastranjenja. Jer ta je Amerika stvorila ovaj svijet u kojem ideje Slobode i Jednakosti nisu sugestije iz narodnih priča nego ono jebeno najjebenije Jeffersonovo: ‘WE HOLD THIS TRUTH TO BE SELFEVIDENT, ALL MEN ARE CREATED EQUAL.’
Elem, nastranu prošlost… ima jedan čovjek koji kad se probudi ujutro može pomisliti – ‘Ja sam uspio tamo gdje nitko prije mene nije… ja sam dobio prvi pravedni rat u povijesti ljudskog roda… I to mi je pošlo za rukom jer sam zajebano uporan čovjek, jer mi moj osobni integritet ne bi preživio spoznaju da sam mogao, a nisam se usudio napraviti nešto tako veliko, jer mi je do toga stalo više nego do novca i karijere, jer sam bio mali, žgoljavi kadet sa West Pointa koji je bio prvi u klasi, na sve četiri godine, iako sam imao samo 60-tak kila, jer sam nakon toga magistrirao ekonomiju i filozofiju na Harvardu iako sam bio siromašan, jer sam dobio četiri prostrijelne rane u Vietnamu i ponovo morao naučiti hodati, jer sam ja nagovorio Miloševića na koridor do Goražda u Daytonu, jer sam bio pristojan prema njemu usprkos incidentu na Igmanu, jer sam tada već znao da je on glavni krivac za 300 000 pobijenih ljudi… jer sam tada već znao da ću sjebati kurvinog sina pa makar započeo 3. Svjetski rat na prištinskom aerodromu.
Taj čovjek je Wesley Clark, vjerojatni demokratski kandidat za Predsjednika Amerike na izborima 2008. godine.
Čisti ‘NO PASARAN!’
|
