pookapookapookapookapooka

Kaže da oko 400 ‘hedge fondova’ sa sjedištem na Kajmanskim otocima, svaki dan napravi da 6 000 000 000 000 dolara promijeni svoju vlasničku strukturu; kaže da je taj iznos dnevnog prometa na financijskom tržištu jednak polovici godišnjeg američkog GNP-a; kaže da ne postoje nikakvi mehanizmi kontrole tog tržišta; kaže da su ti iznosi izraz fiktivne vrijednosti poduzeća koja ‘hedge fondovi’ međusobno kupuju i prodaju; kaže da aktiva tih 'hedge fondova' stalno raste i raste jer bi priznavanje njene fiktivnosti pretvorilo u gubitak ono što su im razne investicijske, trgovinske, državne centralne banke posudile, baš kao što bi ta fiktivnost pretvorila u čisti gubitak i sve ono što su im posudili i razni fondovi osiguranja, investicijski fondovi, mirovinski fondovi i svi oni fondovi što nam svakodnevno nude da će naš novac uložiti uz maksimalni povrat, a kao izraz svoje financijske stabilnosti hvale se svojom aktivom, vlasništvom nad dionicama, udjelima u tim ‘hedge fondovima’, projekcijama sigurne dobiti od obveznica koje danas mogu izdati čak i hrvatske županije; kaže da vrijednost tog kapitala mora rasti pri svakoj transakciji jer je tržište mjesto gdje se ta vrijednost uopće i određuje, ponuda i potražnja određuje njegovu vrijednost, a svi su spremni kupiti uz rizik nešto skupo jer su skoro sigurni da će to moći prodati još skuplje i tako osigurati dobit svojim ulagačima, čiji već fiktivni kapital iznova i iznova ulažu na tom beskrajno ekspandibilnom tržištu. Kaže da MMF i američki FED više uopće nisu igrači koji bi mogli bitno utjecati na kretanja na tom beskrajno slobodnom financijskom tržištu, slobodnom od svake regulacije, oslobođenom od stega referentnih pokazatelja, realne vrijednosti, kao što bi to možda bio nekakav ostvareni ili predviđeni profit tih tvrtki kojima se trguje; kaže da uopće ne postoji neki precizniji uvid u visine dnevnih transakcija, u vlasničku strukturu njenih aktera, u provizije koje oni ubiru u toj frenetičkoj kupoprodaji; kaže da je takvo stanje inherentno nestabilno; kaže da je krah neizbježan; kaže da se njegovo približavanje nazire kroz stalno smanjivanje nekad puno većih dobiti od takvih transakcija; kaže da nitko ne smije priznati da njegovo vlasništvo nema ni približnu realnu vrijednost onoj, dinamičkom aklamacijom razvikanoj vrijednosti na tom tržištu; kaže da nema puta nazad; kaže da se kupovanje i prodavanje nastavlja investiranjem onoga ogromnog kapitala za koji njegovi vlasnici ne smiju ni pomisliti da nema vrijednosti izvan spirale stvaranja te iste vrijednosti. Kaže da se ta spirala strmoglavo obrušava prema svom neizbježnom krahu. Kaže da nitko na svijetu ne može to spriječiti. Kaže da ovo stanje nema povijesnog presedana I da nam je svima budućnost nesigurna poput naših životnih ušteđevina, koje postoje samo na RAM datotekama radne memorije pomahnitalog kapitala koji sam sa sobom kopulira i reproducira nove mutante mutiranih mutacija, nesposobne da izvire izvan znakova, znakova koji žive odvojeno od tih mutanata, znakova čije odnose jednih sa drugima više čak ne možemo sami sebi ni predočiti, simulacija se odsimulirala do savršene beznačajnosti, znakovi su stopljeni u Integralnu Stvarnost.
Oni koji to kažu su, ‘Le Monde Diplomatique’, to su misli gospodina Gabriela Kolkoa, u članku ‘Ekonomija đavoljih učenika’. Onaj koji jedan takav hiperfenomen simulacije koja je odsimulirala svoje samo simuliranje naziva ‘Integralnom Stvarnošću’ je Jean Baudrillard, u svojoj novoj zbirci proznih izričaja ‘Inteligencija zla ili pakt lucidnosti’.
Onaj koji sve ovo vama govori je Pooka, nevidljivi bijeli zec, visok dva metra i sklon kemijskoj indukciji raznih mentalnih stanja. Onaj Pooka koji stalno viče ‘NO PASARAN!’, uživljen u svoju ulogu ‘born-again’ kršćanina koji za infalabiletet nužnosti spuštanja dragog boga na zemlju drži ono napisano na kraju ‘Jefferson Bible’, Novog zavjeta iz kojeg je Thomas Jefferson izbacio sve nadnaravne epizode, sva čuda i ostavio samo čistu moralnu kritiku i životnu filozofiju kao rezidualnu posljedicu odbacivanja svakog oblika licemjerja.

62. Now in the place where he was crucified there was a garden- and in the garden a new sepulcher, wherein was never man yet laid.
63. There laid they Jesus,
64. And rolled a great stone to the door of the sepulcher, and departed.

Smrt čovjeka koji je simulaciju uopće učinio mogućom, postuliranjem referenta stvarnosti, čovjeka koji je virtualnost sveo na njenu demitologiziranu razinu fetiša kojeg izjedaju moljci i hrđa. Čovjeka koji je poginuo zbog svojih uvjerenja, utemeljitelja revolucije koja se ne da svesti pod znak ‘u kojem ćeš pobijediti’ ili modno-crveni ‘Che-znak’, originalne i jedine revolucije, koju u svoj njenoj nepobjedivoj NO PASARAN! opčinjenosti potpuno jasno izražava jedan genijalni luđak, u ženskom rublju, na radnom stolu, u nekoj močvari, držeći u rukama papir te objavljujući radosnu vijest : ‘ And now for something completely different…’
Ne postoji znak za ‘something completely different’, nešto takvo ne može kopulirati sa ničim trenutno postojećim jer je NOVO, jer je STVORENO, jer je SLOBODNO.
Da je Kant cijeli svoj život proveo na Kajmanskim otocima, vjerojatno bi ga proveo gradeći sebi splav da pobjegne. Sloboda u njenom najširem, virtualnom smislu (osjetilni dojam samom recepcijom preuzet kao instant sublimat ideje totaliteta… npr. kategorički imperativ ‘Uživaj!’, najpoznatijeg od svih znakova, onog čija se tajna formula čuva u nekom skrivenom sefu, a potrošni referent mu je karamelizirana voda sa kofeinom i utisnutim CO2… instant recepcija smisla života konzumiranjem crvenog logo-znaka, uz istovremenu recepciju ispunjenja svih životu dostupnih postignuća kroz puko gutanje slatke vode, koja izlazi na nos jer se onaj CO2 oslobodio pa se širi; smiješak životnog ispunjenja gutanjem ništavne upotrebne vrijednosti najvrijednijeg znaka na tržištu svih znakova), ta sloboda se hvata znakom, prodaje i kupuje, i opet prodaje… ona nikad nije slobodna, kao ni one golubice koje je onaj-gore-spomenuti prvoborac pustio na slobodu dok je prevrtao stolove u kući svoga oca zbog čega je, nedugo zatim, stvarno žestoko najebo, kako to i dolikuje narodnim herojima.
Elem, nastranu nastrani kapital dok vješto sodomizira vjernu publiku Big Brothera, nastranu razočarana francuska lijeva inteligencija, dok se hvata Eva Moralesa (koji je nedavno rekao jednu stvarno pametnu… ‘Put the coca back to the Coca Cola!’, vratite joj tako upotrebnu vrijednost i maknite stupidnu FDA zakonsku regulativu koja zabranjuje puštanje u prodaju psiho stimulansa koji ne služe isključivo u kliničkoj praksi, već bi mogli biti 'mood-supplement'… u stvari, čak i oni stimulansi koji su se dokazali kao klinički vrlo učinkoviti u liječenju depresije, kao imaneptine, nekad poznat i kao Survector, jedini ‘dopamine reuptake inhibitor’ antidepresiv, koji je nakon 10 godina široke i vrlo uspješne primjene izbačen iz upotrebe zbog intenzivnog FDA pritisaka na francuskog proizvođača ‘Les Labaratories Servier Industrie’, pod izgovorom da je potencijalno zloupotrebljiv i to samo zbog nekih 180 zabilježenih slučajeva zloupotrebe… maknite tu zakonodavnu farsu koja dopušta ‘Wild Turkey’ persuite of happiness i sav užas koji ide uz to, prekinite zakonodavnu i law enforcement ‘Christal Meth’ tragikomediju pošasti metamfetamina, koji je postao odgovoran za 10-tak posto svih slučajeva primljenih na hitne pomoći u središnjoj Americi… vratite tu jebenu koku u Coca Colu, dajte ljudima nešto lagano da im život učini podnošljivijim i ispraznite nepotrebno prepune zatvore).
Elem, nastranu postmodernistički diskurs i ekonomski mutanti samoregulirajućeg tržišta… nastranu deklarativna, defetistički kritička lijeva pozicija profesionalnih ‘šezdesetosmaša’, njihovih kriza identiteta nakon gubitaka katedri zbog stečenih prava pristojnih mirovina osiguranih od strane one grozne, licemjerne, buržoaske države, kao uvrijedljivih nagrada što su je cijeli život pokušavali srušiti, barem na ideološkom planu. Nastranu sve to… nema više vremena… mutanti jedu svoju mladunčad, polako pokazuju strašne duge bijele očnjake, dok im se konzervativna pareza facijalisa, koju su godinama prodavali pod smiley-znakom Giper tipa, rapidno počinje širiti limbičkim sustavom moralne većine, oni su spremni na svoju katarzu kroz krvavu žrtvu svog poslušnog stada (If it is to be a blood bath, let it be now! Appesmeant is not the answer!’ – R. Reagan, 1969. godine, kao guverner Kalifornije, povodom studentskih nemira)… nema vremena za bolju budućnost, nema vremena da predahneš, nema vremena da živiš još jednom, nitko više nije mlad… dovoljna je samo jedna riječ… ODJEBI!
Ili da se izrazim staro-kršćanskim terminom… NO PASARAN!
Elem… and now for something completely different…
Nema puno vremena, 7. studenog su u Americi izbori za Kongres, izbori na kojima bi Demokrati morali dobiti većinu koja bi morala osigurati predsjedničkom kandidatu te stranke, koji će pobijediti na izborima 2008. godine, da bez puno problema donosi zajebano radikalne zakone, zakone koji bi po svom utjecaju na povijest Amerike bili značajniji od onih Rooseveltovih iz godina New Deala ili onih Lyndona Johnsona koje je Vietnam zasjenio, a naftna kriza zatekla neadekvatnim.
Da budem jasan, ne volim kad ljudi napadaju Ameriku. Amerika je najstabilnija demokracija u ljudskoj povijesti, država koja je u svom ‘God Blessed’ izdanju republika koja ima demokratske, individualističke i slobodarske vrijednosti kao temelje svog patriotizma. Amerika je zemlja izgrađena na ideji, a pod ideju se ne svrstava po ‘defaultu’, ideja se vjeruje. Ja vjerujem u Ameriku, vjerujem da ljudi koji izabiru i mogu biti izabrani U JEBENOJ KONAČNICI neće izabrati krivo. A ovo pred nama jest jebena konačnica dvije tisuće godina starog sukoba između BOGATIH i SIROMAŠNIH.
Mnogi će se nasmijati mojoj lakovjernosti, ali ja znam da je T.D. Roosevelt izjavio : ‘The forces of organized money are working against me… AND I WELCOME THEIR HATRED.’ Znam da je u četiri mandata, koliko je Roosevelt odradio, postojao prešutni dogovor medija da se on američkoj javnosti nikad ne prikaže u invalidskim kolicima u kojima je proveo sve te godine zbog preboljene dječje paralize, ogromna većina Amerikanaca nije znala da Roosevelt ne može hodati. Harry Truman je spasio Europu Marshallovim planom i godinama pokušavao progurati zakonski nastavak New Deala kroz republikanski Kongres, ali mu ‘organized money’ to nikako nije dopuštao. Eisenhower je na kraju svog mandata, tijekom kojeg je, u republikanskoj maniri, abolirao sramotnu Francovu fašističku Španjolsku i srušio demokratski izabranog iranskog premijera Mossadegha, nanijevši užasnu štetu islamskom svijetu, ipak izjavio kako su interesi ‘vojno industrijskog kompleksa’ otvorena prijetnja vrijednostima na kojima je zasnovano američko društvo. Kennedy je krenuo dalje sa promjenama i dobio tri metka u Dallasu. ‘I am an idealist without illusions.’ – to je njegova izjava koju pojašnjava sa onom- ‘All our problems are manmade – therefore they can be solved by man. And man can be as big as he wants.’ Nekoliko godina kasnije ubijen je i demokratski predsjednički kandidat, Robert Kennedy, brat već ubijenog američkog predsjednika. Lyndon Johnson je ispunio sve planove daljnje izgradnje ‘Wellfare State’ ideala koje je imao JFK-a. Autobusima su se u pratnji nacionalne garde djeca iz čisto bjelačkih škola vozila u crnačke škole, i obratno. Koja bi se europska izabrana vlada usudila napraviti nešto tako traumatično? Martin Luther King je ubijen, ‘I have a dream’ je govor od kojeg se naježim svaki jebeni put kad ga čujem. Nixon je abdicirao zbog Watergate afere, može li biti jasnijeg dokaza da Prvi amandman i Bill of Rights, koji između ostalog, garantiraju i slobodu govora, nisu samo mrtva slova na papiru. Cartera je napao veliki zec dok je veslao u čamcu po nekom jezeru, navodno postoji snimak tog ‘Killer Rabbit’ incidenta, to bih volio nabaviti. Njega je stigla Mossadeghova iranska fetva iz ’53. godine, u vidu talačke krize koja je trajala 444 dana. Carter nije ostavio puno toga iza sebe, osim katastrofalne razine popularnosti Demokratske stranke i potrebe američke javnosti za agresivnijom vanjskom politikom, potrebom za jednom karakteristično desnom administracijom.
A onda je došao Giper, Ronald Reagan i resetirao sve što su demokratski predsjednici prije njega napravili na socijalnom planu. Jaz između bogatih i siromašnih koji je on stvorio kriminalnom poreznom politikom danas konačno puca. ‘Clinton lied, nobody died.’ – parola izraza simpatije i spremnosti na opraštanje laži, ali i jasnog razlikovanja težine starih laži od ovih novih puno zločudnijih. To je i priznanje čovjeku koji je pokušao stvoriti svjetski poredak u kojem nova strategija Amerike kao jedine preostale supersile ne bi bila traženje novih neprijatelja već širenje mira u svijetu. Smiješno? Haiti - intervencija vraćanja na vlast demokratske vlade, Somalija – totalni poraz humanitarne vojne akcije iz koje SAD nije izvukao nikakvu korist, niti je u nju ušao zbog nacionalnih interesa, Jugoslavija - tri pokojne, vrlo važne ličnosti u najnovijoj povijesti novonastalih balkanskih država - Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, mirovna je shuttle misija predsjednika Billa Clintona konačno dovela do zračne baze u Daytonu, gdje su ih zatvorili i nisu ih puštali sve dok ne postignu dogovor o prestanku nemilih događaja koji su odnijeli oko 300 000 života.
Zašto je to Amerika napravila? Je li im to bio bitan nacionalni interes? Nije. Nacionalni interes im je bio pokrivanje naslijeđenog proračunskog deficita, organiziranje Medicarea, Medicaida, preliminarno potpisivanje Kyoto dogovora, suglasnost sa osnivanjem međunarodnog suda pravde i reforma UN-a.
Prva čisto humanitarna vojna intervencija, zaustavljanje vala albanskih izbjeglica i novog nereda kojim bi Milođević po četvrti put gurnuo Balkan u rat, bila je akcija bombardiranja Srbije… prva POBJEDA U POVIJESTI ljudskog roda jedne međunarodne vojne intervencije koja je bila ISKLJUČIVO HUMANITARNOG karaktera, intervencije koja je bila izraz političke volje američke Clintonove administracije. Kad kažem ‘humanitrna intervencija’ ne mislim toliko na zaustavljanje egzodusa Albanaca i izbjegavanje genocida o kojem se tada službeno govorilo, akcija je za cilj imala PRIMARNO rušenje Slobodana Miloševića i njegovog režima. I donekle je uspjela… samo donekle jer su Đinđića ubili. Njegovom voljom… jer Đinđić je bio svijestan opasnosti i spreman preuzeti taj rizik.
To je Amerika koju ja priznajem, a ne ruglo koje je stvorio ovaj idiot, idiot koji je ukrao izbore 2000. godine. To je Amerika koja će se ponovo podići iz blata u koje je već 200 godina guraju ‘forces of organized money’, to je Amerika koja je do danas išla samo naprijed, bez obzira na zastoje i strašna zastranjenja. Jer ta je Amerika stvorila ovaj svijet u kojem ideje Slobode i Jednakosti nisu sugestije iz narodnih priča nego ono jebeno najjebenije Jeffersonovo: ‘WE HOLD THIS TRUTH TO BE SELFEVIDENT, ALL MEN ARE CREATED EQUAL.’
Elem, nastranu prošlost… ima jedan čovjek koji kad se probudi ujutro može pomisliti – ‘Ja sam uspio tamo gdje nitko prije mene nije… ja sam dobio prvi pravedni rat u povijesti ljudskog roda… I to mi je pošlo za rukom jer sam zajebano uporan čovjek, jer mi moj osobni integritet ne bi preživio spoznaju da sam mogao, a nisam se usudio napraviti nešto tako veliko, jer mi je do toga stalo više nego do novca i karijere, jer sam bio mali, žgoljavi kadet sa West Pointa koji je bio prvi u klasi, na sve četiri godine, iako sam imao samo 60-tak kila, jer sam nakon toga magistrirao ekonomiju i filozofiju na Harvardu iako sam bio siromašan, jer sam dobio četiri prostrijelne rane u Vietnamu i ponovo morao naučiti hodati, jer sam ja nagovorio Miloševića na koridor do Goražda u Daytonu, jer sam bio pristojan prema njemu usprkos incidentu na Igmanu, jer sam tada već znao da je on glavni krivac za 300 000 pobijenih ljudi… jer sam tada već znao da ću sjebati kurvinog sina pa makar započeo 3. Svjetski rat na prištinskom aerodromu.
Taj čovjek je Wesley Clark, vjerojatni demokratski kandidat za Predsjednika Amerike na izborima 2008. godine.
Čisti ‘NO PASARAN!’

UN-FUCKING-BELIEVEABLE

Fakat je zajebano biti zarobljen u istoj prostoriji sa tipom rođenim 1983. godine, koji ti stalno pušta Iron Maiden i priča o kompjutorskim igricama. Ja nekako opscesivno moram slušati tekstove muzike koju slušam, ne mogu se isključiti, pa onda mi totalni idiotizmi tumaraju mozgom, a još se moram praviti kako sam iznenađen što je tamo neki album o zombijima i pasivno-agresivnoj, infantilnoj pobuni protiv establishmenta koji predstavljaju roditelji, proglašen najbolje produciranim albumom ne znam koje godine. Zamislite, tri gitare sviraju istu dionicu i sve to u slavu nečastivog koji baš ne melje civile pod gusjenicama tenkova, ali sablažnjava normalan narod jer izgleda kao da ima neku kožnu bolest, paradentozu i akutnu psihotičnu reakciju jer je u fazi prelaska na jeftiniji neuroleptik. I igrice, naravno. Leveli, wizzardi, oružja, munje i razne druge pizde materine zbog kojih sad svaki jedan takav strastveni veteran virtualnih konflikata, od onih sa mumijama-ljudožderima pa do onih sa kompletnim Wehrmachtom, ima napravu za koju bi NASA prije deset godina dala pola milijarde dolara.
Prostorija je u potkrovlju sakralnog objekta koji se upravo restaurira prema principima minimalne intervencije i maksimalne zaštite pa ja nakon otrpljenog ljenčarenja koje me umori više od posla pobjegnem u klaustar i tamo legnem na ploču stirodura. Ali ni tu nema mira jer me ovi Bosanci koji tamo rade nekako vole pa me zajebavaju i to sa stilom, a na takvo nešto čovjek ne može ne odgovoriti jer jednostavno ne može, ipak su to Bosanci i svi do jednog nekako pristojni ljudi (ne u smislu bon tona nego u ljudskom smislu).
Cijelo to vrijeme meni je negdje u glavi eho jedne spoznaje. Znate za ono ''six degrees of separation'', ono da preko šest ljudi možete doći do bilo koga na svijetu... na primjer, ja poznam Željka T., on pozna Zdravka M., ovaj pozna Zdenka H., Zdenko pozna Zrinka U., Zrinko pozna Dalaj Lamu. Ja sam nevjerojatnih ''3 degrees of separation'' od čovjeka koji je omogućio mladom Ivici Kosteliću povijesni materijal kojim je tako fasciniran da namjerava napisati knjigu o vojnim podvizima nositelja tog povijesnog materijala. Nevjerojatno... riječ je bila o novcu kao i obično, samo što je vođa nositelja tog povijesnog materijala malo lupao po metamfetaminima pa je zdrava parazitska logika kapitala naletila na ''einziger Krieg ist totaler Krieg'' potpunog zastranjenja.
''Release Roderick!'' mi je kao princip povijesnih procesa jedini prihvatljiv, u stvari ga smatram i nekom vrstom antidogme pa ne bih sad nagađao što bi bilo da je tog ''third degree-a'' ,umjesto da mu nakon krštenja kaže 'Amen', manično-depresivni pop i obiteljski prijatelj, ubio peglom. Ipak, fascinantno, sve samo zbog novca.
Nedavno je u Španjolskoj završio jedan od rijetkih ratova koji bi se mogli nazvati pravednim i nužnim, rat u kojem su oni pravedni i svijesni nužnosti oružanog sukoba bili hladnokrvno i namjerno ostavljeni na milost i nemilost zlu koje još uvijek nema nikakvu konkurenciju u efikasnosti deklariranja svog zla kao nečeg samog po sebi razumljivog do te mjere da ni ne pomišlja o opravdavanju svoje nakaznosti. Španjolsku republiku su Francuska, Engleska, Sovjetski Savez i SAD jednostavno prepustile nacističko-fašističkoj koaliciji koja je na vlast dovela Caudilla Francisca Franca. Internacionalne su brigade, sastavljene od dobrovoljaca iz tih i drugih zemalja, zajedno sa Španjolcima branile Republiku. Tako masovno i spontano okupljanje u savez ljudi svjesnih plimnog vala nadolazećeg fašističkog zla fenomen je koji nema presedana u cijeloj povijesti. Aktivni internacionalizam je tada prvi put provirio na svjetlost stvarnosti i to iz rovova. Poraz Republike ostao je kao podsjetnika na radikalno zlo ljudske sebičnosti protiv kojeg se ipak mnogo ljudi usuđuje pobuniti i tako sačuvati ideju moralne odgovornosti koja se realizira kroz izvršavanje dužnosti, a suočavanje sa njenim izostankom doživljava se kao osobna posramljenost.
Poraz Republike je bio dugog vijeka, Franco je ostao neutralan u 2. svijetskom ratu, saveznici ga nisu rušili nakon Hitlerovog pada, donekle izoliran dočekao je 1953. godinu i Eisenhowerov posjet i građenje vojnih baze NATO pakta u Španjolskoj, slijedi polagano licemjerno prihvaćanje od strane slobodnog svijeta. U takvoj, fašističkoj Španjolskoj, slobodno su živjele i djelovale cijele mini-kolonije prebjeglih njemačkih nacista i njihovih raznih kvislinških podrepaka, kao što je to bio Ante Pavelić. Franco je pred smrt vlast prenio na kralja Juana Carlosa, uspostavlja se ustavna monarhija i, potpuno suprotno El Caudilovim očekivanjima, kralj vrlo brzo uvodi temeljite demokratske reforme i izvlači Španjolsku iz crne sjene svoje tužne novije povijesti.
Poraz Republike se nedavno rasplinuo i pretvorio u pobjedu. Španjolska, nekad država pod iznimnim utjecajem Katoličke crkve, tradicionalno konzervativna, u posljednje vrijeme se rapidno sekularizira, utjecaj crkve na društvo se toliko smanjuje da se približava europskom dnu (Englesku nitko ne može u tome preteći, tamo je crkvu osnovao kralj da bi na miru mogao dekapitulirati svoje žene), zakoni koji reguliraju institucije koje je nekad suvereno definirala Katolička crkva, kao što su brak, obitelj, vjeronauk, najliberalniji su u Europi, financiranje crkve od strane države se reducira i svako uplitanje crkve u državne poslove se oštro kritizira i uopće ne tolerira.
Kako je Republika na kraju pobjedila, kako su svi oni internacionalci koji su iz ideala solidarnosti i dužnosti krvarili u tuđem građanskom ratu konačno prestali biti gubitnici? Zbog gay brakova, u prvom redu. Donekle i zbog ekspresne procedure razvoda, ukidanja vjeronauka u školama i još nekih, gledano iz perspektive težine političkih odluka zbog eventualnih posljedica, trivijalnih stvari. Vatikan i papa Benedict XVI nisu mogli prihvatiti takav razvoj situacije i otvoreno su osudili odluku španjolskog parlamenta. Pravo na brak gay parova tako bi uzdrmao osnovnu jedinicu društva, obitelj, da joj ni socijalna pomoć, ni prebacivanje poreznog opterećenja na bogatiji društveni sloj, ni zdravstvena skrb u kojoj bi participirala država, ni besplatno obrazovanje, ni bilo kakvi drugi mehanizmi pomoći, u okolnostima oduvijek moralno indiferentnog kapitalizma, ne bi mogli pomoći. Obitelj, kao zajednica muškarca i žene koji odgajaju svoju djecu u krščanskom duhu bi lako preživjela izostanak svih tih socijalističkih luksuza, koji samo obezvrijeđuju patnju i kreposnu siromašnost koji se trebaju gledati kao ispit vjere i zajedništva društva okrenutog pravim kršćanskim vrijednostima. Nešto tako podmuklo, dijabolično-subverzivno i neprirodno kao što je pravna institucija braka između dvije osobe istog spola, na sodomiji i tjelesnom grijehu zasnovanog odnosa, koji se javnosti predstavlja pod eufemizmom 'gay brak', e nešto tako bi brzo razorilo, i to do temelja, sve ono brižno i strogo čuvano dvije tisuće godina, katoličko španjolsko društvo koje je stoljećima bilo jedini zamislivi poredak stvari, svetinja u okviru koje su siromašni španjolski seljaci godinama radili i štedili samo da bi sebi mogli priuštiti sveti sakrament braka kojim se uspostavljala ta osnovna jedinica društva, katolička obitelj. Plaćalo se prema cjeniku Katoličke crkve koji je bio na snazi ne zbog monopola u davanju legitimnosti toj osnovnoj društvenoj jedinici, obitelji, već zbog potpuno dogmatskog karaktera, isključivo za crkvu predviđenog, prerogativa stvaranja legitimnosti samih temelja društva. Gay brak je u očima Vatikana bio i ostao puno veće zlo od bivše diktature Generalissimusa Francisca Franca ili aktuelnih poreznih rajeva, čije zastave krase sve one jahturine sa helikopterima, u znoju lica svog njihovih vlasnika zarađene, koje valjda, uz prešutnu indulgenciju, ipak nekako uspjevaju proći kroz tjesnac iglenih ušiju i slobodno krstariti morima Kraljevstva nebeskog. Benedict XVI se upleo u stvari rezervirane za španjolsku državu, osuđujući odluke vlade premijera Zapatera. Zapaterov djed je poginuo u španjolskom građanskom rat, braneći Republiku i sigurno bi ga oduševilo kad bi znao da je njegov unuk konačno mogao reći pobjedonosno NO PASARAN! I to baš onima koji su to zbog svog oholog licemjerja najviše i zaslužili. Republika je pobjedila, svi oni idealisti, iz svih onih raznih zemalja, koji su se borili i ginuli za svoje ideale, ali u tuđoj zemlji, jer ti su ideali univerzalni, opći... ili latiniziranim grčkim pridjevom – katolikos... katoličkim.
Španjolski borci koji su nekim čudom možda još živi, internacionalci iz kojih je regrutirana jezgra zapovjednog kadra jedinog antifašističkog oružanog pokreta u okupiranoj Europi, jugoslavenskog partizanskog pokreta, svi ti ljudi mogu u miru zaklopiti oči. Jedan od vrlo rijetkih ratova za koje se može naći moralno opravdanje nije bio niti naivna, niti besmislena zanesenost idealom ljudske solidarnosti već jedna od najslavnijih epizoda europske povijesti uopće. Zapatero i Benedict XVI su se kratko susreli, iako Zapatero nije prisustvovao misi koju je ovaj predvodio (za razliku od F. Tuđmana, bivšeg komunističkog generala, koji se u takvoj situaciji popeo na oltar zajedno sa čovjekom koji je tada nosio bijelu Solo Dei kapicu), razmijenili su darove, Zapatero je Benedictu dao neku suvremenu sliku, a Benedict je Zapateru poklonio Kanonski zakonik Katoličke crkve.
NO PASARAN! je bilo jasno i glasno. Ovaj put nisu prošli. Povukli su se pred strašnom herezom građanskih prava gay populacije. Nekad davno bi to možda riješiili jednim veličanstvenim auto dafeom i to u ime Onoga u čije se ime skupljaju na javnim mjestima, u čije se ime mole tijekom jasno definiranih rituala i traže od njega konkretne stvari, daju milostinju preko svojih razvikanih humanitarnih organizacija, ne da im lijeva ruka ne zna koliko daje desna nego to ne zna ni porezna inspekcija, u ime Onoga za čiji rođendan se u njihovim hramovima skupljaju pripiti ljudi koji svoje žrtvene golubice ne kupuju tamo već u supermarketima, u ime Onoga u slavu kojeg su postali vlasnici tolikog blaga koje hrđa i jedu ga moljci... a On jede kokice, gleda sa neba, smiješi se i sigurno plaće od sreće. On je sam obranio svoju Republiku, On je bio spreman umrijeti i umro je za Deklaraciju nezavisnosti svog Kraljevstva nebeskog od svega zemaljskog, On je bio radikalni optimist koji nije pristajao da su ljudi stvoreni zbog običaja, već obratno. Njegovo NO PASARAN! omogućilo je ''Releace Roderick!''
Rat. Idiotska je pomisao da rat ne može biti zamisliv kao nužno sredstvo za postizanje pravednog cilja. Jedini rat vođen za ostvarivanje pravednog cilja i zaustavljanja traumatično evidentne nepravde i zločina, jedini 'humanitarni' rat koji je rezultirao pobjedom strane kojoj je jedini interes u tom ratu bilo uspostavljanje pravde tamo gdje je nepravda godinama zločinački orgijala, pobjedom strane koja iz tog svog vojnog angažmana nije izvukla nikakav bitan vojno-političko-nacionalni interes, jedini takav rat u cijeloj ljudskoj povijesti je bila NATO intervencija na Kosovu, kojoj je prethodilo 80-tak dana preciznog bombardiranja Srbije. Čovjek koji je daleko najzaslužniji za iniciranje, organiziranje i postizanje ciljeva tog rata je general Wesley Clark.
Zanima me kako se čovjek koji je takvo nešto postigao u životu osjeća kad mu netko tvrdi da su ideali za budale i da se ništa ne može promijeniti. Priča o Clarku i Miloševiću je duga, komplicirana i jako, jako blago rečeno – fascinantna. Clark je na Igmanu rekao svoje NO PASARAN! zločudnom zastranjenju u ljudskosti, Slobodanu Miloševiću.
'Release Roderick!' Govorna mana jednog čovjeka može promijeniti smijer povijesti, JEDNOG ČOVJEKA... to je torpedo kojim Monthy Python gađa Potemkinova sela dogmatskih krivotvorina iza kojih se jedan čovjek proglašava bogom i njegovo se najblistavije NO PASARAN! ljudske pobune protiv institucionaliziranog religijskog licemjerja koje je farizejski paravan iza kojeg se sve svodi, ne samo na ritual i praznovjerje, već se to NO PASARAN!, savršeno dosljedno u svojoj iskrenosti i savršeno dosljedno u svojoj volji i djelima, patološkom dogmom pretvara u neugodno dugovanje ljudskog roda prema onome koji se žrtvovao da bi tako iskupio sve naše grijehe. Mi mu zauvijek dugujemo zahvalnost jer se možemo, tako zaduženi, poslušno predati sigurnosti zbog koje je njegov otac –bog uopće i žrtvovao svog jedinog sina-boga, da bude jamstvo za našu pasivnu spremnost na cijeloživotnu patnju i muku kakvom smo i mi iskupljeni od grijeha, ali ne i od krivnje zbog koje se i ne pomišljamo pobuniti.
''Release Roderick!'' – prograktao je gavran koji je sa drveta gledao kako policija zaustavlja pijanog Mela Gibsona dok ovaj, gonjen onim jasnim i onima najsiromašnijim duhom, sam sebe kažnjava javnim izrazom svog odvratnog licemjerja... isti onakav gavran koji na kraju Gibsonovog ponižavajućeg svođenja najblistavijeg NO PASARAN! ikad izrečenog, na puku patnju, bol, poniženje koje je samo sebi svrha, isti onaj gavran koji na Golgoti kopa oko lopovua razapetog do Isusa jer se ovaj usudio da ga ismijava, gavran koji to radi valjda u ime osvetoljubivog i okrutnog boga koji žrtvom svog sina želi ljudima staviti ne samo bolne uzde rituala i teški jaram duga žrtve iskupljenja, već i prijetnju surovom kaznom zbog eventualnog, heretičnog gledanja izvan dogmama ograničenog vidokruga.

Kad je opet nestalo mahuna ja sam pomahnitao. Oblio me hladan znoj i pojavili su mi se nakakvi prevodioci koji su stalno nutkali da mi prevedu riječ ''prčevina'' na razne jezike. Uvijek kad pomahnitam ti me prevodioci toliko ubiju u pojam da se počnem praviti da nisam mahnit i vičem kako se meni živo jebe za mahune, da sam ja tu zbog hajke i nasilja, da znam tko je nahuškao risove na svetog oca dok je obavljao nuždu u grmlju i da ću umrijeti ako treba ali im se neću živ nikad predati pa makar me i reanimirali, jer imam ovu injekciju koju čuvam za slučaj da me iznenade i reanimiraju bez mog znanja. Usprkos mirisu mahuna koji su saboteri širili ne bi li gurnuli u mahnitost sve one slabijeg karaktera, usprkos prevodiocima koji su vikali stvari kao što je ''What in Heavens name might mean this omnipresent word 'prčevina' and why can't we move foward and disregard it as we disregard everything else... why are we so paralised with this irational and utterly humiliating curiosity about the meaning hidden behind this fascinating word... 'prčevina'. Shall we seize to egsist, suffocated by unbareable ignorance and devastating impotence of our futile reality. 'Prčevina'... imagine you just hire someone to translate it for you... and all that for unresistible low costs and benefit of paying in advance in order to avoid any contamination of that blissful state that human being can reach only after spiritual enlightment of absolute and complete devotion to that intriguing meaning of 'Prčevina' that hounts you and others like you from the momment when it was announced that green beans are no longer served for lunch.'' Podlost prevodica je beskrajna. Prčevina je samo način da čovjeka natjeraju da pomahnita jer nema više mahuna. A nema ih, prčim li im majku milu i onome ko ih stalno spominje kao da nema drugih stvari koje bi čovjek mogao upotrijebiti da sjebe ovu predivnu kreaciju svijeta stavljenog mu na raspolaganje... kao da nestašica lebdećeg krupnog otpada koji bi bježao pred sanitarnim djelatnicima i napadao žene, djecu, starce i ostalu nejač, unoseći tako potpunu nesigurnost i onu vrstu defetizma koju smo sposobni sami sebi priuštiti samo mi ljudi i svoje živote deklarirati kao nepodnošljive jer se priča da nema više mahuna, a na televiziji je bila reportaža o jatu felgi koje su se iz vedra neba obrušile i do smrti zatukle novinare koji su istraživali taj fenomen te im ubrizgale u izmrcvarena tijela alkohol i gurnule ih sa silosa na kojem su pekli odojka ne bi li ustanovili ima li lebdeći krupni otpad zajedničkih sklonosti sa svojim stvoriteljima. Neću pomahnitati. Jebe mi se za 'Prčevinu'... najvjerojatnije je to neko jebanje u zdrav mozak... ko da je mozak neka tamo prčevina pa da sam sebe izprči do iznemoglosti zbog te 'Prčevine'. Da nije to ono kad se krupni otpad roji nad čudom jedinstvene kreacije kroz viziju beskonačnog u pojedinačnom pa onda pikira i strmoglavi se u šaht.
''the rich have got their channels to the bedrooms of the poor...'' - iza ekrana su oni, a mi smo im prčevina. Sve što ih drži iznad nas je naša spremnost da neodoljivo nagađamo i pogađamo je li to oni nas prče jer mi tako hoćemo ili nas to prče jer mi tako nećemo. A prče nas jer bi bez toga sav njihov krupni otpad bio ono što i jest, hrpetine bezvrijednog smeća. Prče nas da nam oči iskoče kad vidimo kako nas prče zbog nekog smeća pa nas vid zaštiti od poraznog prizora konačnog poniženja i pošalje nam sliku privida u kojem otpad lebdi, razum to ugura u model u kojem nismo mi najobičnija prčevina već je prčevina nespoznatljiv, ezoteričan pojam nečega što bi svi mi prčili ali ne možemo jer ne znamo što je to, a naš um, devastirani i atrofirani instrument za prčenje svijeta, krivo srasli neokorteks i limbički sustav, sav taj metež kompenzira mahnitanjem jer je opet nestalo mahuna. Ili bilo čega što može nestati. Osim lebdećeg krupnog otpada koji nas sodomizira dok negiramo i izbjegavamo i najsiromašnijima duhom jasnu viziju da smo upravo sad baš mi prčevina, a Kraljevstvo nebesko nam se reklamira kao odlagalište ambalaže koja nikad nije ni sadržavala sadržaj.
Televizija. Ili vizija.
Prčevina. Ili čudo koje potvrđuje da se pravila ne odnose na čuda.
Mahune. Ili zrnce pijeska na suncu uhvaćeno u mekano prožimanjem sa peludi svemira u veličanstvenom, nikad istom i nikad različitom, čudu poljskog ljiljana.
TURN OFF, TUNE OUT, DROP THE SKY

U zadnje tri godine imao sam tri mačka. Prva dva su bila žuta, a ovaj treći je siv. Svi su dobili ime Mačak jer mislim da nema smisla mačkama davati imena.
Prvog sam dobio od jedne Čehinje, napustio je svoju rodnu kuću ispraćen njenim suzama, danima iza toga me je zvala i uplakana sa druge strane žice, pitala kako je njen Žuki. Žuki je bio dobro, znao je da je Mačak i poživio je dvije godine. Taj Mačak je imao češki karakter, bio je smiješan na neki svoj način kao što i češki humor koristi na neki svoj način pitomi češki jezik i oslanja se na njega u tolikoj mjeri da taj humor gotovo prestaje biti češki kad se prevede. Čitao sam zbirku humoreski Jaroslava Hašeka, 'Doživljaji Pana Tenkrata', izdanu 1955. godine. Priče bi dobijale svoju pravu luđačku dimenziju tek kad bi likove zamislio kako apsurd i pretjerivanje oblače u svoj dobročudni češki jezik. Prijevod je te humoreske demolirao. E, takav je bio i taj Mačak. Smotan, razmažen, bez ikakvih socijalnih vještina jer nije vidio drugu mačku osim svoje mame. Nisu mu izrasli prednji donji sjekutići. Iako sam ga hranio najboljom hranom, nije izrastao do veličine potrebne da osvoji i zadrži svoj teritorij. Ali bio je dobar. Taj se atribut može odnositi samo na ljudsku volju, ali uzimam sebi slobodu da ga primjenim u opisu tog Mačka. Bio je dobar. Ne volim kad ljudi mačke maze i maze sve dok im ne otupe oštricu nagona koji dolazi u paketu sa pripitomljenim modelom iz obitelji najsavršenijih predatora na planetu, ja sam svog Mačka odgajao bez puno nježnosti, grubo u tolikoj mjeri da nikad ne bi bježao od mene. Njemu je takav odnos odgovarao, znao sam to sa potpunom sigurnošću, unatoč osudama i zgražanjima mojih prijatelja. Mačka mora biti svjesna svojih sposobnosti i izdržljivosti jer su one nevjerojatne. Svejedno, moj Mačak je bio dobročudan po prirodi i nisam imao puno utjecaja na njega. Zadržao je svoju blesavu osobnost i sva moja nastojanja da od njega napravim macho Mačka su propala. Nije me nikad ogrebao, nije nikad bio zlovoljno agresivan kako dolikuje odraslom, neuškopljenom mačku. Imao je stila i mamio je osmijeh svojom češkom nonšalantnošću, hodao je na samo svoj, bezbrižno smiješni način, padao bi s nogu u ležeći položaj kao da je cijeli svijet stvoren samo zbog zajebancije. Imao je osobnost koja je, kad bi se mogla prenijeti na nekog čovjeka, bila iznimno izvan uobičajenih obrazaca i to na iznimno ugodan način.
Drugi Mačak je došao nedugo nakon što je prvi nestao. Bio je blijedo žut i u život je zakoračio u nekom hotelskom parku. Glavni način prehrane mu je bio lov na simpatije turista ili, bolje rečeno, lov na njihovu zahvalnost koju su izražavali u hrani, sretni što im je u život upalo nešto tako neodoljivo simpatično, nešto gotovo terapeutski učinkovito u uljepšavanju svijeta oko njih. Taj je Mačak bio rođeni šarmer, spontano socijalan, bez trunke inhibicija u komunikaciji, samouvjereno simpatičan jer bi čovjek imao dojam da se u glavi tog Mačka slika svijeta prelama na način koji ne dopušta mogućnost postojanja pesimistične interpretacije. Čim je ušao u moj stan postao je suvereni vladar i uživao je u toj svojoj simpatičnoj ulozi sigurno više od mene koji sam veselo dočekao jedno tako prirodno-ljekovito prisustvo. Nitko mu nije mogao odoljeti. A pošto je već drugi dan ukopčao da mu na raspolaganju stoji rampa koja povezuje moj balkon sa drvetom koje raste ispod, dakle slobodan izlaz u svijet koji je njemu bio tako drag, moj bi Mačak po cijeli dan pravio krugove preko drveta, od balkona do ulaznih vrata. Prvog (češkog) Mačka sam danima učio kako se koristi ta rampa i to nakon što sam ga danima učio kako se penje na drveće. Ovaj je to sve ukopčao treći dan i oborio sa nogu frizeraj ispod mene. Svi su ga obožavali. Nadam se da onaj netko tko ga je odnio još uvijek uživa u njegovom prisustvu i ne zamjeram mu, i ja bih pokupio jedno takvo biće i odnio ga doma.
Sadašnji, treći Mačak, je kod mene nešto malo više od mjesec dana. Ostavljen je skupa sa svojom braćom i sestrama u dvorištu moje prijateljice veterinarke kojoj se to stalno događa jer ljudi znaju da nije sposobna mačiće odnijeti negdje drugo i ostaviti ih da crknu. Siv je, ali ne jednolično već sa tigrastim uzorkom koji se više nazire nego se ocrtava. I lud je, mahnito lud. Jedini izraz kontakta mu je napad, napad u maniri igre mačića, ali konstantan i nepokolebljiv napad na svakoga tko ga pokuša dirnuti ili mu se nađe u blizini. Nisam siguran da li me uopće vidi kao neku drugu životinju koja bi imala još neku funkciju osim da bude meta njegovog napada. Njegova energija je iscrpljujuća, a njegova predanost igri očaravajuća. Vidjeli ste kako blesavo mačići znaju izgledati kad se igraju. Ovaj je takav stalno. Mačić od mjesec ipo dana može čovjeku koji ga uhvati golom rukom nanijeti takvu štetu da su potrebne godine i godine iskustva nekog kirurga da se jedna takva demolirana ruka zakrpi. Znam to jer sam hvatao divlje mačiće u debelim kožnim rukavicama i odustajao nakon dvadesetak sekundi, bez obzira je li ga gorespomenuta veterinarka uspjela stići cijepiti ili nije. Agresija i sposobnost nanošenja ozljeda je, blago rečeno, potpuno neočekivana od strane jednog tako malenog i bolešću izmorenog stvora. Tako je meni sasvim jasno da se moj ludi Mačak samo igra dok mi glođe noge. Zanima me stvarno što će nastati iz njegove mahnite prirode jer takvo nešto još nisam vidio. Baš kao što nikad prije nisam vidio mačku koje bi mogao usporediti sa prošla dva Mačka. A to je samo zato što ne postoje dvije iste mačke.
Ljudi često misle da su mačke svojeglave, imune na dresuru i sebično predane ispunjavanju svojih želja. I u pravu su u potpunosti. Ali kad se mačkama, zbog te nemogućnosti uguravanja u kalup kojim bi bilo moguće manipulirati kao što se to radi sa psima ili konjima, pripisuje jednolična bezličnost lišena osobnosti onda je to samo manevar nekoga nedoraslog izazovu različitosti, manevar obrane ugroženog digniteta svoje samoproglašene uloge arbitra u priznavanju sličnosti kroz bahato uopćavanje.
Mačja priroda je evolucijom strikno definirana ulogom vrhovnog predatora ipak obdarena tako različitim osobnostima koje baš i nisu u skladu sa preciznom savršenšću mačjeg tijela i pripadajućih nagona već bi vrlo lako mogla smetati jer unosi neizvjesnost u evolucijski razvoj koji baš i ne dopušta neizvjesnosti. Pa kad je jedna mačka tako obdarena različitostima, kako li je tek tim darom pomilovan čovjek.
Svaka mačka, od ove kućne, pitome, pa do leoparda, u svom crnom izdanju, koji na vrhu hranidbenog lanca uživa, bezbrižno spavajući na grani, dok mu se noć približava i polako sakriva tajnu njegove stravično efikasne prirode, svaka ta mačka je samom svojom pojavom veličanstvena. A kad tome još dodate i individualnost, koja se svojata kao iskljućivo ljudski atribut jer nas, nekakvim mega-kvantnim evolucijskim skokom odvaja od ostatka životinjskog svijeta, onda ta mačka postaje ono što nas spaja sa našom životinjskom prošlošću jednom mega-nepodnošljivom spoznajom da se ništa nikad nije dogodilo dva puta.
''Sve živo je sveto.'' – često je znakovima mahnito urlao divlji William Blake, stvarajući bojom natopljene i zlatom zatočene stihove svojih ljudskih djela, izraza svoje ljudske različitosti od neljudske, ugodom nametnute sigurnosti u bezobličnosti, tako neprirodno nametnute od nastranog razuma koji svaku razliku vidi kao grešku pri izboru sličnosti, a viziju osobnosti proglašava odstupanjem od ritualom okovane konvencije o brisanju svetog iz svega živog.
Vizija i ritual, to su dva izraza ljudske sudbine. O njima ću poslije, a sad William Blake, ludi pjesnik, slikar, kreator, koji je cijeli život proveo u siromaštvu i nekoj vrsti izopćenosti, čovjek koji je imao samo jednu ženu koja mu je bila model na svim slikama iako je propovijedao seksualnu slobodu, čovjek koji je tako oštro i sa tako iskrenom mržnjom napadao licemjerje svoga društva razapetog surovim nepravdama nejednakosti i blagoslovljenog kužnom vodom izdaje onih kojima je ta beskrajno podla izdaja jedina svrha objave kojom su blagoslovljeni i oni najsiromašniji duhom. William Blake je govorio o četiri koraka kojima ljudska svijest postaje svijesna svetosti svega živoga. Prvi je uzimanje svijeta onakvim kakav je ljudima zadan iz okoline, drugi je uspostavljanje svijeta kojim čovjek zadaje vanjskim ono što je unutrašnje, treći je kreacija u slobodi stvaranja stvarnim onog što je ljudsko, četvrti je vizija u kojoj svetost postaje zajednička radikalna različitost čovjeka i svega drugoga. William Blake, propovjednik koji nije trebao čuda jer je sam bio čudan i čudom je živio. Luđak.
Elem, mačke. Tigar i Janje su dva simbola u mitologiji koju je stvorio Blake, mitologiji koja nije mitska nego luđačka kritika. Tigar je simbol strasti života, zla bez kojeg dobro ne bi moglo biti zamislivo, pobune bez koje ne bi bila jasna vrijednost pokornosti kojom se pobuna prihvaća kao jedini način stvaranja svijeta. Tigar je mačka od tristo kila koja je u potpunosti svijesna sve svoje moći dok šeta svijetom koji joj može biti samo plijenom. Tigar je mačka koja svijet osvijetljava savršenstvom svoje simetrije narančastog i crnog, različitog i različitog koje taj isti svijet bez zadrške prima kao izraz moći i zatim je melje svetom gravitacijskom masom trenutka različitog i nesvodivog ni na kakvo teoretsko tijelo u svemiru. Mačka. Uvijek bježi od drugih predatora jer su joj oni prijetnja samo kad su u čoporu, kad je mogu napasti sa svih strana, spremni na trošenje svojih života koji su izobličeni odrazi njihovih hijerarhijskih uloga tako da to trošenje boli samo njih. Konvencionalno upotrebljen izraz 'Mačak' ili 'Mačka' razmijenjuje se među ljudima kao kompliment koji ukazuje na različitost. 'Pas' ili 'Kučka' su izrazi uvrede koji ukazuju na podređenost i bezvrijednost. Pas i pobuna ne idu baš zajedno. Baš kao ni ritual i vizija. Evo ludi William Blake, koji je ponavljao i ponavljao da svaki čovjek može iskoračiti iz zadanog kroz kreaciju prema viziji. Jer sve živo je sveto.

Tiger, tiger, burning bright
In the forests of the night.
What immortal hand or eye
Could frame thy fearful symmetry?

In what distant deeps or skies
Burnt the fire of thine eyes?
On what wings dare he aspire?
What the hand dare seize the fire?

And what shoulder and what art
Could twist the sinews of thy heart?
And when thy heart began to beat,
What dread hand and what dread feet?

What the hammer? What the chain?
In what furnace was thy brain?
What the anvil? What dread grasp
Dare its deadly terror clasp?

When the stars threw down their spears,
And water'd heaven with their tears,
Did He smile His work to see?
Did He who made the lamb make thee?

Tiger, tiger, burning bright,
In the forests of the night,
What immortal hand or eye
Dare frame thy fearful symmetry?

MEA CULPA, MEA CULPA, MEA MAXIMA CULPA