Fakat je zajebano biti zarobljen u istoj prostoriji sa tipom rođenim 1983. godine, koji ti stalno pušta Iron Maiden i priča o kompjutorskim igricama. Ja nekako opscesivno moram slušati tekstove muzike koju slušam, ne mogu se isključiti, pa onda mi totalni idiotizmi tumaraju mozgom, a još se moram praviti kako sam iznenađen što je tamo neki album o zombijima i pasivno-agresivnoj, infantilnoj pobuni protiv establishmenta koji predstavljaju roditelji, proglašen najbolje produciranim albumom ne znam koje godine. Zamislite, tri gitare sviraju istu dionicu i sve to u slavu nečastivog koji baš ne melje civile pod gusjenicama tenkova, ali sablažnjava normalan narod jer izgleda kao da ima neku kožnu bolest, paradentozu i akutnu psihotičnu reakciju jer je u fazi prelaska na jeftiniji neuroleptik. I igrice, naravno. Leveli, wizzardi, oružja, munje i razne druge pizde materine zbog kojih sad svaki jedan takav strastveni veteran virtualnih konflikata, od onih sa mumijama-ljudožderima pa do onih sa kompletnim Wehrmachtom, ima napravu za koju bi NASA prije deset godina dala pola milijarde dolara.
Prostorija je u potkrovlju sakralnog objekta koji se upravo restaurira prema principima minimalne intervencije i maksimalne zaštite pa ja nakon otrpljenog ljenčarenja koje me umori više od posla pobjegnem u klaustar i tamo legnem na ploču stirodura. Ali ni tu nema mira jer me ovi Bosanci koji tamo rade nekako vole pa me zajebavaju i to sa stilom, a na takvo nešto čovjek ne može ne odgovoriti jer jednostavno ne može, ipak su to Bosanci i svi do jednog nekako pristojni ljudi (ne u smislu bon tona nego u ljudskom smislu).
Cijelo to vrijeme meni je negdje u glavi eho jedne spoznaje. Znate za ono ''six degrees of separation'', ono da preko šest ljudi možete doći do bilo koga na svijetu... na primjer, ja poznam Željka T., on pozna Zdravka M., ovaj pozna Zdenka H., Zdenko pozna Zrinka U., Zrinko pozna Dalaj Lamu. Ja sam nevjerojatnih ''3 degrees of separation'' od čovjeka koji je omogućio mladom Ivici Kosteliću povijesni materijal kojim je tako fasciniran da namjerava napisati knjigu o vojnim podvizima nositelja tog povijesnog materijala. Nevjerojatno... riječ je bila o novcu kao i obično, samo što je vođa nositelja tog povijesnog materijala malo lupao po metamfetaminima pa je zdrava parazitska logika kapitala naletila na ''einziger Krieg ist totaler Krieg'' potpunog zastranjenja.
''Release Roderick!'' mi je kao princip povijesnih procesa jedini prihvatljiv, u stvari ga smatram i nekom vrstom antidogme pa ne bih sad nagađao što bi bilo da je tog ''third degree-a'' ,umjesto da mu nakon krštenja kaže 'Amen', manično-depresivni pop i obiteljski prijatelj, ubio peglom. Ipak, fascinantno, sve samo zbog novca.
Nedavno je u Španjolskoj završio jedan od rijetkih ratova koji bi se mogli nazvati pravednim i nužnim, rat u kojem su oni pravedni i svijesni nužnosti oružanog sukoba bili hladnokrvno i namjerno ostavljeni na milost i nemilost zlu koje još uvijek nema nikakvu konkurenciju u efikasnosti deklariranja svog zla kao nečeg samog po sebi razumljivog do te mjere da ni ne pomišlja o opravdavanju svoje nakaznosti. Španjolsku republiku su Francuska, Engleska, Sovjetski Savez i SAD jednostavno prepustile nacističko-fašističkoj koaliciji koja je na vlast dovela Caudilla Francisca Franca. Internacionalne su brigade, sastavljene od dobrovoljaca iz tih i drugih zemalja, zajedno sa Španjolcima branile Republiku. Tako masovno i spontano okupljanje u savez ljudi svjesnih plimnog vala nadolazećeg fašističkog zla fenomen je koji nema presedana u cijeloj povijesti. Aktivni internacionalizam je tada prvi put provirio na svjetlost stvarnosti i to iz rovova. Poraz Republike ostao je kao podsjetnika na radikalno zlo ljudske sebičnosti protiv kojeg se ipak mnogo ljudi usuđuje pobuniti i tako sačuvati ideju moralne odgovornosti koja se realizira kroz izvršavanje dužnosti, a suočavanje sa njenim izostankom doživljava se kao osobna posramljenost.
Poraz Republike je bio dugog vijeka, Franco je ostao neutralan u 2. svijetskom ratu, saveznici ga nisu rušili nakon Hitlerovog pada, donekle izoliran dočekao je 1953. godinu i Eisenhowerov posjet i građenje vojnih baze NATO pakta u Španjolskoj, slijedi polagano licemjerno prihvaćanje od strane slobodnog svijeta. U takvoj, fašističkoj Španjolskoj, slobodno su živjele i djelovale cijele mini-kolonije prebjeglih njemačkih nacista i njihovih raznih kvislinških podrepaka, kao što je to bio Ante Pavelić. Franco je pred smrt vlast prenio na kralja Juana Carlosa, uspostavlja se ustavna monarhija i, potpuno suprotno El Caudilovim očekivanjima, kralj vrlo brzo uvodi temeljite demokratske reforme i izvlači Španjolsku iz crne sjene svoje tužne novije povijesti.
Poraz Republike se nedavno rasplinuo i pretvorio u pobjedu. Španjolska, nekad država pod iznimnim utjecajem Katoličke crkve, tradicionalno konzervativna, u posljednje vrijeme se rapidno sekularizira, utjecaj crkve na društvo se toliko smanjuje da se približava europskom dnu (Englesku nitko ne može u tome preteći, tamo je crkvu osnovao kralj da bi na miru mogao dekapitulirati svoje žene), zakoni koji reguliraju institucije koje je nekad suvereno definirala Katolička crkva, kao što su brak, obitelj, vjeronauk, najliberalniji su u Europi, financiranje crkve od strane države se reducira i svako uplitanje crkve u državne poslove se oštro kritizira i uopće ne tolerira.
Kako je Republika na kraju pobjedila, kako su svi oni internacionalci koji su iz ideala solidarnosti i dužnosti krvarili u tuđem građanskom ratu konačno prestali biti gubitnici? Zbog gay brakova, u prvom redu. Donekle i zbog ekspresne procedure razvoda, ukidanja vjeronauka u školama i još nekih, gledano iz perspektive težine političkih odluka zbog eventualnih posljedica, trivijalnih stvari. Vatikan i papa Benedict XVI nisu mogli prihvatiti takav razvoj situacije i otvoreno su osudili odluku španjolskog parlamenta. Pravo na brak gay parova tako bi uzdrmao osnovnu jedinicu društva, obitelj, da joj ni socijalna pomoć, ni prebacivanje poreznog opterećenja na bogatiji društveni sloj, ni zdravstvena skrb u kojoj bi participirala država, ni besplatno obrazovanje, ni bilo kakvi drugi mehanizmi pomoći, u okolnostima oduvijek moralno indiferentnog kapitalizma, ne bi mogli pomoći. Obitelj, kao zajednica muškarca i žene koji odgajaju svoju djecu u krščanskom duhu bi lako preživjela izostanak svih tih socijalističkih luksuza, koji samo obezvrijeđuju patnju i kreposnu siromašnost koji se trebaju gledati kao ispit vjere i zajedništva društva okrenutog pravim kršćanskim vrijednostima. Nešto tako podmuklo, dijabolično-subverzivno i neprirodno kao što je pravna institucija braka između dvije osobe istog spola, na sodomiji i tjelesnom grijehu zasnovanog odnosa, koji se javnosti predstavlja pod eufemizmom 'gay brak', e nešto tako bi brzo razorilo, i to do temelja, sve ono brižno i strogo čuvano dvije tisuće godina, katoličko španjolsko društvo koje je stoljećima bilo jedini zamislivi poredak stvari, svetinja u okviru koje su siromašni španjolski seljaci godinama radili i štedili samo da bi sebi mogli priuštiti sveti sakrament braka kojim se uspostavljala ta osnovna jedinica društva, katolička obitelj. Plaćalo se prema cjeniku Katoličke crkve koji je bio na snazi ne zbog monopola u davanju legitimnosti toj osnovnoj društvenoj jedinici, obitelji, već zbog potpuno dogmatskog karaktera, isključivo za crkvu predviđenog, prerogativa stvaranja legitimnosti samih temelja društva. Gay brak je u očima Vatikana bio i ostao puno veće zlo od bivše diktature Generalissimusa Francisca Franca ili aktuelnih poreznih rajeva, čije zastave krase sve one jahturine sa helikopterima, u znoju lica svog njihovih vlasnika zarađene, koje valjda, uz prešutnu indulgenciju, ipak nekako uspjevaju proći kroz tjesnac iglenih ušiju i slobodno krstariti morima Kraljevstva nebeskog. Benedict XVI se upleo u stvari rezervirane za španjolsku državu, osuđujući odluke vlade premijera Zapatera. Zapaterov djed je poginuo u španjolskom građanskom rat, braneći Republiku i sigurno bi ga oduševilo kad bi znao da je njegov unuk konačno mogao reći pobjedonosno NO PASARAN! I to baš onima koji su to zbog svog oholog licemjerja najviše i zaslužili. Republika je pobjedila, svi oni idealisti, iz svih onih raznih zemalja, koji su se borili i ginuli za svoje ideale, ali u tuđoj zemlji, jer ti su ideali univerzalni, opći... ili latiniziranim grčkim pridjevom – katolikos... katoličkim.
Španjolski borci koji su nekim čudom možda još živi, internacionalci iz kojih je regrutirana jezgra zapovjednog kadra jedinog antifašističkog oružanog pokreta u okupiranoj Europi, jugoslavenskog partizanskog pokreta, svi ti ljudi mogu u miru zaklopiti oči. Jedan od vrlo rijetkih ratova za koje se može naći moralno opravdanje nije bio niti naivna, niti besmislena zanesenost idealom ljudske solidarnosti već jedna od najslavnijih epizoda europske povijesti uopće. Zapatero i Benedict XVI su se kratko susreli, iako Zapatero nije prisustvovao misi koju je ovaj predvodio (za razliku od F. Tuđmana, bivšeg komunističkog generala, koji se u takvoj situaciji popeo na oltar zajedno sa čovjekom koji je tada nosio bijelu Solo Dei kapicu), razmijenili su darove, Zapatero je Benedictu dao neku suvremenu sliku, a Benedict je Zapateru poklonio Kanonski zakonik Katoličke crkve.
NO PASARAN! je bilo jasno i glasno. Ovaj put nisu prošli. Povukli su se pred strašnom herezom građanskih prava gay populacije. Nekad davno bi to možda riješiili jednim veličanstvenim auto dafeom i to u ime Onoga u čije se ime skupljaju na javnim mjestima, u čije se ime mole tijekom jasno definiranih rituala i traže od njega konkretne stvari, daju milostinju preko svojih razvikanih humanitarnih organizacija, ne da im lijeva ruka ne zna koliko daje desna nego to ne zna ni porezna inspekcija, u ime Onoga za čiji rođendan se u njihovim hramovima skupljaju pripiti ljudi koji svoje žrtvene golubice ne kupuju tamo već u supermarketima, u ime Onoga u slavu kojeg su postali vlasnici tolikog blaga koje hrđa i jedu ga moljci... a On jede kokice, gleda sa neba, smiješi se i sigurno plaće od sreće. On je sam obranio svoju Republiku, On je bio spreman umrijeti i umro je za Deklaraciju nezavisnosti svog Kraljevstva nebeskog od svega zemaljskog, On je bio radikalni optimist koji nije pristajao da su ljudi stvoreni zbog običaja, već obratno. Njegovo NO PASARAN! omogućilo je ''Releace Roderick!''
Rat. Idiotska je pomisao da rat ne može biti zamisliv kao nužno sredstvo za postizanje pravednog cilja. Jedini rat vođen za ostvarivanje pravednog cilja i zaustavljanja traumatično evidentne nepravde i zločina, jedini 'humanitarni' rat koji je rezultirao pobjedom strane kojoj je jedini interes u tom ratu bilo uspostavljanje pravde tamo gdje je nepravda godinama zločinački orgijala, pobjedom strane koja iz tog svog vojnog angažmana nije izvukla nikakav bitan vojno-političko-nacionalni interes, jedini takav rat u cijeloj ljudskoj povijesti je bila NATO intervencija na Kosovu, kojoj je prethodilo 80-tak dana preciznog bombardiranja Srbije. Čovjek koji je daleko najzaslužniji za iniciranje, organiziranje i postizanje ciljeva tog rata je general Wesley Clark.
Zanima me kako se čovjek koji je takvo nešto postigao u životu osjeća kad mu netko tvrdi da su ideali za budale i da se ništa ne može promijeniti. Priča o Clarku i Miloševiću je duga, komplicirana i jako, jako blago rečeno – fascinantna. Clark je na Igmanu rekao svoje NO PASARAN! zločudnom zastranjenju u ljudskosti, Slobodanu Miloševiću.
'Release Roderick!' Govorna mana jednog čovjeka može promijeniti smijer povijesti, JEDNOG ČOVJEKA... to je torpedo kojim Monthy Python gađa Potemkinova sela dogmatskih krivotvorina iza kojih se jedan čovjek proglašava bogom i njegovo se najblistavije NO PASARAN! ljudske pobune protiv institucionaliziranog religijskog licemjerja koje je farizejski paravan iza kojeg se sve svodi, ne samo na ritual i praznovjerje, već se to NO PASARAN!, savršeno dosljedno u svojoj iskrenosti i savršeno dosljedno u svojoj volji i djelima, patološkom dogmom pretvara u neugodno dugovanje ljudskog roda prema onome koji se žrtvovao da bi tako iskupio sve naše grijehe. Mi mu zauvijek dugujemo zahvalnost jer se možemo, tako zaduženi, poslušno predati sigurnosti zbog koje je njegov otac –bog uopće i žrtvovao svog jedinog sina-boga, da bude jamstvo za našu pasivnu spremnost na cijeloživotnu patnju i muku kakvom smo i mi iskupljeni od grijeha, ali ne i od krivnje zbog koje se i ne pomišljamo pobuniti.
''Release Roderick!'' – prograktao je gavran koji je sa drveta gledao kako policija zaustavlja pijanog Mela Gibsona dok ovaj, gonjen onim jasnim i onima najsiromašnijim duhom, sam sebe kažnjava javnim izrazom svog odvratnog licemjerja... isti onakav gavran koji na kraju Gibsonovog ponižavajućeg svođenja najblistavijeg NO PASARAN! ikad izrečenog, na puku patnju, bol, poniženje koje je samo sebi svrha, isti onaj gavran koji na Golgoti kopa oko lopovua razapetog do Isusa jer se ovaj usudio da ga ismijava, gavran koji to radi valjda u ime osvetoljubivog i okrutnog boga koji žrtvom svog sina želi ljudima staviti ne samo bolne uzde rituala i teški jaram duga žrtve iskupljenja, već i prijetnju surovom kaznom zbog eventualnog, heretičnog gledanja izvan dogmama ograničenog vidokruga.
Post je objavljen 07.10.2006. u 03:58 sati.