|
U zadnje tri godine imao sam tri mačka. Prva dva su bila žuta, a ovaj treći je siv. Svi su dobili ime Mačak jer mislim da nema smisla mačkama davati imena.
Prvog sam dobio od jedne Čehinje, napustio je svoju rodnu kuću ispraćen njenim suzama, danima iza toga me je zvala i uplakana sa druge strane žice, pitala kako je njen Žuki. Žuki je bio dobro, znao je da je Mačak i poživio je dvije godine. Taj Mačak je imao češki karakter, bio je smiješan na neki svoj način kao što i češki humor koristi na neki svoj način pitomi češki jezik i oslanja se na njega u tolikoj mjeri da taj humor gotovo prestaje biti češki kad se prevede. Čitao sam zbirku humoreski Jaroslava Hašeka, 'Doživljaji Pana Tenkrata', izdanu 1955. godine. Priče bi dobijale svoju pravu luđačku dimenziju tek kad bi likove zamislio kako apsurd i pretjerivanje oblače u svoj dobročudni češki jezik. Prijevod je te humoreske demolirao. E, takav je bio i taj Mačak. Smotan, razmažen, bez ikakvih socijalnih vještina jer nije vidio drugu mačku osim svoje mame. Nisu mu izrasli prednji donji sjekutići. Iako sam ga hranio najboljom hranom, nije izrastao do veličine potrebne da osvoji i zadrži svoj teritorij. Ali bio je dobar. Taj se atribut može odnositi samo na ljudsku volju, ali uzimam sebi slobodu da ga primjenim u opisu tog Mačka. Bio je dobar. Ne volim kad ljudi mačke maze i maze sve dok im ne otupe oštricu nagona koji dolazi u paketu sa pripitomljenim modelom iz obitelji najsavršenijih predatora na planetu, ja sam svog Mačka odgajao bez puno nježnosti, grubo u tolikoj mjeri da nikad ne bi bježao od mene. Njemu je takav odnos odgovarao, znao sam to sa potpunom sigurnošću, unatoč osudama i zgražanjima mojih prijatelja. Mačka mora biti svjesna svojih sposobnosti i izdržljivosti jer su one nevjerojatne. Svejedno, moj Mačak je bio dobročudan po prirodi i nisam imao puno utjecaja na njega. Zadržao je svoju blesavu osobnost i sva moja nastojanja da od njega napravim macho Mačka su propala. Nije me nikad ogrebao, nije nikad bio zlovoljno agresivan kako dolikuje odraslom, neuškopljenom mačku. Imao je stila i mamio je osmijeh svojom češkom nonšalantnošću, hodao je na samo svoj, bezbrižno smiješni način, padao bi s nogu u ležeći položaj kao da je cijeli svijet stvoren samo zbog zajebancije. Imao je osobnost koja je, kad bi se mogla prenijeti na nekog čovjeka, bila iznimno izvan uobičajenih obrazaca i to na iznimno ugodan način.
Drugi Mačak je došao nedugo nakon što je prvi nestao. Bio je blijedo žut i u život je zakoračio u nekom hotelskom parku. Glavni način prehrane mu je bio lov na simpatije turista ili, bolje rečeno, lov na njihovu zahvalnost koju su izražavali u hrani, sretni što im je u život upalo nešto tako neodoljivo simpatično, nešto gotovo terapeutski učinkovito u uljepšavanju svijeta oko njih. Taj je Mačak bio rođeni šarmer, spontano socijalan, bez trunke inhibicija u komunikaciji, samouvjereno simpatičan jer bi čovjek imao dojam da se u glavi tog Mačka slika svijeta prelama na način koji ne dopušta mogućnost postojanja pesimistične interpretacije. Čim je ušao u moj stan postao je suvereni vladar i uživao je u toj svojoj simpatičnoj ulozi sigurno više od mene koji sam veselo dočekao jedno tako prirodno-ljekovito prisustvo. Nitko mu nije mogao odoljeti. A pošto je već drugi dan ukopčao da mu na raspolaganju stoji rampa koja povezuje moj balkon sa drvetom koje raste ispod, dakle slobodan izlaz u svijet koji je njemu bio tako drag, moj bi Mačak po cijeli dan pravio krugove preko drveta, od balkona do ulaznih vrata. Prvog (češkog) Mačka sam danima učio kako se koristi ta rampa i to nakon što sam ga danima učio kako se penje na drveće. Ovaj je to sve ukopčao treći dan i oborio sa nogu frizeraj ispod mene. Svi su ga obožavali. Nadam se da onaj netko tko ga je odnio još uvijek uživa u njegovom prisustvu i ne zamjeram mu, i ja bih pokupio jedno takvo biće i odnio ga doma.
Sadašnji, treći Mačak, je kod mene nešto malo više od mjesec dana. Ostavljen je skupa sa svojom braćom i sestrama u dvorištu moje prijateljice veterinarke kojoj se to stalno događa jer ljudi znaju da nije sposobna mačiće odnijeti negdje drugo i ostaviti ih da crknu. Siv je, ali ne jednolično već sa tigrastim uzorkom koji se više nazire nego se ocrtava. I lud je, mahnito lud. Jedini izraz kontakta mu je napad, napad u maniri igre mačića, ali konstantan i nepokolebljiv napad na svakoga tko ga pokuša dirnuti ili mu se nađe u blizini. Nisam siguran da li me uopće vidi kao neku drugu životinju koja bi imala još neku funkciju osim da bude meta njegovog napada. Njegova energija je iscrpljujuća, a njegova predanost igri očaravajuća. Vidjeli ste kako blesavo mačići znaju izgledati kad se igraju. Ovaj je takav stalno. Mačić od mjesec ipo dana može čovjeku koji ga uhvati golom rukom nanijeti takvu štetu da su potrebne godine i godine iskustva nekog kirurga da se jedna takva demolirana ruka zakrpi. Znam to jer sam hvatao divlje mačiće u debelim kožnim rukavicama i odustajao nakon dvadesetak sekundi, bez obzira je li ga gorespomenuta veterinarka uspjela stići cijepiti ili nije. Agresija i sposobnost nanošenja ozljeda je, blago rečeno, potpuno neočekivana od strane jednog tako malenog i bolešću izmorenog stvora. Tako je meni sasvim jasno da se moj ludi Mačak samo igra dok mi glođe noge. Zanima me stvarno što će nastati iz njegove mahnite prirode jer takvo nešto još nisam vidio. Baš kao što nikad prije nisam vidio mačku koje bi mogao usporediti sa prošla dva Mačka. A to je samo zato što ne postoje dvije iste mačke.
Ljudi često misle da su mačke svojeglave, imune na dresuru i sebično predane ispunjavanju svojih želja. I u pravu su u potpunosti. Ali kad se mačkama, zbog te nemogućnosti uguravanja u kalup kojim bi bilo moguće manipulirati kao što se to radi sa psima ili konjima, pripisuje jednolična bezličnost lišena osobnosti onda je to samo manevar nekoga nedoraslog izazovu različitosti, manevar obrane ugroženog digniteta svoje samoproglašene uloge arbitra u priznavanju sličnosti kroz bahato uopćavanje.
Mačja priroda je evolucijom strikno definirana ulogom vrhovnog predatora ipak obdarena tako različitim osobnostima koje baš i nisu u skladu sa preciznom savršenšću mačjeg tijela i pripadajućih nagona već bi vrlo lako mogla smetati jer unosi neizvjesnost u evolucijski razvoj koji baš i ne dopušta neizvjesnosti. Pa kad je jedna mačka tako obdarena različitostima, kako li je tek tim darom pomilovan čovjek.
Svaka mačka, od ove kućne, pitome, pa do leoparda, u svom crnom izdanju, koji na vrhu hranidbenog lanca uživa, bezbrižno spavajući na grani, dok mu se noć približava i polako sakriva tajnu njegove stravično efikasne prirode, svaka ta mačka je samom svojom pojavom veličanstvena. A kad tome još dodate i individualnost, koja se svojata kao iskljućivo ljudski atribut jer nas, nekakvim mega-kvantnim evolucijskim skokom odvaja od ostatka životinjskog svijeta, onda ta mačka postaje ono što nas spaja sa našom životinjskom prošlošću jednom mega-nepodnošljivom spoznajom da se ništa nikad nije dogodilo dva puta.
''Sve živo je sveto.'' – često je znakovima mahnito urlao divlji William Blake, stvarajući bojom natopljene i zlatom zatočene stihove svojih ljudskih djela, izraza svoje ljudske različitosti od neljudske, ugodom nametnute sigurnosti u bezobličnosti, tako neprirodno nametnute od nastranog razuma koji svaku razliku vidi kao grešku pri izboru sličnosti, a viziju osobnosti proglašava odstupanjem od ritualom okovane konvencije o brisanju svetog iz svega živog.
Vizija i ritual, to su dva izraza ljudske sudbine. O njima ću poslije, a sad William Blake, ludi pjesnik, slikar, kreator, koji je cijeli život proveo u siromaštvu i nekoj vrsti izopćenosti, čovjek koji je imao samo jednu ženu koja mu je bila model na svim slikama iako je propovijedao seksualnu slobodu, čovjek koji je tako oštro i sa tako iskrenom mržnjom napadao licemjerje svoga društva razapetog surovim nepravdama nejednakosti i blagoslovljenog kužnom vodom izdaje onih kojima je ta beskrajno podla izdaja jedina svrha objave kojom su blagoslovljeni i oni najsiromašniji duhom. William Blake je govorio o četiri koraka kojima ljudska svijest postaje svijesna svetosti svega živoga. Prvi je uzimanje svijeta onakvim kakav je ljudima zadan iz okoline, drugi je uspostavljanje svijeta kojim čovjek zadaje vanjskim ono što je unutrašnje, treći je kreacija u slobodi stvaranja stvarnim onog što je ljudsko, četvrti je vizija u kojoj svetost postaje zajednička radikalna različitost čovjeka i svega drugoga. William Blake, propovjednik koji nije trebao čuda jer je sam bio čudan i čudom je živio. Luđak.
Elem, mačke. Tigar i Janje su dva simbola u mitologiji koju je stvorio Blake, mitologiji koja nije mitska nego luđačka kritika. Tigar je simbol strasti života, zla bez kojeg dobro ne bi moglo biti zamislivo, pobune bez koje ne bi bila jasna vrijednost pokornosti kojom se pobuna prihvaća kao jedini način stvaranja svijeta. Tigar je mačka od tristo kila koja je u potpunosti svijesna sve svoje moći dok šeta svijetom koji joj može biti samo plijenom. Tigar je mačka koja svijet osvijetljava savršenstvom svoje simetrije narančastog i crnog, različitog i različitog koje taj isti svijet bez zadrške prima kao izraz moći i zatim je melje svetom gravitacijskom masom trenutka različitog i nesvodivog ni na kakvo teoretsko tijelo u svemiru. Mačka. Uvijek bježi od drugih predatora jer su joj oni prijetnja samo kad su u čoporu, kad je mogu napasti sa svih strana, spremni na trošenje svojih života koji su izobličeni odrazi njihovih hijerarhijskih uloga tako da to trošenje boli samo njih. Konvencionalno upotrebljen izraz 'Mačak' ili 'Mačka' razmijenjuje se među ljudima kao kompliment koji ukazuje na različitost. 'Pas' ili 'Kučka' su izrazi uvrede koji ukazuju na podređenost i bezvrijednost. Pas i pobuna ne idu baš zajedno. Baš kao ni ritual i vizija. Evo ludi William Blake, koji je ponavljao i ponavljao da svaki čovjek može iskoračiti iz zadanog kroz kreaciju prema viziji. Jer sve živo je sveto.
Tiger, tiger, burning bright
In the forests of the night.
What immortal hand or eye
Could frame thy fearful symmetry?
In what distant deeps or skies
Burnt the fire of thine eyes?
On what wings dare he aspire?
What the hand dare seize the fire?
And what shoulder and what art
Could twist the sinews of thy heart?
And when thy heart began to beat,
What dread hand and what dread feet?
What the hammer? What the chain?
In what furnace was thy brain?
What the anvil? What dread grasp
Dare its deadly terror clasp?
When the stars threw down their spears,
And water'd heaven with their tears,
Did He smile His work to see?
Did He who made the lamb make thee?
Tiger, tiger, burning bright,
In the forests of the night,
What immortal hand or eye
Dare frame thy fearful symmetry?
|
