|
Razminiranje je najopasnija ljudska djelatnost nakon vožnje automobila u uvjetima od tri promila alkohola u krvi. Razminiranje o kojem ću govoriti je humanitarnog karaktera; vojno razminiranje ima za cilj probijanje minsko-eksplozivnih prepreka na određenom, taktički pogodnom mjestu i apriori predviđa desetak posto gubitaka pri takvom borbenom djelovanju. Humanitarno razminiranje nema takvu kalkulaciju, nema takav cilj, nema takvo vremensko ograničenje i nije vojno djelovanje, što znači da je regulirano mirnodopskim zakonom i nema luksuz da se poziva na više ciljeve, koji u ratnim okolnostima imaju čudesnu sposobnost da opravdaju apsolutno sve. Humanitarno razminiranje je dobilo u RH svoj zakon tek nedavno, u prosincu prošle godine.
Zakon o humanitarnom razminiranju je važan jer definira položaj pirotehničara i njihova prava u slučaju stradavanja. Ljudi zaposleni na poslovima razminiranja su donedavno bili registrani kao šumski radnici, a pri ranjavanju su imali prava na invalidske mirovine u visini od 1600 kuna. Sad pirotehničari imaju isti status kao branitelji i sva prava koja pripadaju braniteljima prema Zakonu o braniteljima. Ali sve to što ide sa zakonom nije baš puno bitno za stanje u humanitarnom razminiranju.
Ovo pišem zbog nečega što mi je prijatelj i kolega ispričao da mu se dogodilo prije nekoliko dana na poslu. On i ostatak moje stare skupine (ja više ne radim u razminiranju, nakon osam godina sam klasificiran kao F 43, PTSP, nisam na bolovanju zbog te dijagnoze, sad sam na bolovanju na teret poduzeća zbog krvarenja hemoroida i nemam namjeru biti na tom bolovanju ni dana duže od potrebnog vremena da proktolog, iz perspektive svoje specijalizirane profesije, kaže što misli o mojoj budućnosti ), dakle... moja skupina je radila ponavljanje pregleda miniranog terena jer je kontrola HCR-a (Hrvatski centar za razminiranje) našla iza njih neke upaljače ili nešto takvo. Padanje projekta i ponavljanje razminiranja je za tvrtku koja se bavi razminiranjem užasno visok trošak, tako da se ti kontrolni pregledi redoviti nastoje odraditi u krajnje nerealno kratkom roku, daleko, daleko nerealnijem roku od zadanog, isto nerealno kratkog roka prvog, osnovnog razminiranja. Govorim o rokovima. Kakvim rokovima?
Svaki projekat u razminiranju je organiziran kao radilište i svaki projekat ima pripadajućeg voditelja radilišta i pod nadzorom je nadzornika HCR-a, čovjeka kojemu je posao da vrši nadzor. Voditelj radilišta pazi da razminiranje bude profesionalno obavljeno, što znači da posao bude obavljen sa što manje rizika za ljude koji razmniraju i što manju mogućnost da iza tih ljudi ostane neko ubojito sredstvo. Nadzornik nadzire da voditelj radilišta i svi pirotehničari na radilištu imaju takav profesionalni odnos prema svojim profesionalnim obavezama.
Voditelj radilišta na kojem je radio gore spomenuti moj prijatelj, radilišta tvrtke AKD Mungos, prije par dana je išao od čovjeka do čovjeka, od pirotehničara da pirotehničara, koji su radili ponovni pregled tog prostora i osobno im smanjivao osjetljivost detektora sa (u konkretnom slučaju) 6, 5 na 4,5. U slučaju mog prijatelja, taj je voditelj radilišta svoj postupak objasnio izjavom: ''Ne tražite ni paštete ni klackalice...''.
Sad slijedi mala priča o minama i metal-detektorima. Pašteta i klackalica su narodna imena za PMA-2 i PMA-3, protupješačke antimagnetne, nagazne mine, male mine koje čovjeku obično otkinu nogu kad odrade ono zbog čega su i proizvedene. Antimagnetna mina je mina koja u sebi ima minimalnu količinu metala (samo jednu malu, malu detonatorsku kapsulu od aluminija) tako da je njeno pronalaženje detektorima metala jako teško. Ako je zemlja mineralizirana preko određene granice, pa detektor pri osjetljivosti 6 ispušta signal detekcije gdje god ga čovjek spusti ili ako je takva mina malo dublje od školskog primjera svog postavljanja (od početka rata je prošlo i do 15 vegetacijskih ciklusa, pri svakom ciklusu biljke uzimaju iz dubine zemlje minerale i vraćaju ih toj zemlji u vidu otpalog lišća i tako stalno povećavaju dubinu na kojoj su mine, prekrivajući tlo novim slojevima humusa. Zato su i arheološki nalazi obično duboko pod zemljom.), ako su takvi otežavajući uvjeti prisutni na nekoj miniranoj površini, antimagnetna mina se NE MOŽE pronaći detektorom za metal. Ako je minirani teren još i zagađen metalnim otpadom (kao što je slučaj kad stroj za razminiranje samelje bodljikavu žicu ili žicu od vinograda), pronalazak mina je ekstremno otežan, čak i ako nije riječ o antimagnetnim, već i o velikim, rasprskavajućim minama. Metal detektori obično imaju dva režima rada, ''P'' – plastika, za male i velike (tenkovske) antimagnetne mine i ''M'' – metal, za velike metalne rasprskavajuće mine, na primjer kukuruz (PMR-1) ili PROM-1 (koji nema narodni nadimak). PROM (Protivpješačka Rasprskavajuća Odskočna Mina) je mina koju je moguće pronaći na ''P'' (plastika) režimu rada detektora, samo što prije pronalaska taj PROM iskoči i eksplodira te ubije onoga što ga je pronašao prije nego što taj primjeti da ga je pronašao. Zašto? Zato što u ''P'' režimu rada detektor daje signal za veliki komad metala tek točno iznad ili nakon prelaska glave detektora preko tog velikog komada metala. PROM je veliki komad metala, ima u sebi 740 grama lijevanog trotila i upaljač koji djeluje kao joystick, pomak u bilo kojem smijeru ili pritisak na taj upaljač aktivira PROM pa on odskoči iz svog ukopanog mjesta i detonira u visini od nekih pola metra. Udarac glavom detektora u taj joystick-upaljač pri ''P'' režimu rada je neminovan, nemoguće je zaustaviti detektor koji upozorava na prisutnost PROM-a tek nekoliko centimetara daleko od njegovog upaljača, inercija je već svoje obavila. Detaljnije i argumentirano o ovoj situaciji zbog koje je PROM-1 mina koja je pojedinačno ubila najviše pirotehničara na svijetu
DETEKTORI I PROM, pročitajte barem ''Conclusions''. Režimom rada ''M'', za traženje velikih metalnih objekata, detektor se oglašava već na neki 30 cm od PROM-a, ali ne daje apsolutno nikakav signal ako pređe preko male, antimagnetne mine. I u ''P'' i u ''M'' režimu rada, osjetljivost detektora ne smije biti ispod 6. Moj prijatelj je radio u ''P'' režimu, što je ipak opcija koja pruža najveću sigurnost. Kad mu je voditelj radilišta smanjio osjetljivost detektora ispod ''6'', ta je naprava postala, ne samo potpuno beskorisna, već je i dosta visoka vjerojatnost da čovjek s njom udari u upaljač PROM-a i pogine, pretvorena u gotovo potpunu sigurnost. Ljudi u minskom polju koji rade ispod osjetljivosti ''6'' ustvari traže mine da bi ih aktivirali i poginuli. Onda obično voditelj radilišta kaže: '' Jebiga, nije on našao minu nego je mina našla njega.'' Baš je tim je riječima objašnjeno stradavanje Filipa Gačine, ispred delegacije satavljene od tri glavna psihijatra iz Šarengradske, iz Doma zdravlja MUP-a. Ne znam kako je File poginuo, ugazio je na PROM koji je bio na potpuno čistom mjestu, ukopan u kamenje, bez imalo vegetacije oko njega. Ne znam sigurno zašto je File poginuo, ali pretpostavljam. Tako da ne mogu o tome govoriti jer nisam siguran. Ali znam da je Filip Gačina, a to je onaj legendarni branitelj koji je vikao: '' Oba... oba su pala...'', nekoliko dana prije svoje smrti rekao kako će sve nas pobiti ''ovi kvadrati'', misleći time na odrađene kvadrature daleko više od profesionalnih standarda, daleko iznad sigurne spoznaje da iza nas neće netko odletjeti u zrak, ako to već ne uspije nama.
Vratimo se na spomenute rokove. Standardi kvantitete proizvoda humanitarnog razminiranja nisu egzaktno određeni. Razminiranje je posao u kojem nešto takvo nije moguće jer ne postoje dvije identične situacije, karakter i dinamika posla je uvjetovana sa previše faktora. Postoje IMAS (International Mine Action Standards) od UN-a, ali oni su savjetodavni, a ne obvezujući. HCR je propisao ''MOGUĆE UČINKE PIROTEHNIČARA RUČNOM DETEKCIJOM MINA'', to bi trebale biti gornje granice dnevnih normi pri različitim uvjetima vegetacije, zagađenosti metalom i pretpostavkama o miniranosti terena. Iako su te norme HCR-a, donešene tek u svibnju prošle godine, potpuno realne i profesionlne, normalnom čovjeku je jasno da normiranje u poslu takve prirode može biti samo orijentacijskog karaktera, da nije obvezujuće i da treba raditi što je pažljivije moguće, ne obazirati se na količinu odrađenog posla. Normalnom čovjeku je potpuno, ali ono potpuno JEBENO jasno da je kvaliteta razminiranja obrnuto proporcionalna odrađenoj kvantiteti. Ali to nije ni približno tako kad je riječ o razminiranju u RH. U razminiranju u RH najvažniji su ROKOVI.
U Hrvatskoj je, unatoč deklarativno prihvaćenim i propisanim mogućim dnevnim učincima, normalno ono što nikome na svijetu nije ni palo na pamet, to da je kvaliteta posla identična kvantiteti. Uopće nije neobično da se prijavljuje po 500 razminiranih kvadratnih metara po čovjeku i njegovom petosatnom radnom danu (govorim o primarnom pregledu). 500 kvadrata je puno, mislite? Nekih pet puta više od realnog? Vi ste naivni idealisti, to uopće nije puno, prijavljuje se i do 1000 kvadrata, prijavljuju se kvadrati koje su odradili ljudi koji uopće nisu bili na radilištu, kvadrati koji nisu ni pregledani, prijavljuje se što je više moguće jer je cijena kvadrata niska, a troškovi visoki. Od troškova u razminiranju skoro 80% otpada na trošak rada, a moja firma bila je i jest u potpuno nepravednoj situaciji po tom pitanju. AKD Mungos je državna tvrtka (u stečaju), koja je imala i poštivala kolektivni ugovor. Cijena rada u Mungosu je bila puno viša od cijene rada u privatnim tvrtkama za razminiranje, gdje se pirotehničarima dobar dio novca isplaćuje na crno, jer su im plaće koje bi privatni poslodavac u razminiranju prijavljivao rijetko kada bile više od prosječne plaće u RH. U takvim su okolnostima i porez na plaću i porez iz plaće i zdravstveno osiguranje i mirovinsko osiguranje, svi ti troškovi rada, niži od onih u Mungosu, određenih kolektivnim ugovorom (koji više i nije na snazi). Tako se konkurentnost na tržištu razminiranja postiže povećanjem proizvodnje i spuštanjem troškova rada. I to se bez imalo okolišavanja opravdava stanjem na tržištu razminiranja. Treba napraviti što više jeftinih kvadrata u što manjem vremenskom periodu. To je jedini način da se preživi na hrvatskom tržištu razminiranja.
Kakvom jebenom TRŽIŠTU RAZMINIRANJA, kakav je to idiotski termin? To je termin za jedino tržište u RH koje nema nikakvih efikasnih korektivno-regulatornih ZAKONSKIH ili PODZAKONSKIH pravila. To čak nije ni mitološko samoregulirajuće tržište koje zagovara ekonomska desnica i prodava ga kao ''neoliberalizam''. U razminiranju ljudi ginu, više od 15% svih ljudi zaposlenih na razminiranju je ili mrtvo ili teško ranjeno. AKD Mungos ima rezultat od 7 mrtvih i 5 stvarno teško ranjenih radnika. Te posljedice, ta sporadična ''samoreguliranja tržišta'' obično traju samo po nekoliko dana, kvadratura se tada smanji na donekle pristojnu razinu. I onda se nakon pet dana sve vraća na staro. Ljudi koji imaju žene i djecu ulaze u ekstremne rizike, ljudi čiji je posao deklarativno humanitarnog karaktera postaju teroristi i to samo zbog pritiska svojih poslodavaca i ignorantske politike HCR-a. TERORISTI? Jer potpisati da je minski sumljiva površina profesionalno pregledana, uz dnevni učinak od 500 kvadrata, potpisati da takva površina sigurna niti malo se ne razlikuje od postavljanja mina na javnim mjestima. A to je terorizam.
Ja sam sada onako, bez jebemti, proglasio svoje kolege teroristima. Ali ima jedan zajebani detalj koji nisam spomenuo. Upravo su moje kolege, ''teroristi'', najveće žrtve tog terorizma, oni će prvi poginuti i većina njih potpuno svjesno na sebe prenosi opasnost koju bi mogli vrlo lako ostaviti u nasljedstvo nekome tko će doći iza njih. Trebaju samo skakati sa kamena na kamen i pomicati zastavice. Ali to skoro nitko ne radi. Svi pilaju, kose, razgrču metalni otpad i temeljito izgaze tih prljavih 500 kvadrata. Svi smo odmah na početku karijere otpisali noge kao nešto što nemamo nikakve šanse zaštititi, gubitak noge se smatra nečim ne baš tako strašnim. Ali gubitak noge djeteta na razminiranoj površini je nemjerljivo strašnija stvar. A dogodilo se. U Škabrnji. AKD Mungos se vansudski nagodio sa dječakovom obitelji, vjerojatno uz otvorenu sugestiju da na sudu nemaju nikakve šanse. Što je potpuno točno. Nitko na sudu nema šansu protiv razminiranja. Nitko pojedinačno, niti jedna žrtva.
Tako moje kolege nisu teroristi nego živi strojevi za razminiranje, vrlo jeftini strojevi za razminiranje.
Tko je onda pravi terorist, tko to šalje ''pirotehničare samoubojice'' u minska polja? Odgovor je svima jasan, I NAMA, I VAMA, I NJIMA sve je potpuno jasno. Republika Hrvatska, ne sankcionirajući takvu situaciju u jednoj djelatnosti od iznimne državne važnosti, postala je institucija koja tolerira i potiče terorizam. Vlada RH i Hrvatski centar za razminiranje se svojim postupcima potpuno nedvosmisleno upuštaju u terorističku aktivnost. I to uz slogan ''Vrijeme se može vratiti samo na filmu.''
Ovo je nešto zbog čega mene moja RH može tužiti za klevetu. Ili veleizdaju. Ili terorizam. Ili zbog proživljene institucionalne duševne boli. Ili zaboli me kurac za što god, jer ja nisam idiot i sve ovo što sam gore napisao je dokumentirano u arhivu HCR-a, sve postoji crno na bijelo, uredno složeno i dostupno javnosti (zamislite... dostupno je i istražiteljskom novinarstvu!), svi ti podaci su javni i dostupni svakom građaninu RH na njegov upit. Pa ako vas zanima za koliko je dana netko razminirao hektar zemlje u koji vi još niste ušli traktorom, lijepo pođite u Sisak, u središte HCR-a i tražite da vam daju te podatke. Tako da ne mislim da će me moja država tužiti jer sam je javno proglasio terorističkom državom. Oni koji stvarno znaju o čemu pišem, znaju i tko sam ja.
A zašto, recimo, ja ne bih tužio svoju državu? Državu koja je svu svoju nemoralnu bezobzirnost i svoj potpuni podbačaj u ulozi zaštitnika svojih građana, tako uredno dokumentirala. Koja li je to tek JEBENA razina oholosti. Ili puno vjerojatnije, koja je to tužno nezaineresirana razina gluposti, gluposti koja vlada u neupitno sigurnim uvjetima državne uprave.
I recimo da sad ja, pooka, idem tužiti RH. Na svim pravnim instancama. Sve do Strazbura (gospoda u Hrvatskom Helsinškom Odboru sigurno znaju kako se Strazbur pravilno piše), ako treba. Kako bi ja to mogao napraviti?
Svaki projekat humanitarnog razminiranja je posao koji je neka tvrtka ugovorila sa RH, preko HCR-a. Svaki takav posao je određen ugovorom. Dio svakog ugovora između izvođača radova i RH jest i Izvedbeni plan tog ugovora. U svakom Izvedbenom planu svakog ugovora o izvođenju radova humanitarnog razminiranja, na bilo kojem projektu razminiranja, jasno je navedena DINAMIKA IZVOĐENJA RADOVA. Ta dinamika, koja postoji samo kao mrtvo slovo na papiru, zbog sigurnosti onoga (KOMISIJA ZA POTVRDU OVJERE IZVEDBENOG PLANA) koji ugovara posao u ime RH je UVIJEK tek nešto viša od razumne brzine izvođenja poslova razminiranja, ta dinamika je redovito blizu ustaljenim (uobičajenim) dinamikama UN-ovog razminiranja, takva dinamika bi stvorila osnovne uvjete za sigurnost i kvalitetnu izvedbu razminiranja. Ali ona NE POSTOJI nigdje drugo osim kao jedna od stavki Izvedbenog plana (svih Izvedbenih planova) ugovorenog projekta humanitarnog razminiranja. Stvarna dinamika na terenu barata učincima višestruko većim od onih ugovorenih. Kako je takvo nešto moguće? Imaju dvije opcije.
Prva je da izvođač radova humanitarnog razminiranja otvoreno krši ugovor sa RH, prodaje joj nekvalitetan proizvod i tako krade proračunski novac. Naravno, prva opcija zahtjeva nadzornika iz HCR-a koji još nije upoznat sa pojmom brojeva i koji uopće ne zna čemu inače služe mine.
Druga opcija je da kontrolor HCR-a donese odluku, na što ima kvazi-diskreciono pravo, pa da na traženje izvođača radova razminiranja dopusti povećanje dinamike razminiranja iznad one BROJEVIMA ugovorenim u Izvedbenom planu, na kojem se zasniva cijeli taj ugovor između RH i izvođača javnih radova, u ovom slučaju, razminiranja. Ako kontrolor HCR dopusti povećanje dinamike, ta odluka mora u pisanom obliku biti priložena uz ugovor o konkretnom projektu razminiranja i takva jedna odluka mora biti navedeno u Konačnom izvješću o rezultatima obavljenih, ugovorenih poslova razminiranja.Tako da je i ta opcija detaljno dokumentirana u arhivi HCR-a. Pa se onda postavlja pitanje u kolikom je postotku ugovora sklopljenih između RH i raznih izvođača poslova razminiranja, nadzornik HCR-a preuzeo na sebe odluku da promijeni NAJBITNIJU stavku ugovora, dinamiku izvedbe poslova, onu stavku koja izravno određuje i kvalitetu (a time i vrijednost) cijelog ugovorenog posla. Ja ne znam točno u kolikom je postotku ugovorenih projekata humanitarnog razminiranja dopušteno traženo povećanje dinamike izvedbe poslova, odnosno, povećanje dnevnog učinka pojedinog pirotehničara, njegova ''kvadratura''. Ali mogao bih staviti kurac na panj da se takvo nešto dogodilo u više od 90% slučajeva.
Ja sam radio osam godina u razminiranju i nisam mogao ne primjetiti strategiju pomoću koje je RH za sve manje i manje novca uspijevala razminirati sve veće i veće područje. To financijsko postignuće je prvo što se spomene u redovitim hvalospjevima na svoj račun, koji se čuju iz godine u godinu, tijekom svakog godišnjeg izvješća ravnatelja HCR-a pred Saborom Republike Hrvatske. Ja sam to primjetio. Svi su to primjetili. TO SVI ZNAJU!
Recimo da ja sad idem tužiti RH na sudu u Strazburu, ja bi iz te pozicije TREBAO na to gledati potpuno drugačije, ja bi to TREBAO smatrati organiziranom pronevjerom proračunskog novca, kršenjem najbitnijih stavki ugovorenih javnih radova, upotrebom lažnih podataka pri izvješčivanju zakonodavnog tijela RH, te potpuno svjesno i namjerno dovođenje u opasnost života građana RH (što u konkretnom slučaju, kada je riječ o napravama koje mogu u djeliću sekunde rastrgnuti čovjeka na tisuću djelova, pobiti i izranjavati njegovu obitelj koja je slučajno s njim, rezultirati takvim užasom da će životi onih zahvaćenih tim užaso zauvijek ostati MINIRANI, u takvim okolnostima namjernog i svjesnog dovođenja u opasnost života građana RH, od strane te iste RH kojoj bi JEDINA JEBENA svrha TREBALA biti da omogući što kvalitetniji život svojim građanima... e, onda je riječ koja to najbolje opisuje - TERORIZAM). Ja bih na razminiranje u mojoj državi TREBAO gledati kako sam gore i napisao. Valjda vam je dosad jasno da ja tako i gledam na razminiranje u RH. I da stojim iza svake svoje tvrdnje. I da ''trebao'' ne pišem bez razloga VELIKIM slovima.
Priča o razminiravanju tu ne završava. Postoji jedan pravni izraz – Izviđanje terena drugog stupnja. U Pravilniku o razminiranju (u kojem i piše da je nepoštivanje ugovorene dinamike izvođenja radova kršenje ugovora) taj se pravni pojam zove malo kompliciranije. Pri poslovima izviđanja 2. stupnja minski-sumnjivih područja, izvođač radova (tvrtka za razminiranje) vrši kontrolu sama sebi. Što znači da kontrole nema. Od 100% strojno pregledanog terena, pristupa se ručnom razminiranju površine od samo 15%. Ako se u tih 15% ne pronađu nikakvi znakovi sustavne miniranosti ili ako se ne pronađe puno neeksplodiranih sredstava, cijelih 100% se proglašava sigurnim. Ali ako se mine pronađu, projekat ide u ''pravo'' razminiranje, raspisuje se novi natječaj.
Zvuči normalno... takva politika izviđanja? Djeluje razumno? Tako je, zvuči i djeluje normalno i realno sve dok se u Pravilniku o razminiranju ne pročita da na tom, novom, natječaju ne smije sudjelovati ista tvrtka koja je obavljala poslove izvida 2. stupnja, ta tvrtka nikako ne može dobiti taj projekat. A zašto sad odjednom jedno tako izravno uplitanje od strane HCR-a u ''samoregulirajuće slobodno tržište razminiranja''?
Jedina logična svrha takve regulacije bila bi osnovana sumnja da bi izvođač radova mogao sam postaviti neka sredstva i onda dobiti taj novi, puno skuplji posao ''pravog'' razminiranja. Čovjek bi pomislio da je RH pomalo paranoična institucija. Ali, nije. Stvar redovito ide drugim smijerom, ako izvođač i pronađe neko sredstvo, unatoč nadzvučne dinamike izvođenja radova, taj izvođač će biti u velikom iskušenju da ta sredstva zataji jer ako ih prijavi, izgubit će posao koji je jedva i dobio. I tako, voditelj radilišta u okolnostima kad neki od njegovih zaposlenika pronađe dvije-tri neeksplodirane minobacačke mine, hladno kaže svojim ljudima da ih sakriju u neke spaljene, srušene kuće u blizini, koje moraju biti područja projekta. Pretjerujem? Izmišljam? Recima da tražim neizravnu pretpostavku ovako ogavnog scenarija skrivanja mina i proglašavanja 100% područja sigurnim, a da u 85% tog područja nitko nije ni kročio. Kako bih našao bilo kakav dokaz o takvoj gadariji? Možda da pogledam koliko je mina pronađeno u projektima izviđanja 2. stupnja, odnosno, da pogledam koliko je takvih projekata zaustavljeno i redefinirano iz minski sumljivog područja u stvarno minirano područje. Hoćeta li da opet stavljam kurac na panj, spekulirajući s postotkom?
Kako li se samo pravilno piše Strazbur, gospodo iz HHO-a, vi bi to već mogli znati... oni ''izabrani'', oni na Markovom trgu, oni nemaju baš puno smisla za sitne detalje... za slova... i za JEBENE brojke. A i ako slučajno znaju (SVI ZNAJU!!!), kako se oni, kao najviše zakonodavno tijelo u RH, Sabor uspostavljen voljom građana RH... kako bi se oni, tako malešni i slabašni, uopće usudili intervenirati na nekom tržištu... pa to ni Kongres SAD ne radi!
Svi mi već znamo cijelu tu priču o razminiranju... o tržištu razminiranja na kojem nema mjesta za milost, o ''dog eat dog'' pravilu koje je jedino pravilo koje vrijedi na tom nemilosrdno efikasnom tržištu... nemilosrdno efikasnom u alokaciji samog sebe, samog sebe kao jedine svrhe za svoje jebeno postojanje.
To je razminiranje u RH. Baš kao i ostatak političke stvarnosti, razminiranje nema svrhu u razminiranju, razminiranje ne smatra toliko bitnim fenomen postojanja malih i velikih naprava, zakopanih negdje ispod zemlje gdje samo čekaju, beskrajno strpljivo čekaju. Mine sasvim okrutno čovjeku daju do znanja da nemaju nekakvu svoju ''paradnu'' svrhu, prava svrha mine obznanjuje se zvukom ispunjenja te svrhe, zvukom kojeg je sasvim dovoljno čuti pa da vam bude jasno što je stvarnost, a što parada. Ali jebiga... unatoč nevidljivom strpljenju u upornosti mina pri dokazivanju ozbiljnosti svog karaktera, unatoč čestim i krvavim dokazima efikasnosti svoje svrhe, unatoč tolikim mrtvim pirotehničarima, vojnicima, policajcima i civilima... indiferentnost i ignorantnost (boli ih kurac, ali se prave da ne znaju za što ih točno boli kurac) uz koje je RH, brzim paradnim korakom, ušetala u pokretanje procesa humanitarnog razminiranja, zadržavajući tu paradnu atmosferu tijekom cijelog njegovog trajanja, sve do današnjeg dana... to kukavičko skrivanje iza hinjenog neznanja... postalo je i ostalo glavno obilježje te ubojite parade kojom se pristupilo uklanjanjanja tih malih, ozbiljnih i beskrajno strpljivih jebenih mina, jako, jako efikasnih u trenutku ispunjenja svoje svrhe, svrhe koja je sve samo nije patetično, paradno samozavaravanje... svrhe koja je da rastrga, zgnječi, spali, oslijepi i da zabije svoje vrele gelere u meso sudionika te paradne predstave, organizirane samo da ispuni političke fantazije, obećanja u koje nitko, nikad nije ni pokušao povjerovati... ali svi ih poslušno i podatno slušaju kad svoje krajnje rokove zaokružuju na deseticu... 2010. godina će biti godina nakon koje će mine službeno nestati... nastaviti će svoje čekanje da rastrgaju nekoga putem potpuno neslužbenih kanala.
Parada... parada neometano traje... sjećate li se sletova u čast dana mladosti u bivšoj državi... koja je bila svrha onih idiotluka, tko su bili oni ozbiljni ljudi, oni koji su svoje sposobnosti upregli u organiziranje nečega što je tako providno služilo samo kao uspostavljanja samog svog postojanja kao svoje jedine svrhe... tko ne pamti, iznova proživljava... Tako je to sa razminiranjem... puno crvenih trakica, puno crvenih zastavica, gomila ljudi zarobljena u živom blatu potpunog apsurda... i LAŽ... prljava i podmukla LAŽ. Laž kao sredstvo ostvarivanja nemogućih političkih odluka, laž koja kontaminira sve čega se dotakne jer... JEBEM LI MU MILU MATER... ako to mogu raditi ljudima koji rade najopasniji posao na svijetu, posao svrha kojeg je povećanje općeg dobra i to uz ekstremni osobni rizik... ako to mogu njima raditi... što tek onda mogu raditi nama, nama koji na radnom mjestu ni ne pomišljamo kako bi nam geler od mine koja je raznijela kolegu sa desne strane, mogao sa nezaštićenog lica otrgnuti donju vilicu.
Što vam mogu raditi? Ako ste medicinska sestra, zamislite kolika bi bila hrpa od 20% mrtvih i teško ranjenih medicinskih sesatra... ili prodavačica, ili menager... koliko bi bile visoke vaše hrpe? Na što bi vas tako velike hrpe mrtvih i ranjenih podsjetile... e, pa baš to vam mogu napraviti. Nama već jesu, samo što je nas malo pa nam je i hrpa mala. Na prve prosvjede smo išli sa natpisima: ''Čuvajte nas, pazite nas... malo nas je...''
Livada od 50 000 kvadratnih metara izgledati će potpuno isto prije i poslije razminiranja. Potpuno nemoralan čovjek može samo potpisati da je to pregledano, a da niti jedne jedine rupe nije iskopao. Potpisati, jer pirotehničari svaki dan potpišu ono što su prijavili kao pregledano, stave svoje ime i prezime uz neku brojku i preuzimaju odgovornost na sebe za sve što se može dogoditi na području za koje su oni potpisali da su ga razminirali. Osim ako nisu potpisali bjanko djelovodnik pa ga je voditelj skupine fotokopirao, u koliko god mu drago primjeraka, pa svaki dan sam upisuje kvadraturu uz imena pirotehničara, kvadraturu koja odgovara onome što poslodavac želi. A svaki poslodavac želi dobit. I dok ne smijete prodavati sokove u kojima se nalaze u tragovima kemikalije koje bi trebale biti na ambalaži, a ne u ambalaži, jer ma koliko vi žudili za svojom dobiti, neka institucija RH će vam udariti korektivnu pljusku, u isto vrijeme, u poslovima razminiranja poslodavci slobodno šire svoja krila i lebde lešinarski iznad ljudi koji rade u HUMANITARNOM razminiranju, časnoj djelatnosti koja zahtjeva spremnost na potpuni gubitak pri uklanjanju mogućnosti da se takav jedan užasni gubitak dogodi nekome drugome. Poslodavci, HCR i RH, bez ikakvih sputavajućih kriterija, širom raširenih krila lešinarski lebde iznad tih ljudi koji riskiraju potpuni gubitak, lebde lešinarski očekivajući SAMO i ISKLJUČIVO dobitak, bilo materijalni, bilo politički, a zaboga... ima li išta slađe od kombinacije materijalnog i političkog dobitka, pravedne zarade u očima javnosti. Javnosti koja ipak uvijek zna sve, ali se ipak uvijek i iznova spremno podaje TERORIZMU, samo ako joj se lažnim obećanjima skine s leđa teret odgovornosti za svoje tužno, temeljito isterorizirano stanje.
|
