pookapookapookapookapooka

Predsjednik Harry Truman se bojao da bi CIA mogla postati ''American Gestapo'', ako bi se dozvolila ''run loose'' situacija. Za vrijeme njegovog drugog mandata, CIA je ipak postajala agencijom baš takvog tipa. U sveopćoj antikomunističkoj histeriji izazvanoj Korejskim ratom, javnim istupom Douglasa MacArthura koji je zahtjevao atomske udare na Kinu usprkos prethodnom Trumanovom odbijanju, što je dovelo do smjene MacArthura koji je bio proslavljeni ratni heroj, dok je Senator McCarthy spremao svoju čistku State Departmenta od komunista... brza i tajnovita, bez dužnosti prema Kongresu i nedodirljiva kritici javnosti, '' Gestapo'' CIA je tada naizgled bila povijesna nužnost. Ali ipak nije bila Trumanova administracija ta koja je napravila presedan u američkoj povijesti i pomoću takve CIA-e, bez izravnog vojnog uplitanja, srušila jednu demokratski izabranu vladu, i to u roku od nekoliko mjeseci, uz iznimno niske troškove. Bila je to republikanska, Eisenhowerova administracija. A mlada demokratska, lijevo orijentirana vlada je bila iranska.
1953. godine Kermit Roosevelt, unuk Predsjednika Theodora Roosevelta (to je onaj što je ubijao nosoroge i slonove po Africi, a ne onaj FDR što je pokrenuo New Deal i izmislio ''Wellfare State'') dolazi u Iran sa misijom da sruši lijevo orijentiranu demokratsku vladu Mohammeda Mossadegha, vladu koja je prethodno tražila uvid u raspodjelu dobiti između jedine iranska naftne tvrtke, ''Anglo-Iranian Oil Company'' i iranske države. AIOC je tada bio vlasnik Abadanske rafinerije, najveće naftne rafinerije na svijetu. Iranski zahtjev je bezobrazno odbijen, baš kao i naknadni zahtjevi za jedakom podjelom dobiti, tako je, nakon kratkotrajne smjene i općenarodne podrške te ponovnog postavljanja na mjesto premijera, Dr. Mohammed Mossadegh 1951. godine nacionalizirao naftne izvore i cijelu naftnu industriju u Iranu. Slijedi rasulo u proizvodnji, britanska pomorska blokada izvoza iranske nafte uz potpunu trgovinsku blokadu. Velika Britanija skoro ulazi u otvoreni rat sa Iranom, ali Amerika još uvijek vidi u Iranu hladnoratovskog saveznika i ne želi ulaziti u nikakve otvorene konflikte. Čak i u tako nepovoljnim okolnostima, iranski prihodi od nafte bili su viši od onih prije, dok je AIOC bio privatna kompanija. Dvije godine kasnije, Dwight D. Eisenhower mijenja politiku prema novoj prosocijalističkoj iranskoj vladi i 1953. godine počinje ''Operacija Ajax'', koju vodi Kermit Roosevelt, uz pomoć britanskog MI6. Kermit ruši iransku vladu u izuzetno kratkom roku i to samo pomoću financijskih sredstava. Kako? Steven Kinzer, autor knjige ''All The Shah's Men, an American Coup and the Roots of Middle East Terror'', tvrdi da je to bila ''piece of cake'' operacija. Kermit je potplatio dobar dio članova parlamenta, tako da je Mossadeghova koalicija bila pred raspadom, a on stalno prozivan u parlamentu, potplatio je urednike novina, tako da je uskoro 80% tiska svakodnevno napadalo vladu ne birajući sredstva, potplatio je vjerske vođe, tako da su tijekom molitvi petkom Mule diljem Irana prozivale Mossadegha da je ateist i neprijatelj Islama. Kermit je potplatio i pripadnike policije i niži oficirski kadar u iranskoj vojsci da budu spremni kad trenutak za prevrat bude došao na red. Neki Šahu odani visoki oficiri su već ranije kontaktirali američko veleposlanstvo pa je Kermit mogao računati i na njihovu naglu pojavu u smislu adekvatne zamjene za Mossadegha. Najučinkovitiji potez je bio unajmljivanje uličnih bandi koje su trčale ulicama Teherana, tukle slučajne prolaznike i razbijale izloge, bez ikakvog pokušaja uvođenja reda od strane potplaćene policije, tako da je dojam bezvlađa bio potpun. Bande su uzvikivale: ''Živio Mossadegh... živio komunizam!'' i pucale na džamije. Kermit je čak platio nekim od uličnih bandi da se sukobe sa drugim unajmljenim bandama, tako da je za nekoliko tjedana od relativno stabilne mlade iranske demokracije napravio potpuno rasulo na svim razinama. Mossadegh je raspustio korumpirani parlament, koristeći ovlasti koje je dobio od Šaha prije nacionalizacije, što ga gura još dublje u pažljivo skrojenu ulogu diktatora i čovjeka koji Iran vodi u propast. Prvi državni udar trebao se odigrati 15. kolovoza '53. godine, ali je propao, pa je Šah, koji je čekao rezultate američkog eksperimenta u ljetovalištu na Kaspijskom moru, pobjegao u Rim i izjavio da se više nikad neće vratiti u Iran. Kermita je CIA opozvala iz Irana, ali je on na svoju ruku pokušao još jednom. Samo četiri dana nakon prvog pokušaja, Kermit ponovo mobilizira svoje ulične bande, deseci tisuća ljudi divljaju Teheranom bez ikakvog uvida u cilj svog djelovanja, više nego zadovoljni novcem, koji bi u normalnim okolnostima zarađivali mjesecima, a koji im je Kermit obilnato razdijelio samo da viču, lome i pljačkaju bez imalo straha od kazne. U ključnom trenutku rulji se pridružuje i vojska i policija i svi kreću prema kući predsjednika vlade, Mohammeda Mossadegha. Počinje puškaranje, pogiba oko stotinjak ljudi, kuća je u plamenu, a kraj demokracije u Iranu dolazi sa kolonom tenkova i potplaćenim generalom koji će postati novi premijer. Mossadegh bježi, ali se predaje nakon tri dana. Šah sjedi u Rimu, u restoranu, bez nade da će se ikada više vratiti u Iran u trenutku kad stiže poplava vijesti o uspjelom državnom udaru. Šah je navodno bio u nekoj vrsti laganog šoka, bez riječi, blijed i drhtavih ruku. Kad se malo opravio, rekao je: ''Znao sam! Vole me!''
Šah Reza Pahlavi je bio diktator koji je živio u luksuzu dok je iranski narod tonuo u siromaštvo. Homeini i Islamska revolucija bili su normalan razvoj situacije u zemlji gdje je ideja parlamentarne demokracije zapadnog tipa bila ubijena u začetku od strane država koje upravo takvu demokraciju deklarativno drže za svoju najvišu vrijednost. Zapad je svoju ulogu u Iranu odigrao u ulozi Kermita ''huškača'', Islamska revolucija nudila je pravdu i to uz božju garanciju. I tako je 1979. godine nastala Islamska Republika Iran, koja je uskoro, brižnom pažnjom SAD-a, gurnuta u osmogodišnji rat sa Irakom i Saddamom Husseinom, kojeg je ista ta brižna Amerika obilato pomagala dok je on tamanio Šiitsku većinu ''iračkog'' naroda. Tog su američkog miljenika prije par godina izvukli omamljenog iz neke zemunice u rodnom Tikritu, nakon što su mu opet ti isti brižni Amerikanci demontirali državu. Danas je Irak tempirana bomba, država koju američka vojna sila ne može kontrolirati, država podjeljena između Kurda na sjeveru, Sunita u sredini i većinskih Šiita na jugu. Šiiti na jugu imaju svog velikog šiitskog zaštitnika, susjednu Islamsku Republiku Iran. Tako da Iran može tijekom jednog dana prepoloviti Irak, jer njegovim južnim dijelom vladaju naoružane šiitske milicije koje organizira iranska Revolucionarna Garda (Pasdarani), a ne malobrojni Englezi sa njihovim smiješnim kacigama i engleskom javnosti koja jasno ne želi njihovo prisustvo u Iraku. Dobro organizirane, šiitske milicije i šiitska lokalna uprava na jugu Iraka upravljaju i ukupnim naftnim prihodima. General Wesley Clark nedvosmisleno je iznio bojazan da bi bilo jako loše kad bi iz cijele iračke situacije jedinu korist izvukao Iran. ''Nedvosmislena bojazan'' je blaži izraz za trenutno katastrofalnu američku stratešku poziciju. Iran je u poziciji nedodirljivosti i nema namjeru mirovati. Iran ide u napad na Ameriku, ali ne u Iraku i ne sa, definitivno nepostojećim, nuklearnim oružjem.
Skoro sva svjetska trgovina naftom odvija se denominacijom vrijednosti pomoću američkog dolara, ''petrodollara'' kao obračunske jedinice. Saddam Hussein je vrijednost svoje izvezene nafte računao u eurima, bez puno štete za američke interese. Kad mu je režim pao, cijena iračke nafte se, bez ikakvih javnih izjava, opet izražavala u dolarima. Dvije burze upravljaju cijenom sirove nafte: London's International Petroleum Exchange (IPE) i New York Mercantile Exchange (NYMEX), obadvije su u vlasništvu američkih kompanija. Iran svoju naftu danas izvozi izražavajući njenu vrijednost u eurima, ali to nema toliku težinu jer su sva tri mehanizma kreiranja vrijednosti nafte na svjetskom tržištu (''markera'')izražena u dolarima: West Texas Intermediate crude (WTI), Norway Brent Crude i UAE Dubai Crude. Ti mehanizmi se odnose na tri gruba standarda kvalitete nafte u odnosu na gustoću i postotak sumpora, tako da za svaki ''crude'' standard postoji i tržišni marker, benchmark ili referentni odnos da bi trgovina različitim ''crude'' naftama bila uopće moguća. Sva tri markera su izražena u US dolarima. WTI je otprilike dolar skuplji od Brent Cruda koji je opet otprilike dolar skuplji od OPEC-ove Dubai košare. Iran ima namjeru početkom iranske nove godine, 20.03.2006. godine otvoriti Iranian Oil Bourse (exchange), što će uspostaviti novi naftni marker izražen u eurima i tako stvoriti alternativno ''petroeuro'' tržište koje bi automatski trebalo privući Europsku Uniju, Kinu, Rusiju i najvjerojatnije Saudijsku Arabiju. Tako će Iran, druga država prema količini naftnih zaliha (uz vjerojatnu kontrolu iračke proizvodnje) postati i glavno tržište nafte u svijetu uopće, sa svim pozitivnim ekonomskim posljedicama takve pozicije. Kad Wesley Clark govori kako je rat u Iraku bio velika greška, ali kako bi još veća greška bila naglo odustajanje, povlačenje i prepuštanje te države rasulu, on tada jasno vidi da je Iran, de facto, već sada jedini pobjednik u Bushovom ratu i da njegova (Clarkova) deklarativna vojna nepopustljivost prema utjecaju Teherana u Iraku služi samo da bi se provukla eventualna mirovna regionalna inicijativa u kojoj Amerika ne bi ispala potpuni gubitnik. Ako Iran bude napadnut, rat će za tri dana biti u Saudijskoj Arabiji, američke snage će biti opkoljene, engleski kontigent će biti pregažen i, što je jedino važno, nafta će nestati kao roba na svjetskom tržištu, a sa njom i energija. Svijet će stati. I to sve u roku od sedam dana.
G.W. Bush je krenuo u irački rat na krilima CNN-a, Saddam Hussein je danima prije američke invazije na državnoj televiziji puštao jugoslavenske partizanske filmove u kojima Nijemci padaju mrtvi na sve strane u sukobu sa naoružanim narodom. ONO i DSZ, ako se sjećate, gerilska strategija naoružanog naroda, koja 'a priori' krši Ženevsku konvenciju jer briše razliku između vojske, kao legitimnog cilja za ubijanje, i naroda, koji je slučajno tu i ne bi ga trebalo ubijati. ''Rat protiv rata'' je jedna od boljih teorijskih eksplikacija takve vrste rata, pisac je povijesničar i jedini ''hard core'' dijalektički materijalist među svim nacionalistima-konvertitima, bivšim komunistima, prisutnim na Daytonskim mirovnim pregovorima, dr. Franjo Tuđman. Tako je i ostavština dr. Tuđmana pokvarila planove neokonzervativne, kratkovidne i bahate lopovske bande koja upravlja glavom mlađeg Busha , planove o američkoj dominaciji nad svjetskim zalihama nafte. Sad kad već i pooka zna što će se dogoditi, spas kroz odustajanje od arogantne iluzije o jedinoj svjetskoj velesili i dobronamjerni pregovori sa drugim stranama u sukobu interesa, pri čemu će prethodno jasno biti naglašena jednakost pregovaračkih stranana, trebali bi ostvariti ljudi koji imaju i pameti i iskustva i moralnog integriteta, kao što je, prema mojoj procjeni iskrena i poštovana osoba generala Wesa Clarka, na kojem će, stvarno se nadam, ostati dužnost da izvuće nasukani brod najveće svjetske demokracije iz živog pijeska ''kolijevke civilizacije'' natrag na otvoreno more, slobodno za ''persuit of happinesss''. Ali ne više uz toliko konjskih snaga kao prije.
Iran ostaje kao sila u regiji. Iran sa 60 milijuna stanovnika, od kojih je pola mlađe od 18 godina, Iran kao dio svijeta gdje je zabilježena prva povijesna ličnost, postojanje koje je potkrijepljeno arheološkim dokazima, Iran u kojem žive Perzijanci koji su se nekad davno drznuli i počeli graditi Babilonsku kulu koja je došla opasno blizu onoga što je jedan od tadašnjih semitskih naroda smatrao bogom, jer se isti pojavio u obliku gorućeg grma. Pa je taj bog Riječi tu kulu srušio jer je ona htjela Riječ pretvoriti u puku riječ. Kasnije je tog boga ubio Onaj koji je Riječi dao težinu Slobode. Iran, država čiju smo slobodu izdali pedesetih, gledali godinama kako je mrcvari diktator aristokratskog pedigrea, smatrali je smrtnim neprijateljem kada je mračni Homeini objavio fetwu zbog nekog romana, ignorirali je dok je krvarila u osmogodišnjem, stupidnom ratu koju su joj priredile one demokratske vlade koje su je i izdale pedesetih, malodušno promatrali kontinuiranu borbu protiv klerikalne vlasti njenih tihih, ali upornih demokratskih snaga, da bi na kraju bili iznenađeni nedodirljivom regionalnom silom o čijoj dobroj volji ovisi hoće li ovaj svijet upasti u kaos bez presedana ili će jebeni rednecksi prestati biti oni koji jedini, redovito izlaze na izbore jer im je Grand Wizzard of KKK ili lokalni baptistički pastor tako naredio. Iran. Iran... Aryan, zemlja u kojoj živi Arijska rasa, Ne Arapi koji nikad nisu završili neki sastanak, a da se međusobno nisu nazivali šugavim psetima i slično, ne blijedoliki germanski hiperborejci, rasa nadljudi, koje sunce ne uspjeva ubiti samo zbog zaštite vječite magle i svakodnevnog natapanja kišom. Ovo je narod koji je najbliži onom lingvističkom postulatu proto-indo-europskog jezika i naroda koji je govorio taj jezik, jezik iz kojeg su se razvili svi europski jezici, osim baskijskog. Iran koji kuca na europska vrata, Iran u kojem će forsirani, državni Islam postati nešto kao Anglikanska crkva u Engleskoj, Iran koji je zaboravio kako je biti prijateljska zemlja sa puno prijatelja. Vrijeme je da ih pustimo. Jer, budimo iskreni, tko će nam raditi u staračkim domovima kada mi, stari i sretni k'o prasad zbog nekog turbo-prozaca, jedinog lijeka kojeg pokriva urušeni socijalni i mirovinski sustav, budemo srali po hodnicima, hihotajući se veselo serotoninskom ljubavlju natopljenih polovnih mozgova koji se jedva sjećaju svojih nekadašnjih nacionalizama..
Elem, Wesley Clark. Moja slijedeća osoba vrijedna poštovanja. Teško da sam u krivu u vezi njega. Jako teško.