pookapookapookapookapooka

Moj prijatelj Pile je jednom rekao da se ljudi dijele u dvije velike kategorije: one što grizu i izgrižene. Ja bih se složio s njim, samo bi još dodao i kategoriju onih koji imaju mamce pa zajebu ove druge tako da ih ovi prvi izgrizu. Njih je malo, ali zbog njih ovi i grizu ove izgrižene. Misle da oni imaju mamac. Pa ih izgrizu. Ovi što grizu rade to jer: a) ili će gristi ili će biti izgriženi i b) misle da će kad dobiju mamac prestati gristi i bacati mamac ako netko dođe sa namjerom da ih grize. Svi bi oni htjeli miran život i socijalno osiguranje švedskog tipa, ali jebe ih taj mamac. Kad ne bi bilo mamca ovi prvi bi izgrizli ove druge, ovi drugi bi najebali i rekli:'Dobro... i što sad, mi izgriženi, vi ste grizli bezveze jer vam je sad isto kao da niste ni grizli, hajde recite što ćemo dalje.' Ovi prvi, ovi što grizu, bi rekli:'Ne znamo, mogli bi vas prestati gristi, ako potpišete da neće biti osvete i da ne pričate o tome kako su vas nekad neki grizli dok svima nije dopizdilo jer će to biti čudno pa će nas buduća pokoljena smatrati neodgojenim i krvoločnim, a to je isto kao da nas neko grize, samo metaforički, što je još gore jer ne znaš je li te to opkoljavaju ili samo šapuću po kuloarima i smiju se. Ovi drugi, izgriženi, bi odmah upitali:'Gdje da potpišemo!?' Pa bi uslijedio mir i blagostanje zbog ljiljana i ptica koje zaboli kurac, a ništa im ne fali. Ali jebiga, ovi treći imaju mamac. Oni neće nikad potpisati jer nemaju interesa, mamac je siguran, a alternativa je da potpišu, zajedno sa izgriženim pačenicima i sa krvoločnim dušmanima, deklaraciju o prestanku grižnje, što i nije neki garant, a i nekako se u tom slučaju pojavljuje pitanje mamca i njihovog prava da odmamljuju sa sebe nesreću i šalju je na druge. Recimo da svi potpišu, sve bude u redu i super, nitko ne grize... i onda ispluta neki mamac i namami na grižnju, sjebe povjerenje, skupa i sa slovom i sa duhom deklaracije o aboliciji grižnje te opće amnestije koja ne implicira nečiju krivicu nego samo kaže:'Tko je grizao, grizao je, nema veze tko je grizao, zamislite da nije nitko.' E te što imaju mamac može samo onaj što je bio dobronamjeran prema ljiljanima nagovoriti da njemu daju mamce i tako ih maknu iz carstva zemaljskog. Ali taj ima zajebanu strategiju da se ove tri strane trebaju u dobroj volji, kao razumna bića sporazumjeti i recimo, kompostirati ili spaliti te mamce. To se još nije dogodilo i opće je raspoloženje da je to opcija koja nije vrijedna rasprave jer kako možeš nešto uopće raspravljati sa ljudima koji se grizu i dižu galamu jer ih nešto grize. Lakše je napraviti puno mamaca i zamisliti kako oni izgriženi izigravaju žrtve sa isključivom namjerom da sjebu raspoloženje ostalima jer su lijeni da nabave mamce. A ove u isto vrijeme grizu dok bježe ili se skrivaju, pa ne mogu nabaviti mamce, a da ih ne izgrizu. Eto, to je ukratko opća sociološka teorija. Prema Piletu, uz moju blagu reviziju. Mamac je pojam prometne (tržišne) vrijednosti. Deklaracija je ustav, a amnestija je zbog onih ovaca što su davno prije pojele silne ljude. Ljiljani se uzgajaju i genetski modificiraju, ptice šire gripu. Onaj što bi sve trebao dovesti u harmoniju štuje se u velikim kućama u kojima se rijetko tko smije. Mene nije puno ugrizlo, jedva da sam primjetio. Zbog pomutnje, znate, a i nisam baš neki sočan primjerak za ugristi, djelujem otrovano i bijesno. Jebiga, otrovani se ne grizu. Neda nagon.
Elem, Wilhelm Dilthey je jednom davno napravio odoka podijelu svjetonazora i pripadajućih im metoda pa je to ispalo nekako ovako: prva skupina – oni što grade kule u zraku i vole da je sve na svom mijestu, za primjer je uzeo Platona te razne racionaliste, ljubitelje horoskopa, itd; druga skupina – oni što vole rastavljati stvari pa ih sastavljati i onda reći kako je te stvari moguće sastaviti samo na njihov način ili da se to mora tako sastavljati jer drugačije je jako u kurcu, zajedno sa onima što drugačije i sastavljaju, te da takve nije na odmet spaliti ili ih barem tu i tamo kamenovati, tu je primjer Aristotel i još svi oni iskustvu orijentirani mislioci koji ponekad i sami priznaju da ne znaju hoće li svaki put sastaviti isti kurac prema istom receptu, tu su i obožavatelji puteva (put je prvi izum inteligentnog stvora, on je prvo sredstvo odvojeno od svoje proste svrhe i stavljeno u službu neke druge, direktno nepovezane svrhe), razni psiholozi i analitičari stolice (govna). Treća skupina je ona u kojoj su oni što vjeruju u slobodu kao atribut koji bitno određuje ljudskost, ti vole odjebavati sve što im ide na kurac jer ih mami sigurnošću bez pokrića, ne vole da ih zajebavaju razni autoriteti koji nemaju smisla za polemiku koju ovi 'slobodari' jako vole i traže po jednu za svaki kurac sposoban da bude tema polemike. Tu je za primjer uzeo Isusa Krista i Kanta, razne ekscentrične povijesne pojave koje su obično rano crkavale i predstavljale primjer djeci kako će završiti ako budu mislila da je život nešto što treba jebat iz sve snage u mozak, a ne obratno. Tih je navodno najmanje jer nisu baš atraktivni, a i ne garantiraju ama baš ništa. Eto, jedna kompliciranija, uvjetno rečeno, sociološka teorija jer je ovaj Dilthey mislio kako to što treba kontekst da bi se znalo što je što unutar njega, ne znači nužno da je to nešto i uvjetovano tim kontekstom. Valjda je mislio kako čovjek uvijek može razjebati kontekst iznutra tvrdeći da ovaj nije, oprosti me bože, bogom dan. To je hermeneutika i onaj Husserl o kojem nikad nisam ništa uspio saznati, kao da sam cijepljen protiv čovjeka. Ali ovaj Dilthey je u redu, nešto kao Kant na Valiumu pa je tolerantan jer ga zaboli kurac za dosljednost i beskompromisnost, mogli bi ga takvog, scoooooooliranog, možda čak i nagovoriti da uđe u onu kuću gdje se nitko ne smije, a da se ne iznervira jer je tamo šarenilo dokaz opravdanosti dogme da je to isto šarenilo baš ono što imaju i ljiljani poljski samo – turbo.
Elem, ajde da navedem neke ljude. Naciste. Ljudi koji su, sasvim svjesni naravi rasnih zakona uvedenih '34. godine, ipak postali članovi NSDAP-a i to zbog osobnog probitka koji je to nosilo sa sobom, ti ljudi (BOLI ME KURAC AKO NETKO NE MISLI TAKO; AAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!! JASNO!?) su bespovratno zajebali i nemaju nikakvog opravdanja za svoj postupak. Herbert von Karajan, čovjek koji je dirigirao Beethovenovu Odu Radosti (samo melodiju) da bi baš ta verzija, danas bila službena himna Europske Unije. Karajan je bio član NSDAP od '33 do '42 (učlanio se dva mjeseca nakon što je Hitler preuzeo vlast), postavio je Fidelia '37. godine u Berlinu i tako započeo svoju briljantnu karijeru. Poslije rata je nakratko bio u nemilosti zbog nacističke prošlosti, neki židovski umjetnici su odbijali svirati s njim, ali se sve to brzo stišalo. LP ploče sa njegovim likom iz profila, sijede guste kose, u crnoj dolce viti, sa crnom pozadinom, mnoge su podjetile na nacističke estetske standarde Smatra se najboljim interpretatorom Beethovenovih pogleda glede svog opusa. Urgh. Vratim se na Ludwiga.
Dalje, Werner Heisenberg, čovjek koji je uveo princip neizvjesnosti (indeterminiranosti) u kvantnu mehaniku, jasno dajući do znanja da statistička vjerojatnost određenog raspona ne može biti dotjerana do izvjesnog rezultata uz malo dodatnog matematičkog truda, ma koliko god to Gajo Petrović i Predrag Vranicki tvrdili. Kauzalnost nije moguće uspostaviti kao predvidljiv odnos na subatomskoj razini, a time i determinizam nije predmet eksperimentalne znanosti. E taj je učeni gospodin nagovarao Nielsa Bohra da zajedno naprave atomsku bombu za Adolfa Hitlera. Werner je poslije rata tvrdio da je on, naprotiv, namjerno sabotirao taj plan, ali ovaj jadni Bohr nije mogao prešutjeti pa je rekao da ga je ovaj nagovarao i nagovarao da rasni zakoni dobiju i kilotonski argument. Niels Bohr je odbio. On je bio Danac kao i Hamlet. Pa ako već nije odmah zaklao tog Heisenberga jer je bio opasniji od nekoga tko ti jebe mamu, nije ni pristao na incest lažne povijesti i humanizam nekoga tko je ZAJEBANO dobro znao što i za koga radi. Bohr nije puno vikao o tome, mislim da nije volio sukobe, možda je i čir dobio od svega toga. I Hamlet bi umro od čira da ga nije zbrka onoga što nikako nije mogao prepoznati kao stvarnost nije slučajno otrovala, nakon što je sve razjebao. Konrad Lorentz, zoolog i bihevioralni guru za pitanja životinja sa neskrivenim pretenzijama i na objašnjavanje ljudskog ponašanja istim metodama. Član NSDAP-a, Austrijanac koji je radosno dočekao Anschluss, znanstvenik koji je pisao radove koristeći novu, nedvosmisleno ideološki unaprijed određenu terminologiju, voditelj filozofske katedre Konigsberškog sveučilišta (Kantova katedra) i vojni liječnik te zarobljenik Crvene Armije. E, taj je Konrad u govoru prigodom primanja nagrade koju je ustanovio onaj što je izmislio dinamit (manje bitno) i malodimni jebeni barut koji je postao pogonsko gorivo svakog metka i projektila u svakom jebenom ratu (puno bitnije, kordit je engleska verzija, ali to je to, patent su ugrabili Englezi), taj je Konrad tada rekao da je, kao i većina Austrijanaca mislio kako će nacional-socijalizam donijeti neke pozitivne promjene, ali da je uskoro promijenio mišljenje. Pa je onda, iako deziluzioniziran, ipak ostao vjeran tom režimu. Jebote. Pola bečke inteligencije su bili Židovi koji više nisu imali ni status ni prava građana, za njih je bila opcija geto, Aushwitz ili (možda je Konrad u to čak i vjerovao!) deportiranje na Madagaskar. Pola njemačke inteligencije je emigriralo, Židovi ili ne, Popper bježi iz Austrije, Wittgenstein pokušava izvući obitelj, sve je kristalno jasno i u najcrnjoj noći, a Konrad misli o nacističkim pozitivnim promjenama austrijske stvarnosti. A evo i jedan citat Konradov:
'Kulturno-povijesni razvoj naroda opet se odvija na analogan način (onome u životinjskom svijetu); to je razlog zašto su imperativi židovskih, kao i svih drugih ploča s zakonima – zabrane, a ne propisi. Kasnije ćemo točnije raspraviti to što smo ovdje samo naznačili, naime, da tabu (kulturni instinkt) prenesen tradicionalnom predajom kojeg se obično pridržavamo ima veze sa zakonodavcem (biološkim instinktom), ali ne kod vjernih sljedbenika razumnog morala u smislu Immanuela Kanta (koji zahtjeva da čisti um pojedinca bude zakonodavac moralnog zakona). Kako instinktivni mehanizmi suzprezanja i obredi koji kod životinja sprječavaju asocijalno ponašanje, tako i tabu djeluje na ponašanje koje je analogno stvarnom (?) moralu samo u funkcionalnom pogledu (dakle, prema posljedicama), no u svemu drugom (uzroku, slobodnom izboru, odgovornosti) isto je onoliko udaljeno koliko i životinja stoji ispod čovjeka!' Jebiga, Konrad je prvi primjetio da mali pačići misle da im je on mama jer su njega prvog ugledali, a uz to je i još svašta ustanovio o ponašanju životinja pa je dobio Nobelovu nagradu.
Onu zlosretnu Leni Reifenstahl sam već prije dovoljno proklinjao. Ali nije na odmet ponoviti da je trebalo strijeljati prije Nurnberga, bez suđenja, na veličanstvenoj bijeloj pozornici, uz Wagnera i naknadno prekrivanje hrpom ljudskih fekalija. Ali jebiga, i ona je, kao i Konrad, pod stare dane mirne duše plutala iznad koraljnih grebena i gledala čudo života u svom Tehnicolor izdanju, nimalo slično onome sivom, nepojmljivim užasom natopljenom mjestu u Poljskoj, gdje natpis 'Arbeit macht frei' potire svaki trag racionalnosti i predstavlja nacizam kao zlo bez stida, iracionalno, pomahnitalo zlo koje nije imalo ni najmanju namjeru da ponos svojim trijumfom nad svim vrijednostima ljudske pristojnosti zapadne civilizacije bilo čime poremeti. Leni ga je prodala kao čist, estetski savršen proizvod koji je bio neupitno bezupitan. Kurt Waldheim je bezveze, on je samo bio Predsjednik Vijeća Sigurnosti UN-a, a da nije spomenuo u biografiji da je bio poručnik Wehrmachta na Balkanu i da je možda tu i tamo strijeljao neke seljake logikom 'jedan Nijemac – sto seljaka ili što već bude pri ruci'. On je proceduralna pogreška. A bio je i onaj von Neumann, što je Amerikancima donio obilje znanja i iskustva u raketnoj tehnici, uvježbanog V-1 i V-2 demoliranjem Engleske. Amerikanci nisu znali ništa o tome, da su znali da mogu pogoditi Rusiju atomskom bombom iz daljine, a da ovi i ne slute što ih čeka, možda i ne bi sravnili onaj jebeni Dresden i ubili najviše ljudi u cijeloj povijesti iz jednog (hm, dva) pokušaja, samo da Rusima pokažu kako im mogu srušiti... valjda Staljingrad, jebiga. Uuuuuu, Franco! Pravi fašist, doveden na vlast od nacista i fašista, dok je Europa odmjeravala što je gore, komunistička ili fašistička Španjolska. Pa je ispala fašistička. A Sovjeti i nisu htjeli komunističku Španjolsku da ne sjebu odnose sa Francuzima tako da nisu ni pomagali Republiku, ni u ljudima, ni u oružju. Englezima to nije ni padalo na pamet. Pa je ono 'NO PASARAN!' jedino iskreno, od svih izdano i prevareno, prepušteno na milost i nemilost nacističke vojne sile koja je tek bila u povojima, jedino iskreno: NE! Franco je crknuo sedamdeset i neke, nije ga nitko zajebavao zbog vojne hunte i politički nekorektne prošlosti, a on je velikodušno udomio stotine i stotine izbjeglih nacista, koji su siguran i miran život u sunčanoj Španjolskoj platili zlatnim zubima plinom podavljenih žrtava rasnih zakona
Rasni zakoni su tako očigledna nepravda, tako jasno negiranje svega vrijednog u povijesti Zapada, tako arogantan izraz fetišiziranog zla... tako da ih NITKO nije prihvatio, a da nije sudjelovao. 'NE!' je jedina prihvatljiva reakcija savjesti čovjeka suočenog sa nečim takvim.
Kad smo kod toga 'NE!', onoga koje nije prkos, nije instinkt, nije običaj, nije čak ni izravni interes, to 'NE!' ima svoje lude predstavnike, one koji izabiru, one koji mijenjaju.
Evo citat iz knjige 'Vragov kapelan' od R. Dawkinsa, pisca i onog 'Sebičnog gena' koji je odvojio pojedinca od evolucije i glavnu ulogu prepustio genskom bazenu, koji ide naprijed metodom pokušaja i pogreške, a mi smo mu samo transportno sredstvo. Prava situacija za jedno:'NE!', zar nije, a? Mislim da vas voze nekakve gliste koje ste pokupili slučajno pri crossing-over definiranju veličine vašeg vanjskog dijela uretera, između ostalog.
'Shvatimo jednom zauvijek da etički napredak društva ne ovisi o oponašanju kozmičkog procesa, a još manje o bijegu od njega, nego o tome da se protiv njega borimo.'
To je rekao T.H. Huxley, djed Aldousov i čovjek koji je skovao riječ 'agnostik', to kaže i ovaj Dawkins, kojemu je Douglas Adams bio veliki prijatelj (to je onaj što je napisao 'Vodič kroz galaksiju za autostopere', say no more) i koji je u lamentaciji zbog Adamsove prerane smrti (49) napisao da je Adamsu cijeli svijet bio jedan veliki skeč Monthy Pythona pa je posadio douglasovu jelu taj isti dan, a to je neko mirno, ali odlučno 'NE!' surovom životu i evoluciji koja ima SMRT kao jedini pozitivan pojam, kao pokretača, kao usmjerivača, kao izbornika, kao suverenog i bezumnog arbitra onog slučajnog ishoda koji neki nazivaju progresom, a neki mu čak pripisuju i svrhu.
Elem, evo ih još. Onaj Beethoven koji je 3. simfoniju posvetio Napoleonu pa kad je ovaj zadavio ono što je ostalo od francuske revolucije svojom carskom krunom, Beethoven je popizdio i preimenovao je u Eroica. Princ Karl Lichnowsky bio je Beethovenov financijer i patron, što ovoga nije spriječilo da mu u jednoj svađi kaže: ' To što ste vi, vi ste samo slučajnošću vašeg rođenja, ovo što sam ja je moje djelo. Bilo je i biti će na tisuće prinčeva, a samo je jedan jedini Beethoven.' Schillerova 'Oda radosti', trebala je biti 'Oda slobodi' ali je bilo zajebano tu riječ baš naglas spominjati. Čak se i pjeva tri puta 'Freue!' pa četvrti put 'Freiheit!'. I takvog je čovjeka Karajan našao da falsifikuje! Miš arogantni, nacistički nasuprot mrtvom luđaku, koji je znao što misli, što govori, što radi i sve je to bilo beskompromisno 'NE!' običajima, poslušnosti i vlastitoj sudbini potpune tišine, tišine koju je napunio kreacijom, sintezom sadržaja kroz genijalni smisao za formu, kreacijom onog čuda koje treba slušati jedan put godišnje, 9. simfonije, njene pobjede nad varkom nužnog, pobjede slobode sa jasnim dokazom čuda koje spaja ono što je navika razdvojila, čuda koje zahtjeva da svi ljudi budu braća, povezani vjerom u ono jedino što je ljubitelj ljiljana dao kao izraz dobre volje, božansku iskru mogućnosti stvaranja, stvaranja novog i neuvjetovanog, stvaranja vjere u slobodu, dostupne svima. Jer, jebiga... ako gluh čovjek ono može napraviti... nitko nema pravo na ispriku. Schiller je bio pod utjecajem onog malog luđaka koji meni deset godina tutnji po glavi, estetski su se usaglašavali, estetski u smislu rasudne moći, ne spoznajne, transcendentalne estetike prostora i vremena. Lijepo i svrhovito, to Kant detaljno obrađuje u 3. kritici za koju se govorka po kladionicama, kolodvorima i u estradnom miljeu da je napisana kad je ovoga već dohvatila senilnost. Znate valjda da je pred kraj života tvrdio da atmosferski elektricitet izaziva čudne konfiguracije oblaka i neku bolest raširenu među mačkama te još neke stvari koje iz pristojnosti neću ni navoditi. Elem, taj je mali Kant jednom dobio pismo od Wilhelma neznamsadkojeg Hohenzollerna da se ostavi pisanja o religiji jer će ga inače snaći zla sudbina. Pismo je potpisao osobno baš taj Wilhelm. Pa je mali Kant poslušao i rekao da neće više, ali da ostaje pri onome što je rekao i napisao. Zamislite čovjeka koji je sa pedeset godina došao do nekih zaključaka i ostatak života podredio da ih zajebano dobro argumentira prije nego što ih iznese. Pa mu je trebalo deset godina za Kritiku čistog uma. Koju je napisao da bi stvorio sistemske premise na kojima bi počivao jedan moralni zakon, skromno tiskan u malenoj 2. Kritici, koji bi bio obavezan za sve, koji nije ni povijesna okolnost, ni božja objava, ni ljudski urođeni nagon, nego zakon koji je moguć samo uz uvjet postojanja slobodne volje koju pak samim svojim postojanjem taj zakon i dokazuje (što ne može čisti um jer upada u antinomiju). Nije zabilježeno da je mali Kant ikad prisustvovao crkvenim ritualima, ali je zabilježeno da smatra da je moral koji za motiv ima strah od božje kazne ili nagradu u zagrobnom životu, krajnje licemjeran i lažan, te da je svo šarenilo crkvenih obreda potpuno nebitno za moralni zakon, zakon kojeg je zakonodavac sam pojedinac i jedini mu uzrok smije biti slobodna volja. Je li može zajebanije 'NE!' u svijetu kad bi tu i tamo još ponekad planula i poneka vještica, u Pruskoj koja nije imala ni trunke republikanske tradicije, u vrijeme francuske revolucije. Sloboda, bez alternative i bez kompromisa. Mali čovjek koji se družio sa englezom Johnom Greenom, koji nije imao sposobnost raspoznavanja buke od muzike, ni ritam ni melodija nisu mu bili razgovjetni na drugačiji način od obične buke. Dobar par. Ne baš šarmantni kao Karajan, Heisenberg ili učeni Lorenz. Čudak, analno fiksirani, bizarnih opscesivnih rituala, bolešljiv, a opet nikad bolestan, anoreksično mršav, ali ljubazan i uporan u prenošenju svog znanja na druge. Mali čovjek i veliko 'NE!'. Usput rečeno, za Beethovena se mislilo da je lud, bezobrazan, neprijazan, nestrpljiv i jedva podnošljiv osobenjak, bio je velik i glasan, građen robusno, s grubim licem koje nije zračilo profinjenošću već neupitnom i drskom smjelošću. Žene su bile lude za njim. I on za njima. Ne Kant, jebote... Beethoven. Kant nije nikad izašao iz svog rodnog Konigsberga, ali je zato postavio teoriju o nastanku sunčevog sustava koja i danas vrijedi, a i prvi je čovjek koji je maglice promatrane teleskopom nazvao 'Island Universes' i rekao da su to možda nepojmljivo daleki svemiri poput našeg Mliječnog puta. Prvi je pomislio da su to druge galaksije. A da nije izašao iz svog malog grada. Nije se ženio, niti je ikad bio u vezi sa nekom osobom, muškom ili ženskom. Nadimak mu je bio 'der Alleszerstohrer', onaj koji sve razara. A navodno je stvarno bio malešan, taman za kopernikanski obrat u filozofiji. I ideju da ljudska osjetilnost možda i nije jedina jer možda ima i drugih umnih bića koje raspolažu sa različitim receptivnim sposobnostima. A to bi bili delfini? E nije, nego vanzemaljci. I to neki egzotični, što vide boju vjetra, npr.
Onaj. Onaj koji nije otkupio naše grijehe. Onaj koji nije žrtvovan da bi mi bili ucijenjeni njegovom žrtvom. Onaj koji je bio izvor ljubavi. Ali, jebiga, ta ljubav nije emocionalna. Nije sućutna. Nije blaga. Ona je izbor vlastitog samouništenja, izbor koji je jedini bio dosljedan onome što je govorio, ta ljubav je snaga odluke, slobodnog izbora koji za posljedicu ima strahovito moćan čin potpune žrtve, smrt. On je prvi. On je to prvi objasnio. On je to proživio. On je prvi rekao 'NE!' On je spustio hirovitog Abrahamovog boga na zemlju i svu ljepotu Riječi, koja je jedina bila nositelj Abrahamove vjere (usporedbe radi, u Egiptu su našminkani faraoni bili bogovi i sve je bilo nacrtano ili isklesano pa pozlaćeno), On ih je spustio na zemlju i rekao: Ja sam život vječni jer je moja volja čista, neuvjetovana vremenom, prostorom ili bilo čim zemaljskim, Ja sam svoj stvoritelj, a moj otac je moj zakon. Vaš bog je u vama da ga izdate, ja sam vam ga poklonio zajedno sa potencijalom da stvorite, započnete ili završite. Zbog mene ste krivi samo pred sobom i to je sve što trebate da budete dobri. A mene ćete lijepo ubiti jer vas je strah. Mene nije, ja sam strahu rekao 'NE!', NO PASARAN! Ja sam prvi pravi revolucionar, nitko nikad nije bio jasniji od mene, a malo tko je bio tako dosljedan. Ja sam jedan, vi se brojite u milijardama. Ja sam pokazao da se to može. A vi, možete mi vjerovati, možete misliti da sam budala, ali ja sam to napravio zbog sebe, vi ste samo nužni, ali ipak slučajni svjedoci. Eto vas tamo.
Eh, da. Kad je Beethoven umirao, doveli su mu svećenika i kad je svećenik završio, Beethoven je rekao: 'Aplauz, prijatelji... komedija je gotova.' Ovoga sa velikim 'O' su svećenici i osudili na smrt. Jebiga, nešto ih jebe u odnosu. Možda to što nemaju ništa zajedničko.
Dostojevski ili Shakespeare? Prvi je vjerovao u stvarnost i lomio se u njoj, drugi je bio postmodernist prve klase i lomio je stvarnost zajedno sa pripadajućim ljudima. Ne znam čije 'NE!' je zajebanije. Ono Ivana 'Ludog' Karamazova, koji izgubljen u stvarnosti u kojoj mu je netko, a možda i on sam, ubio oca, u kojoj priča sa nečastivim, ali ipak nikad ne postajući jednim od onih koji su spremni na prvi mig Velikog inkvizitora zgrtati žar pod nogama Onoga koji je prvi na spisku neprijatelja. Priznaje, ali prekasno. 'NE!' ga vodi u ludilo, nečastivi ismijava iskrenost njegovih namjera, a on ne vjeruje bezupitno, zbog nekog djeteta kojeg su rastrgli psi i boga koji je dopustio da se to dogodi djetetu koje nije bilo sposobno još ni sagriješiti. Ivan takvog boga ne priznaje. Između nerješive zagonetke tko je ubojica starog Karamazove i moralne dileme između priznanja i prkosa spram boga kojeg ne priznaje, Ivan se cijepa, nespreman na agnostički kaos u svojoj glavi.
A ono ludog Hamleta: 'Seems, madam? Nay, it is. I know not «seems»', kada kaže 'NE!' stvarnosti koja mu je namijenjena, stvarnosti koja se ruši čim je dotakne, stvarnosti u kojoj dokazni postupak o ubojstvu njegovog oca ima oblik predstave u predstavi, hiperrealne simulacije. Hamlet je kontrast stvarnosti, samodeklariran negativom takve stvarnosti svojom crnom pojavom koja nema ništa osim sebe kao suprotnosti vremenu u kojem se ugnijezdila savršeno nepomirljiva i nepobjediva sudbinska stvarnost. Hamletova volja kojom upravlja duh koji poziva na osvetu, osvetu tako stranu slobodnom izboru, osvetu – najstrašniju i najjasniju od svih uvjetovanosti, Hamletova osoba je samo 'quintessence of dust', za razliku od onoga 'in apprehension how like a god'; prašina nasuprot iskri stvaranja. Sve jalovo u neskladu pojedinačno stvarnog i uobičajeno stvarnog, jadni Hamlet ponavlja i ponavlja NE! NE! NE!, ali Shakespeare ima zajeban plan, on je pisac, on namjerno stvara stvarnost koja ne razumije NE! Jebiga, čak se i ' to die' svodi na puko 'to sleep, perchance to dream', ni smrt ne garantira negiranje stvarnosti, a time i potvrdu njene realnosti. Hamletova perspektiva je hipertragična, on nije tragični lik, on je tragedija stvarnosti koja ga je zatekla i koju bi rado mijenjao za malu orahovu ljusku u kojoj bi bio siguran što je stvarno, a što tek samo privid. Njegovo 'NE!' ruši sve i nije se ni stiglo moralno prepoznati. Noćna mora Macbethovog halucinantnog svijeta je realna, dilema je jasno moralna, 'Fair is foul and foul is fair' je gubitak moralnog kompasa, ali stvarnost je uvijek tu. Čak i kad šuma krene na Macbetha, on stoji iza svoga postupka koji mu je život pretvorio u priču koju priča idiot, punu krikova i bijesa, priču koja ne znači više ništa. Hamlet nema taj luksuz. On je sam u svijetu koji ne prepoznaje iako je sve normalno. 'Ay, madam, it is common.' – kaže majci misleći na neumitnost smrti i nastavlja 'about show that seems and cannot denote him truly, in those weary, stale, flat and unprofitable uses of the world that SEEMS to him as such' – nema izlaska iz simulacije, samo njeno ukidanje. Na kraju Hamlet ne ukida stvarnost, ona slučajnošću ukida njega.
Evo prigodni citat Douglasa Adamsa,
'Činjenica da živimo na dnu duboke gravitacijske rupe, na površini planete pokrivene plinom koja kruži oko 90 milijuna milja udaljene nuklearne lopte, i mislimo da je to NORMALNO očit je znak da je naša perspektiva prilično iščašena (out of joint), iako smo u našoj intelektualnoj povijesti učinili štošta da polako ispravimo neke krive predodžbe'.
Svaki na svoj način, netko teškim i temeljitim mislima, netko detaljnom pričom o spiralnim uzorcima nespoznatljive kaotične stvarnosti pred sudom savjesti i društva, netko u gluhoj tišini, pišući note koje će stoljećima tresti silinom i ne dati suzama da prokažu slobodom posramljenu lijenu dušu, netko tko na kraju svoje zadnje drame moli za oprost i slobodu iako je on taj koji stvara stvarnost ili Onaj netko tko je vjerovao dovoljno jako da bude prvi uopće. Svi su jasno i glasno rekli 'NE!' onome što su sami sebi priznali kao izdaju teško otkrivenog sebe, razloga zašto su svi i bili ludi. To je simptom otkrivanja samog sebe. Ludilo. Ne ono koje se pojavi jedan dan nenajavljeno zbog onih gena. Ludilo kao krovna ideologija svih onih koji poštuju svoje 'NE!' jer znaju da bez njega nemaju ništa jer tada i nisu baš netko. Jebiga, otkrivanje sebe i zahtijeva otklon od normalnosti u nešto drugo. Možda je to nekome dharma, meni je to ludilo.
Govorio sam o nacizmu. Malom, trivijalnom nacizmu. Paradi estetike zla i skrovitog mjesta u sigurnosti šupka mase, nečega tako glupo iracionalnog da je sami Holokaust nezamislivo besmislen, beskrajno okrutan i nikad, nikad, nikad neće biti standardni dio prošlosti. On je neprobavljiv. On je potisnuti udžbenički fenomen, strah kojim se manifestira nije upotrebljiv i ne može nikakvim iskustvom biti racionaliziran. Taj strah je nepopravljiva šteta. I idealan partner svakoj eventualnoj novoj šteti koju će opravdati potrebom svog straha i prigrliti je u prljavoj kopulaciji kvazi uzročno-posljedičnih strahova. To su ljiljani poljski, to je ta divna, prijateljski nastrojena stvarnost. Promiskuitetna, strahom gonjena i ama baš nimalo vjerna svom šarenom lažnom idolu Dobra kao dužnog respekta prema svojim malim podanicima koji gladno cijuću: DA, DA, DA, DA...DA svakom bijegu od tako teške spoznaje da postoji točka s koje nema povratka i da smo mi podatno pustili tom smijeru da postane naš.
Jebiga, NE! je mala, mala riječ sa velikim, velikim značenjem. NO PASARAN! je stara, časna parola. Mi smo svi sami pred izborom da jako zakompliciramo svoj život. Jer to je to, najblaže rečeno. 'The time is out of joint. O, cursed spite, that ever I was born to set it right!' – Hamlet zna da nema referentnu točku ili trenutak. Ona njegova izluđujuća stvarnost koja se testira prividom, ta stvarnost danas postaje i naša stvarnost. One sitne, male tradicije pristojnosti brzo nestaju, zajedno sa obitelji, nacijom, klasom, religijom, idejom čovječanstva. Zamjenjuju ih reklamni slogani, prazni nakon potrošenog prvog utiska. Obitelj je funkcija održavanja radne sposobnosti, nacija je sporadična mobilizacijska parola, klasa je mrtva zauvijek, religija je u rukama modnih dizajnera, ideja čovječanstva je suicidna ako svi budu dobili pravo na šampon jer ćemo se svi tada udaviti u vlastitoj pjeni.
Skupina luđaka protiv povijesti koja ratovima obilježava stranice svoje zapamčene verzije? A, jebiga... pogledajte ih opet... pa tko im može okrenuti leđa i pljunuti na nekoga svog bližnjeg, koga će potom ubiti zbog neke šarene laže. Zar nisu divovi ovi luđaci što sam ih spomenuo, zar nisu giganti, sami po sebi smiješni, ti najozbiljniji ljudi za koje ja znam. Jer samo je jedno ozbiljno stvarno pitanje moguće postaviti: MORA LI BAŠ SVE BITI OVAKO U KURCU? Oni kažu da ne mora. A zamislite... oni imaju i zajebano dobre argumente. Oni su živi. Konstantin Veliki je mrtav.
Uhhhh, umalo da zaboravim! Monty Python! Jebena subverzivna skupina podrivača konvencija u njihovim temeljima, onako, intuitivni blitz-krieg demaskiranja potpunog apsurda koji svaki dan bez problema prolazi kao stvarnost, sa svom ozbiljnošću certifikata normalnosti. Oni ne viču: NO PASARAN! Oni su psihološki rat. Njih sam prve prepoznao. Oni su me doveli do toga da ovu skupinu luđaka gore cijenim više od... u stvari, nemaju nikakvu konkurenciju.
Douglas Adams se popeo na vrh Kilimanjara u kostimu nosoroga, prikupljajući novac za borbu protiv lova na jadne životinje zbog (zamislite) afrodizijačkog učinka praha od njihovih rogova. Majka Božja Fatimska je predskazala atentat na pokojnog papu. Pa vi birajte... something completely different ili neizbježnost samoispunjavajućeg proročanstva širom otvorenog za beskrajno šarene interpretacije. A VIP tretman ne želim u glavi kao... ajme meni, brrrrrrrrrr...