pookapookapookapookapooka

Tarzan je lakoćom povjetarca letio zrakom, od jedne lijane do druge lijane, sve dok nije došao do cilja svog dugo planiranog putovanja, Čele-kule u blizini Niša. Odavno je želio vidjeti taj njemu iz magazina poznat i vrlo drag primjer konzervativne, a ipak sugestijom avanture i divljine prožete unutarnje dekoracije. Nakon pomnog razgledanja i neprikrivenog oduševljenja, sasvim otvoreno izraženog čestim grlenim urlicima po kojima je bio poznat širom svijeta, Tarzan je otišao do obližnje kafane ne bi li saznao tko je genijalni um kojemu je uspjelo stvoriti jedno tako dojmljivo, a opet, na jedan potpuno prirodan način, estetski suzdržano okruženje, savršeno za stilski zahtjevnu kvalitetu življenja kojoj je on tako strasno težio. U kafanu je ušao sa nadom da u nekom njenom mračnom uglu zamišljeno sjedi i radi na svojim skicama baš taj čudotvorac, baš to profinjeno biće kojem nisu strane one animalne ljudske karakteristike koje je modernizam surovo apstrahirao iz silom nametnutih konvencija euklidskih nastranosti, tako odbojnih svemu što život živi strašću trenutka, trenutka ipak skladno uklopljenog u kontekst neizmjernog bogatstva tradicije. Kafana je bila skromno mjesto. Na podu je bio linoleum. Tarzan se malo pognuo i gledao u taj linoleun, uz potpuno nedvosmisleno izražen osjećaj krajnjeg gađenja. 'Oker' – pomislio je – 'ali kakav oker'. Na stranu što je linoleum bio na nebrojeno mjesta oštećen crnim ožiljcima ugašenih cigareta, taj oker... taj užasni oker sa primjesom neke, vjerojatno potpuno proizvoljno, dodane zelene nijanse kontinuirano je vrijeđao Tarzanov urođeni i godinama pažljivo kultivirani doživljaj kolorita svijeta oko sebe.'Ovakvo nešto moglo je nastati samo u glavi nekoga potpuno nedostojnog osjetila vida... ili je možda ovo proizvod tog krajnjeg nemara za design, nemara koji je u ovim tranzicijskim zemljama zamijenio uniformno sivilo komunizma jalovo pokušavajući metodom pokušaja i pogreške stvoriti nešto što bi barem donekle sličilo nekom promišljenom ostvarenju, ostvarenju vođenom prema svojoj finalizaciji nepogriješivim ukusom. Tarzan, čovjek koji je bosonog, bez imalo straha, hodao po leglima škorpiona, sada je na vršcima prstiju prelazio preko užasa oker-linoleuma, trudeći se oduprijeti snažnom porivu da povrati iako je u svom životu vidio bezbroj najraznovrsnijih strahota, ali to su sve bile strahote koje su ipak ostajale unutar granica onog prirodnog. Ali ovaj oker je bio boja čija bi pojava u prirodnom okolišu jednostavno bila nezamisliva, ništa na svijetu nije na sebi imalo ni traga te uvrede za pojam boje. Osim toga užasnog linoleuma. Gledajući prema stropu i hodajući u dugim koracima, na vršcima prstiju, Tarzan je gipko i brzo, poput leoparda, došao do šanka. Tamo je stajao debeli konobar, obućen samo u bijelu sokolsku majicu koja mu je jedva prelazila preko ekvatora nevjerojatno okruglastog i dlakavog trbuha. Ruke i ramena bili su mu prekriveni bijelim, preklapajućim okruglim površinama koje su se ljuštile velikim, krastastim komadima nečega definitivno mrtvog. Oči, skrivene iza debelih naočala, nisu se uopće doimale čovječijim, a svaki njihov pokret izazivao je jaku nelagodu zbog stravično neprirodnog dojma kojeg bi ostavljao na bilo što ljudsko u blizini. Crte lica tog konobara nisu postojala, glava mu je bila potpuno okrugla, prekrivena masnim potkožnim slojem. Nos je bio poput gomoljaste izrasline na tom masnom licu, potpuno lišenog svake izražajnosti. Uši su mu ili bile otkinute ili su zakržljale u razvoju, rupe ušnih kanala bile su jasno vidljive, zajedno sa naslagama žutih ušnih sekreta, zbog kojih mu je rijetka sijeda kosa oko ušnih patrljaka bila zgrudvano žuta. Kad je progovorio, konobar je pokazao i lokaciju svojih, do tada nevidljivih, usta. Usta su mu bila malena, skoro u cijelosti skrivena masom nosa koji je visio ispred njih. Negdje u toj poluvidljivoj rupi mogao se nazrijeti pokoji zub u stadiju finalnog truljenja. 'Ne služimo gole goste' – zahroptao je konobar, kao da riječi formira prelijevanjem sluzi dok mu kroz grlo prolazi zrak. 'Ne treba mi ništa od vaših usluga' – rekao je Tarzan, uopće ne skrivajući izraz gađenja na svome licu dok se obraćao konobaru – 'trebala bi mi informacija o arhitektu ovog veličanstvenog objekta pokraj vaše gostionice... ili možda o njegovom timu, jer sasvim je jasno da je ovo djelo više vanredno nadarenih stručnjaka koji su stvaranju ovog projekta prišli na način stalne izmjene arhitektonskih i designerskih ideja... što je i dovelo do ovog spoja besprijekornog arhitektonskog stila i savršenih designerskih rješenja, spoja koji zbog svoje organsko-holističke prirode izmiče krutoj metodolgiji racionalne analize.' Konobar je gledao u Tarzana durbinskim pogledom iz masne kugle svoje glave pa opet zahroptao: 'Ne primamo goste koji ne piju... ajde, ukloni se iz objekta ili uzmi onaj tamo šinjel što visi na zidu i popi rakiju... točimo samo rakiju.' Tarzan je bijesno gledao onaj šinjel pa Čele-kulu, koja se jedva nazirala kroz prljave prozore pa opet onaj šinjel pa onda, nakon kratke dileme, krene žustro punim korakom prema šinjelu, ne obazirući se više na gnojni oker linoleuma pod svojim nogama. Brzim pokretom zgrabi šinjel, obuće ga i na putu nazad prema šanku shvati da je njegova tjelesna toplina iz dugog drijemeža trgnula na tisuće ušiju skrivenih u šinjelu koje su polako zaposjedala sve udubine i sva skrivenija područja njegovog tijela. 'Za Boga miloga' – pomisli Tarzan – 'valjda su ova poniženja samo testiranja... da kreatori onog savršenstva od zdanja uvide jesam li ja uopće vrijedan njihove pažnje...' Prišao je opet šanku na kojem ga je već čekala čaša od dva decilitra do vrha napunjena mutnom žutom tekućinom. 'Što je ovo?' – upita Tarzan kelnera. 'Rakija... nije za svakoga, poneki polude, poneki obnevide, a poneki samo jauknu i klonu... ali nikoga još nije obveselila, a bogami niti u vaspitanog čovjeka pretvorila... mora da se popije na iskap ili odma gonimo napolje.' Tarzan je gledao u mutno žuti sadržaj i prisjećao se svih magičnih napitaka kojim su ga razni zli vračevi kroz život kušali... i kako je uvijek bio jači i od najmračnijih sila Crnog kontinenta. Pa kako može sad tu da poklekne pred nekim balkanskim kelnerom... i to zbog neke loše rakije.' Uzme onu čašu i u trenu je iskapi pa je razbije od pod, s izrazom na licu kao da je popio čašu mlijeka. Konobar ga je gledao svojim očicama, poput neke nemani iz morskih dubina, ispijajući svoju čašu žute tekućine. Tarzan ga mirnim glasom opet upita o arhitektima i designerima Čele-kule i da li je moguće ikako da stupi u kontakt sa njima. Ono nešto skriveno ispod kelnerovog nosa, ona mala usta počnu se polako širiti u osmijeh koji je otkrivao sav užas upaljene truleži njegovih desni i zuba. 'Čekaj malo, čekaj... sad će da udari...' – govorio je konobar krkljajući i smiješeći se – 'nema toga koji je iz ove kafane izašao, a da nije vidio šta je stvarno u njoj...' Tarzan se nervozno nagne preko šanka i pokuša rukom dohvatiti kelnera, ali mu se ruka pretvori u žensku ruku, a kelner se obavije nekom izmaglicom. Gledao je s nevjericom u svoje nekad jake i mišićave ruke, u svoje noge, u svoje grudi koje su virile iz šinjela... to su sad bile ženske ruke, ženske noge i predivne ženske grudi. Tarzan vikne iz sve snage od straha, a kafanom se prolomi reski ženski vrisak. Zbaci šinjel sa sebe i počne se opipavati, nalazeći jednu za drugom bujnu žensku oblinu na mjestima gdje su nekad bili čvrsti, muški mišići. Iz izmaglice koja je bila okruživala kelnera polako se počne pojavljivati silueta velikog pingvina. 'Koji je ovo kurac?' – zavrišta Tarzan, zabacujući rukom bujnu crvenu kosu. 'Šta ja znam' – odgovori kelner – 'svaki put je drugačije... i zna potrajati i po desetak dana. Tarzan je graciozno hodao po kafani tražeći ogledalo i kad ga je našao samo je nijemo ostao buljiti u svoj odraz. U ogledalu se odražavao lik predivne crvenokose mlade žene, savršenih proporcija i najlijepšeg lica koje je Tarzan u životu vidio. 'U životu nisam vidio tako plave oči...' – prošaputa on i počne se okretati ispred ogledala, zagledajući se u detalje svog besprijekornog tijela. Tada u kafanu naglo upadnu dva mršava mlađa muškarca. 'Harise, Harise, bolan!' – vikao je na kelnera jedan od njih preko šanka – jesi li opet uzimao iz naših boca, pizda li ti materina!' Drugi je bio mirniji. Naslonio se polako na šank i tiho upitao kelnera: ' Harise... ajde reci nam u što si se danas pretvorio, ajde... reci, bolan... reci...' Kelner se okrene prema njima i nervozno promrmlja: 'Ja mislim da sam pingvin... ali ne onaj mali, nego bogami... poveći.' Dvojica došljaka su prasnula u gromoglasni smijeh, uopće ne primjećujući Tarzana pokraj ogledala. On ih je prestrašeno gledao, pokušavajući prekriti nove dijelove svoje golotinje koju je bilo nepristojno pokazivati.
'Daj boce na šank, Harise, majku li mu jebem... pa to je sve iz Ukrajine friško došlo, niko živ ne zna što je unutra... uzme se sve pa se pomješa zajedno i onda se pojede samo mrva te smjese... samo mrva, Harise... a ne dva decilitra, jebo li te bog rakijaški... ajde, daj nam te boce, moramo u laboratorij. 'Kako da vam ih dam, majku mu jebem... pa imam dvoje krila mjesto ruku... a i ta su kržljava.' Dva se mladića popnu preko šanka, smijući se i počnu vaditi razne boce i slagati ih na šank.'Uuuuu... kol'ko ovog ima ovaj put, ko zna kako to treba zamješati da ispadne dobro... a, Mahire?' Mahir ga pogleda i mirno mu odgovori: 'Pa je li onaj Sergej rek'o da sve pomješamo... što te boli kurac šta će ispasti od toga... nečeš valjda ti gutati te bobe, a?' Onda su obadvojica u istom trenutku ugledali Tarzana. 'Harise... ko je onaj goli tamo što se pokrio preko kurca i preko prsa i drži se ko peder... jesil' i njemu dao da pije? Haris mirno odgovori: 'A, jesam jebiga... bio je tu napolju, pola sata se vrtio oko kuće od onog Hasana, onog što je u zid ugradio sve pivske boce što je u životu popio... vrtio mu se oko kuće i urlikao pa je onda banuo ođe i počeo pitati da ko je Hasanu kuću napravio i tako to... pa sam i njemu dao dva deci ovog žutog. Mahir onda, kroz smijeh, zaviče preko kafane: 'Aloooo... ti tamo pokraj ogledala... ajde pogledaj u ogledalo pa nam lijepo reci što vidiš u njemu.' Tarzan se okrene i pogleda u ogledalo pa zaviče: 'Jebo ja mater svoju... ako ovo nije Nikol Kidman!' Mahir pogleda prijatelja i boreći se sa napadima smijeha, jedva mu nekako uspije reći:'Ragibe, jebote... moramo pomalo sa ovom žutom bocom... neće valjat ako nam pola raje budu pingvini, a pola pičke ipo... glave će nam neko otkinut.' Ragib je jedva disao od smijeha i pomalo vadio boce i slagao ih na šank. U tom trenutku u kafanu upadnu dva policajca i samo na brzinu pređu pogledom preko Harisa, Mahira i Ragiba, bez ikakve reakcije. Ali kad su ugledali Tarzana, razdvoje se na brzinu pa jedan pođe prema vratima i vikne nekima napolju:'Alo... evo našli smo ovoga vašeg!', a drugi polako krene prema Tarzanu i mirno mu počne govoriti:'Ti Tarzan, ja Džejn... ti Tarzan, ja Džejn...' Tarzan ga je gledao neko vrijeme pa mu mirno odgovori: 'Čuješ, Džejn... ja sam svjetska žena i znam da na ovom svijetu ima različitih ljudi... i žena... ali žao mi je... ja nisam jedna od vas... ja sam 'straight', razumiješ... ja volim muškarce... žao mi je...' Policajac zastane zamišljeno, a u kafanu uđu dva poveća bolničara u bijelim mantilima, sa plišanim majmunom i krenu prema Tarzanu govoreći: 'Tarzaneee... Tarzaneee... evo smo ti Čitu doveli... ajde mirno s nama i sve će biti u redu... ajde... samo polako...' Policajac koji je pričao sa Tarzanom prekine ih u tim namjerama: 'Ma kurac... ovaj vam sad misli da je žena... nije više Tarzan.' Jedan od bolničara samo odmahne glavom, nastavi mahati sa plišanim majmunom pa kaže: 'Nema šanse... naš je Radoslav ima već tri godine Tarzan, to što je jutros pobjeg'o ne znači ništa... je li tako Tarzane, a?' – upita on Tarzana. Tarzan ga je mirno gledao pa poprilično prepotentno odgovori: 'To što ste me vidjeli golu i što ste provalili u studio... to će vas, primitivni glupani, skupo koštati... kad vas moji odvjetnici počnu povlačiti po sudovima, bit će vam žao što vam je pogled ikad pao na moje savršeno dupe... jasno, momci?' – reče nekadašnji Tarzan pa se elegantno okrene i gol, u cat-walk stilu krene prema drugoj strani kafane. Bolničari se pogledaju, pa jedan od njih tiho reče: 'Uh, moj Radoslave... ko će te sad trpiti tako kučkastu, sunce li ti jebem...' Pa u nekoliko koraka dotrče do Radoslava i bace ga na pod i za par trenutaka mu navuku luđačku košulju. Radoslav je vikao visokim glasom nešto na engleskom dok su ga izvodili, a policajci priđu prestravljenim Harisu, Mahiru i Ragibu. 'Dobro, momci... bez puno priče o ovome... čovjek je pobjeg'o sa psihijatrije i malo se zabavio, ništa više... ajde lijepo završite tu inventuru i zaboravite da se ovo ikad dogodilo... jasno!?' Haris, Mahir i Ragib su neko vrijeme zbunjeno šutali, a onda su u istom trenutku svo troje zavikali: 'Jasno, gazda!' Kad je policija otišla Ragib tiho upita Mahira: 'Mahire, jesmo li i mi pili iz te žute boce?' Mahir je već slagao boce u kutije i samo mu brzo odgovori: 'Ragibe... mi smo ovdje jedini normalni... nikad to nemoj zaboraviti... jedini!' Kad su skupili sve kutije i natovarili na Tamića, Mahir i Ragib se vrate do Harisa koji je cijelo vrijeme stajao iza šanka, gegajući se s jedne noge na drugu. 'Ljudi... a šta ću ja... ja ću biti pingvin još barem deset dana...' Mahir mu samo ozbiljno odgovori: 'Harise, pingvinima vrijeme prolazi brže nego ljudima... proći će te to, ne boj se... samo, majku mu jebem, nemoj da te nađemo u frižideru kad se vratimo... ti si bosanski pingvin, ne treba ti minus šesnes... jasno?' A Ragib mu priđe i reče: 'I Harise... pošto si ti bosanski pingvin... treba da jedeš burek, a ne živu ribu... nemoj da te nađu neđe dole nizvodno... jasno?'