pookapookapookapookapooka

Samo 19 % srednjoškolaca u New York Cityju uspješno završi srednju školu. 9 %, ako su crne boje. Znači 80 od 100 ih ima samo osnovnu školu. B-2 bombarder, onaj nevidljivi, košta nešto manje od milijarde dolara. Služi za preventivni nuklearni udar, onesposobljavanje nuklearnog arsenala neprijatelja. I da se efikasno prebaci novac iz američkog proračuna u onaj ozloglašeni 'vojno-industrijski kompleks', koji je ono Kennedyja ustrijelio k'o vepra u čeki, iz tri smijera. Glupo? Zašto ne uložiti taj novac u školstvo i dobiti visoko obrazovani kadar, koji bi osigurao konkurentnost američkog gospodarstva. Nije glupo. Genijalno je. Osim prisvajanja proračunskog novca, istovremeno kreirate i populaciju koja će uvijek biti spremna glasati za vas i vaše ideje o nevidljivim avionima. Populaciju koja će progutati svaku vašu odluku da ih nekako sjebete. Perverzno prestrašenu i nesigurnu populaciju. NEZNANJE JE MOĆ.
Mediji ne moraju biti izravni u kreiranju sranja za koje tvrde da je stvarnost. U stvari, ne smiju biti izravni, jer su jasno izraženi stavovi ranjivi, podložni kritici. Sugestija, dugoročno planirane strategije medijskih sugestija su puno učinkovite. Jer ljudi misle da su sami došli do nekog zaključka, a samo-kritika je bolna i uznemirujuća u takvim situacijama. Ništa ne postoji. Osim potpuno pasivne i podatne receptivnosti ljudi jednakih pred zakonom.
Postoje Kinezi. Postoje Indijci. Postoje Pakistanci. Postoje Korejci. Imigranti, od kojih je prva generacija skupljala WASP govna da bi uštedjela za obrazovanje svoje djece. I ta doseljenička djeca imaju aspiracije da budu doktori znanosti, a ne srednjoškolci koji su to jedva postigli jer ih boli kurac za sve. Imaju TV, Playstation, kokain i sigurnost roditelja koji se pitaju gdje su pogriješili.
Desna politička opcija nema dugoročnih ciljeva. Kad bi ih imala, bila bi to stvarno zločinačka udruga interesnih skupina. Ne treba ih ni imati. Kasno je za promjene, nema se što mijenjati, ljudi nemaju dovoljno sadržaja da bi ga kritički procjenili i promjenili.
Stvari su se riješile same od sebe. Lijevo ne postoji. Lijevo je uvijek solidarnost. A solidarnost nije patriotizam niti nacionalni ponos ili prkos ili zajedništvo. Solidarnost je ono nešto za što je jako teško naći razlog. Pogotovo za nekoga sa osnovnom školom. Što sam ja učio u 8. razredu? Drkati, koliko se mogu sjetiti. SLOBODA JE ROPSTVO.
Kasno je. Ništa ne postoji, a nitko ne zna za to. Nitko to nije namjerno napravio. Jebiga, dogodilo se. Ameriku će pojesti Kina za 20 godina. Europa će proći bezbolno ako uspije spasiti Iran. Budućnost Europe je u Iranu. Iranu kojem treba pomoći i dovesti ga u Europu. Prije nego što nam se uruše mirovinski i zdravstveni fondovi i stvarnost prestane biti nestvarna i počne smrditi na staračke domove prepune starih, bijelih, praznih ljudi.
Budućnost je boje bijele kave i svaki put kad vidim neki rasno miješani par, nekakva nada mi se pojavi u mojoj projekciji stvarnosti. I slika postane bistrija i dinamičnija. Slika postane LIJEPA. Kinezi, Indijci, Pakistanci, Arapi, Turci, Iranci, Korejci... svi su lijepi. A djeca rasno različitih roditelja biti će još lijepša. Meni je to nekako dobra perspektiva.
Ali možemo se svi jebati ako nekome ne uspije uvesti porez na kratkotrajne financijske transakcije, na prodaju dionica i drugih vrijednosnih papira. U jednom danu se na financijskim tržištima obrne 22 trilijuna dollara, usporedbe radi obvezne zalihe novca centralnih banaka svih G8 zemalja su 800 milijardi dollara. I niti jedan dollar od tih prodaja i kupnji ne završi u nekom proračunu kroz porez. Jer zašto ja moram platiti porez na prodaju nekretnina ako kupim neku baraku, a ovaj može kupiti pola industrije neke države, a da ne plati ništa. Čak i razlozi rijetkog zagovaranja hipotetičkog poreza te vrste kao cilj imaju smanjenje osjetljivosti cijena na potpune iracionalne utjecaje, a ne zbog neke socijalne pravde ili jednostavne pomisli da nije u redu da se neki ljudi vrtoglavo bogate u poreznom vakuumu, dok su svi drugi dužni dati svoj doprinos općem dobru kroz sto i jednu vrstu poreza. Zašto jedan radni sat programera kompjuterskih igara vrijedi sto puta više od jednog radnog sata kubanskog berača šečerne trske? Zbog ponude i potražnje koja definira 'vrijednost'. Vrijedno je ono rijetko i nedostupno većini. Mora biti onih što nemaju da bi ovo što imaju ovi što imaju imalo vrijednost. A vrijednost ovih što imaju je najvećim dijelom u dionicama, 95% svih dionica u SAD posjeduje 1% domačinstava. I njima jako odgovara da je solidarnost nepostojeći pojam u burzovnom rječniku.
Nikad nisu bile veće nejednakosti među ljudima na ovom planetu. Planet ne postoji. Ljudi ne postoje. Postojim samo ja i moja projekcija. A u mojoj projekciji je stanje takvo da se nema baš puno za izgubiti. Oni nemaju strategiju. Oni su receptivnost i podatnost, oni su nemar i bezobzirnost. I ništa jebeno više. A opet, kako mogu ubiti američkog predsjednika, kao divlje prase, samo zato jer im je predstavljao potencijalnu opasnost. I da to kasnije postane neka vrsta poštapalice: 'Tko je ubio Kennedyja?'
Tko je ubio Kennedyja? Sugestija. Niz kaskadnih sugestija, koje su se prelijevale niz piramidu interesnih skupina koje je on uzeo na zub. Da bi na kraju netko tko i ne prima pisana i konkretna naređenja, sugestiju sasvim jasno shvatio kao zadatak. A sve druge okolnosti su samo spontano sugerirane onima koji su poslušno dodali po djelić cijele situacije. Tko je ubio Kennedyja? Puka sugestija... najrazumljiviji, najmoćniji i najrazorniji oblik ljudske interakcije. RAT JE MIR.