pookapookapookapookapooka

Meni je danas baš neki super dan. A nekima drugima baš i nije. I nisu niti malo krivi za to. Podjem ja u moje drage prijateljice koja me vodila da gledam Pasiju i jedini u kinu jedem kokice. Ona radi u kafiću, gužva joj polako postaje konstantan režim rada, ljeto ide i ljudi izlaze iz nastambi i tako to. Pa me zagrli i kaže da se ne može sa mnom družiti, ali da za onim tamo stolom sjede njene dvije prijateljice, od kojih ja jednu poznam pa se mogu s njima družiti ako mi se baš druži. A meni se družilo jer mi je baš neki super dan. I sjednem ja s njima i počnem pričati gluposti, na primjer o ovom nekom njemačkom bikeru, što sjedi ispred nas, od pedesetak godina i njegovoj srednjovječnoj krizi monumentalno iskazanoj na parkingu u vidu nekog niklovanog komada metala koji se može ubrzati na 250 km na sat. Pa kažem kako je i njegovoj ženi sigurno drago što joj osteoporozom blagoslovljen skelet leti drumovima Starog kontinenta, a reumu joj miluje vihor života odživljenog do daske. Onda malo ušutim i kažem kako serem, možda im je baš super. I nakon još malo razmišljanja zaključim kako je ona na nečemu za smirenje i samo pasivno čeka kad će sve to prestati. I smiju se njih dvije, i meni drago, ne samo zato što mi je baš neki super dan nego što i inače volim kad uspijem nasmijati ljude. I onda ovoj prijateljici koju ja poznam zazvoni telefon. I nakon kratkog razgovora lice joj se smrkne i kaže ovoj drugoj kako je opet zvao. Pa ja pitam tko, tko je zvao, jer je reakcija bila poprilično teška. I onda mi ona ispriča kako je prati i zove telefonom neki tip koji je bio i u zatvoru i na psihijatriji i kako je uspjela nagovoriti nekog inspektora da joj napravi uslugu i popriča s njim i zaprijeti mu. Uslugu, jer policija mu ne može ništa sve dok on nju ne napadne pred dva svjedoka, na osvjetljenom mjestu i uz to da tijekom napada stalno pokaziva lice svjedocima, da ne bi došlo do zabune pri kasnijoj identifikaciji. Idealno bi bilo kad bi on nju napao u policijskoj postaji, na odjelu krim-policije. I tako onda nešto diskutiramo o njenim minimalnim mogućnostima da uopće utječe na išta jer je tip psihopat i nemoguće je predvidjeti kako će reagirati. Pa meni padne na pamet da ja i ona odemo u psihijatrijsku ambulantu, ja imam uputnicu i nikakve inhibicije vezane za posjete psihijatrima, dapače. I da tamo dežurnom psihijatru objasnimo njenu situaciju i tražimo da nam da ime njegovog psihijatra. Jer taj čovjek može ono što policija ne može, odlučiti da je ovaj opasan za okolinu i maknuti ga iz te okoline. Ili barem popričati s njim preko telefona, jer on je taj koji ima iskustva sa takvom vrstom ljudi i zna kako može utjecati na njegovo ponašanje, zna kako mu može zaprijetiti, zna kako mu može dati do znanja da samo o njegovoj odluci ovisi hoće li ovaj završiti vezan za krevet. I donesem neku nadu u cijelu tu užasnu situaciju i razvedrim malo lice ovoj prijateljici. Pa se rastanemo uz dogovor da ćemo to i napraviti ako ovaj nastavi i dalje. Eto, ne morate biti u kurcu da vam bude sjeban dan, može neko drugi podnijeti taj teret i sjebat vam dane i dane, u potpunosti bez vašeg truda, onako... gratis. A može vam neko i pomoći. Nevezano za to kakav mu je dan. Isto gratis.