|
Dragi moji i drage moje
Prošlost, prošlost se eto neda ispraviti, koliko god analizirali. Možda smo nekad imali ogroman ili čak možda neograničen broj mogućnosti ali tome u novoj sadašnjosti više nije tako sve je svedeno na jednu i to onu koju više ne možemo promijeniti.
Tužno ha, jebiga. Ja sebi neke stvari nikad neću oprostiti koliko god se trudio da nađem opravdanje za sebe i svoje postupke, teška sranja su mi na duši, jel.
Ponekad sanjam, znate ono sve odluke koje sam donio da sad donesem umjesto njih druge sa drukčijim ishodom, što bi bilo kad bi bilo. Nedostajete mi mada vas volim htio bi da vas nikad nije ni bilo. Dah prošlosti uvijek sa mnom, puše mi za vratom.
Zašto ne dobijem trajnu amneziju? Bilo bi toliko lakše.
Dali je dosta samo živjeti? Mislim tome teže crkva, vlast , buržoazija svi kojima je jedini interes da ja živim, radim, razmnožavam se, jel uglavnom svima kome donosim kapital.
Oblaci prolaze, sunce mi udara u potiljak dok kroz suzne oči gledam svoju sjenu. Misli mi lete kao komete, velikom brzinom i slijepo kroz crnilo oko njih. Uglavnom sam sebi stvaram probleme jer prolazi mi vrijeme, brzo zaboravljam, duže se oporavljam.
|