Novinarstvo na hrvatski način
Proteklih dana sve se vrti oko lažnog intervjua s premijerom Sanaderom koji je objavio Jutarnji list. Taj je događaj za sobom povukao veliku raspravu o hrvatskom novinarstvu i kredibilitetu koji ono (ne)uživa.
Kao čitateljica JL-a i studentica novinarstva , osjećala sam sam se vrlo razočaranom saznavši za spomenuti skandal. Renomiranom novinaru, poput D. Butkovića koji je objavio sporni intervju, ovakve se stvari nebi smjele događati. Zapravo, nebi se smjele događati nikome u ovoj struci. Nakon ovog skandala, dolaze u pitanje gotovo svi intervju koje je JL obajvio, svi članci, sve. Dolazi u pitanje vjerodostojnost ovog lista. Iako je vjerojatno cijela halabuka koja se digla oko ovoga preuveličana, ''kako to mediji već rade'', ovaj je skandal potresao struku. Činjenica je da se skandali događaji cijelo vrijeme i da ih je u hrvatskom novinartsvu bilo i prije i bit će ih i dalje. No trebali bismo se zapitati kamo sve to dakle vodi. Istraživanja pokazuju kako hrvatska javnost ionako najviše vjeruje radiju kao mediju, dakle tisak jest u krizi. No ta je kriza prisutna tu već dugo, od pojave radija, preko TV-a, do novih medija, pa sve do najnovijeg trenda građanskog novinarstva. Ovakvim skandalima tiska sve više pada i gubi ono najvažnije-čitatelje. Čitateljima gubi nakladu, nakladom gubi oglašivače, oglašivačima gubi profit i to je to.. Novinari služe javnosti pa bi se u skladu s time trebali i ponašati. D. Butković to sigurno nije učinio u ovom slučaju, a time je nanio veliku štetu. Svi znamo kako bolje pamtimo loše stvari od onih pozitivnijih, a lažni intervju svakako ne zvuči pozitivno.
Sve u svemu, novinarstvo u Hrvatskoj vjetrojatno nije upoznalo svima nam poznatog Pulitzera i njegovu krilaticu: ''Točnost, točnost, točnost.'' Mi se radije držimo balkanskog načina ''rekla kazala'', naravno bez provjere, pa kud puklo...
