Politea

ponedjeljak, 03.05.2010.

Sloboda medijima!

Danas se slavi Međunarodni dan slobode medija. Opća skupština Ujedinjenih nacija proglasila je 3. Svibanj Međunarodnim danom slobosw medija kako bi povećala svjesnost o važnosti slobode medija i podjestila vlade o njihovoj dužnosti da poštuju i drže se prava na slobodu izražavanja koje je dio Univerzalne deklaracije ljudskih prava u članku 19. Također, ovaj dan se obilježava i kao poštovanje Deklaracije iz Windhoeka koja je nabrojala načela slobode medija zajedno s borbom za prava afričkih novinara 1991.



Još je Napoleon govorio kako se više boji novina nego stotina tisuća bajoneta. Slobodni mediji su ujedno jedan od glavnih načela demokratičnosti, pa se novinari i nazivaju „psima čuvarima demokracije“. Svaka osoba koja se uspinje karijernom ljestvicom na politički, gospodarski, društveni vrh zateći će tamo novinara. Većinom im se neće svidjeti što pišu ili govore. U takvom razmjeru snaga dolazi do sukoba, a prema posljednjim podacima sve je više ubojstava, zatvaranja, otmica, prijetnji, egzila, gašenja medija. U prošlih mjesec dana sedam novinara ubijeno je u Hondurasu, najopasnijoj zemlji za novinare. Četiri ih je ubijeno ove godine u Meksiku. Na Kubi u zatvor je stiglo 25 novinara, dok je od stotinu zatvorenih u Iranu prošle godine iza rešetaka ostalo njih 26. Njima se prije neki dan pridružio jedan od ponajboljih iranskih redatelja Džafar Panahi.

Ako mislimo da se takvo što događa samo novinarima u trećim zemljama, gadno se varamo. Sofisticirana i skrivena potpora smanjenju prava medija dolazi i iz visoko demokratiziranih zemalja. Neobično je da se demokratski vođe zadovoljno smiješe uz diktatore na popisu tzv. Predatora slobode medija koje objavljuju Reporteri bez granica (RSF). Ove godine na popis je došlo 40 imena, političara, vladinih službenika, religijskih vođa, milicije i kriminalnih organizacija koji ne mogu smisliti slobodu medija, te napadaju novinare. „Oni su moćni, opasni, nasilni i iznad zakona“, upozorava RSF. Posebnih novih lica nema. Osim klasičnih diktatora islamskih, afričkih te nekih latinoameričkih zemalja, ovdje su se našli i neki europski akteri. Poslovično se ovdje nalazi „posljednji europski diktator“, predsjednik Bjelorusije Aleksandr Lukašenko te premijer Ruske Federacije Vladimir Putin. Ovdje je i baskijska teroristička organizacija ETA, koja prijeti desecima novinara smrću, te talijanski organizirani kriminal, što je najlakše shvatiti ako se pogleda sjajan film Gomorra. I onda jedan španjolski ministar posjeti Teodora Obianga, „boga Ekvatorske Gvineje“ s kojim se slika uz smiješak i prijateljski stisak ruke. Još bi nekako bilo i razumljivo da se radi o nekoj većoj i ekonomski zanimljivoj zemlji, ali Ekvatorijalna Gvineja nije ni jedno ni drugo. Izrael i Meksiko također su demokratske države, pa su i one došle na isti popis s meksičkim dilerskim kartelima i Izraelskim obrambenim snagama.

Prikriveni slučajevi pojavljuju se i u Skandinaviji. Zastupnik Europskog parlamenta iz danske stranke desnog centra Venstre Morten Lřkkegaard predložio je uvođenje kvota u Danskoj za izvještavanje o Europskoj uniji i broju dopisnika iz Bruxellesa. Danski zastupnik smatra da javni mediji ne izvještavaju dovoljno o političkim i pravnim novostima iz Europske unije, iako donošenje tih odluka ima formalnopravno veću težinu od donošenja nacionalnih zakona. Danski novinari ubrzo su se digli na noge. Najutjecajniji dnevni list u Danskoj, konzervativni Berlingske Tidende piše kako mediji moraju stalno prihvaćati i razvijati izvještavanje iz EU-a sukladno okolnostima. Najvažniji čimbenik u tom smislu nije nužno povećanje količine izvještaja iz briselskih ureda, već da se novinarski posao smatra samorazumljivim dijelom svakodnevnog života, smatraju Danci i dodaju da se uspjeh ne može mjeriti brojem dopisnika u Bruxellesu.

Da ne bi bilo zabune, to su samo neki od najvidljivijih predatora, a oni koji doista i u svakoj zemlji ugrožavaju slobodu tiska manje su invazivni i smrtonosni, no možda su zapravo i više moćni. Jednostavnost u medijima, autocenzura, smiješno niske plaće, gospodarski pritisak, loša opremljenost i obrazovanost, ovisnost o privatnim vlasnicima kojima je na prvom mjestu profit i šikaniranje novinara na radnom mjestu kao nekvalificiranu radnu snagu koja je tu, eto, zato da se ispuni onaj prostor među reklamama pokapa novinarstvo i novinarsku struku već godinama. Iz toga se rađa neprofesionalizam, strašno žutilo, a u Hrvatskoj potpuni nedostatak politički relevantnog novinarstva, potpuni izostanak analiza i suvislih komenatara te potpuni nedostatak ozbiljnosti. Nije to hrvatska osobitost, svaka država doživljava isto. Međutim, malo koja država si dopušta da nema ozbiljan dnevni list i ozbiljni tjednik. Hrvatska ima Vjesnik, reći će neki. Moj bi komentar bio da na takav odgovor nemam komentara.

Nekim novinarima je došla voda do grla pa su se preselili na internet. Ekonomska kriza nije ugrozila tehnologiju i korištenje interneta, već tiskanog papira. Moj Facebook prijatelj Željko Peratović fino kaže: Potpuno je bezveze svake godine na svjetski Dan slobode medija pet minuta gromoglasno šutjeti. Od takvog simboličkog prosvjedovanja do sada nismo imali nikakve koristi. To je tek paravan demokracije. Sigurnost, osobna i egzistencijalna, nije samo najveća prijetnja za slobodu izražavanja, dakle novinarima i medijima, nego je prije svega prijetnja za demokraciju. Budući da bez slobodnih medija novinar ostaje neslobodan, onda ni demokracija nije moguća.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv